Zapravo, nikome u geografskoj znanosti nije jasno kako
je kopno koje je tako širokim krakom vezano za kontinent
uopće moglo biti proglašeno poluotokom. Da bi ti
geografski parametri bili još nevjerojatniji, valja
spomenuti da je od crte Trst - Odesa (1330 km) mnogo
bliže Trstu luka Szczecin (920 km) ili Rostock (950 km)
na Baltičkom moru!
Pogreška stara 200 godina
Ako i zanemarimo geografsku definiciju poluotoka
(što nikako ne bismo smjeli učiniti), onda je i posve
nejasno zašto je taj dio jugoistočne Europe dobio ime
baš Balkanski poluotok. Naime, Stara planina nalazi se
na sjeveru Bugarske i ne dominira ovim dijelom Europe.
Više od nje ovim prostorom dominiraju, recimo,
Dinaridi, Velebit ili Prokletije i slično. Francuski
geolog Ami Boue (1794. -1881.) nije ni slutio kada je
u jednom svojem radu bugarsku Staru planinu nazvao
Balkan - kakve će probleme ovdašnjim narodima
izazvati. Naziv Balkan dolazi od turske riječi balkan
ili balkanar, što znači šumovite planine.Kako to
obično biva kad nam stranci daju imena, u jednom
svojem radu njemački geograf J. A. Zeune 1809. godine
upotrijebio je naziv Balkanski poluotok ili Balkan. Do
toga je u stvari došlo Zeunovom pogreškom. Ne
proučavajući atlas i karte, on je mislio da je Stara
planina ili Balkan dominirajući središnji planinski
sustav jugoistočne Europe. Zeunova pogreška nije u
početku prouzročila neke teže posljedice u geografskom
nazivlju Europe. Naime, naziv Balkanski poluotok se
kroz gotovo cijelo 19. stoljeće u geografskoj
literaturi vrlo malo koristio.
Potkraj 19. stoljeća, preko francuske
literature, "otkrili" su ga srpski geografi. To se
poglavito odnosi na najvećeg srpskog geografa Jovana
Cvijića (Loznica 1865. - Beograd 1927.). Nasuprot nizu
europskih geografa koji su ukazivali na nelogičnost
proglašenja ovog dijela jugoistočne Europe poluotokom,
Cvijić i njegovi sljedbenici čvrsto su se "uhvatili"
za taj geografski termin. Doduše, već tada, pa ni
danas, nije jasno gdje je granica između tzv.
Balkanskog poluotoka i ostatka Europe. U literaturi,
osobito srpskoj, upotrebljavala su se dva tumačenja.
Prema jednima granica je tekla rijekama Dunav, Sava i
Kupa pa na riječki zaljev na sjevernom Jadranu. Prema
drugima, "Balkan" je bio mnogo veći: granica je tekla
Dunavom, pa Savom sve do Ljubljaskog barja, onda
rijekom Idrijicom na Soču pa na sjeverni Jadran.
Zapravo, ta sjeverna granica Balkana prema Europi
nikad nije točnije definrana, pa čak ni u redovima
srpskih geografa.
Besmislica
koja je ušla u zemljovide
Zašto je Cvijić tako objeručke prihvatio naziv
Balkan i zašto ga je nastojao maksimalno afirmirati (u
čemu je, nažalost, dobrim dijelom i uspio)? U traženju
odgovora na ovo pitanje dolazimo do društvene,
sociološke i političke komponente pojma Balkan (ili
Balkansko poluostrvo, kako ga naziva Cvijić). Naime,
Cvijić je bio ponajprije fizički geograf
(geomorfolog), ali i etnolog i političar. Volio je
kada su ga zvali i "balkanologom". Kao rektor
Beogradskog univerziteta i predsjednik Srpske
akademije nauka i umjetnosti, te jedan od
najuglednijih srpskih znanstvenika, Cvijić je upregao
sve svoje snage služeći afirmaciji srpstva, srpske
nacionalne ideje i širenja srpske dominacije, pa i
države, na cijeli prostor Južnih Slavena.
Pod okriljem znanosti i tzv. objektivnosti Cvijić
koristi naziv Balkan da bi potkrijepio punu
opravdanost postojanja tzv. Balkanske istorijske
tradicije. Pojam "Balkansko poluostrvo" iznimno je
dobro povezivao srpska "znanstvena" tumačenja da u toj
"balkanskoj istorijskoj tradiciji" postoji i razvija
se ideja sjedinjenja svih "balkanskih plemena" jer su
njihovi pripadnici zapravo srpskoga podrijetla, samo
povijesnim slijedom ponešto različiti i "zagađani
utjecajima s rubnih područja".
Sintagmu
"balkanska istorijska tradicija" izvrsno je sublimirao
prof. dr. sc. Ratimir Kalmeta u svojoj knjizi
"Zemljopisne i druge rasprave" (2009.).
Cvijić tu tzv. Balkansku povijesnu
tradiciju tumači kroz nekoliko "znanstvenih"
zaključaka o južnoslavenskim narodima ("plemenima"):
1. Srbi su u vrijeme Prvoga srpskog ustanka izrazili
beskrajno snažno čuvstvo koje se u novostvorenoj
srpskoj državi očitovalo u oslobodilačkim pohodima
Karađorđevih ustanaka prema zapadu i istoku.
Srbijanski seljak je gibak, elastičan, inteligentan,
misaon, u sebi posjeduje skrivene pojedinačne
inicijative, čuvstven je, njegovi živci brzo i s
velikom amplitudama vibriraju.
2. Narod Bosne i Hercegovine je jedan od
najsvježijih i najjačih dijelova srpskoga naroda, a u
nacionalnome smislu tvori cjelovitost s narodom
Zapadne Srbije, Novopazarskoga Sandžaka i Crne Gore.
Bosanski katolicu su bezimena etnička skupina,
sastavljena od Hrvata, Srba i saksonskih rudara.
3. Bosna i Hercegovina je za Srbiju ono što je
Moskovska oblast za Rusiju.
4. Najveći dio Hrvatske je napučen izmiješanim
pučanstvom, koje se ističe balkanskom istorijskom
tradicijom.
5. Pučanstvo Jadranskoga primorja najviše svoga
vremena provodi izvan kuće, vrlo je osjetljivo na
plemićke titule i odličja. To je regija koja je dala
velik broj pustolova.
6. Hrvati su Srbi rimokatoličke vjeroispovijedi.
7. "Slavonski varijetet" nas podsjeća na "rusku
dušu".
8. Mongoloidni tipovi su na prostoru
Južnoslavjanskom slabije intelektualne i ćudoredne
energije i vrlo brzo popuste u borbi za svoj opstanak
- takve su značajke prirođene pučanstvu Baranje, Bačke
i Banata.
9. Makedonci su amorfna slavenska masa.
10. Bugari ne odišu istinoljubljem i ostoumljem.
Takva "znanstvena" etnološla tumačenja
Cvijić iznosi u svojem znamenitom dvotomnom djelu
"Balkansko poluostrvo i južnoslavenske zemlje" (Pariz
1918., Beograd 1922. i 1931. Za takve u osnovi
nacionalističke i rasističke "znanstvene teze" koristi
naziv Balkanskog poluotoka, odnosno "balkansku
istorijsku tradiciju". Ako se s time povežu tadašnje
političke, gospodarske i strateške prilike u
jugoistočnoj Europi, onda je jasno da je postajalo sve
toplije u tzv. Balkanskom kotlu naroda i vjera. To
stanje, koje traje već dva stoljeća, ključalo je do
usijanja u ratnim sukobima i stalnim trvenjima. Kako
piše Miroslav Krleža, nalazimo se u "balkanskoj krčmi"
u kojoj je netko ugasio svjetlo.
Hrvatska je
srednjoeuropska zemlja
Stoga je jasno da je pojam "biti na Balkanu"
poprimio posve nepovoljno, pa čak i pogrdno,
pejorativno značenje. Kada se u bilo kojoj regiji
svijeta govori o nacionalnoj netrpeljivosti, ratnim i
drugim sukobima, vjerskoj i drugoj netoleranciji, onda
se vrlo često koristi termin "balkanizacija". Hrvatska
je stoljećima pripadala i gradila mediteransku
rimokatoličku kulturu i srednjoeuropski kulturni krug.
Njezini stanovnici ne mogu prihvatiti bilo kakve
"balkanske" kvalifikacije. Pa čak ako i postoji
geografski pojam Balkana, ona se ni tada ne nalazi u
njegovu sastavu. Hrvatska je po svojem geografskom
položaju sredozemna i srednjoeuropska zemlja. Nikome
ne pada na pamet da Grčku naziva "balkanskom" zamljom,
iako ako se tko nalazi na poluotoku , onda su to Grci.
Ovo je poziv hrvatskoj geografiji i
znanosti, a pogotovo političkoj eliti da maksimalno
ustraju na objašnjavanju i znanstvenom tumačenju
stvarnih komponenti geografskog položaja Hrvatske.
Svrstavanje Hrvatske u bilo kakve okvire ili nazive
"Balkana", "Zapadnog Balkana", "Balkanskog poluotoka"
i slično, ne možemo prihvatiti. Ni po koju cijenu.
prof. dr.
sc. Dragutin Feletar
Meridijani,
siječanj 2010.
Planinski masiv Balkan zaokružen je crvenom linijom
NATRAG NA START |
