Nakon pada bosanske države pod otomanske Turke 1463.
pristaše novomanihejske bosanske crkve kojoj je
pripadala i većina bosanske feudalne gospode, stali su
se masovno obraćati na islam. To masovno obraćenje,
jedinstveno po opsegu, osiguralo je Bosni poseban
položaj unutar otomanskog carstva. Bosanska muslimanska
elita stekla je status nasljednog plemstva, neuobičajen
za otomansku državu. Na vrhuncu otomanske moći u
šesnaestam stoljeću, bosanski ejalet uključivao je ne
samo cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu nego i velik
dio dalmatinskog zaleđa, Liku, Kordun, Baniju i zapadnu
Slavoniju (kliski, lički, bihaćki i pakrački sandžak),
te zapadnu Srbiju (zvornički sandžak) i cijeli
novopazarski Sandžak.
Opadanje otomanske moći započelo je
probijanjem Kara Mustafine opsade Beča 1683. godine i
Leopoldovim zauzećem Ugarske, Hrvatske i Slavonije.
Habsburzima su se pridružili i Mleci, proširivši svoje
dalmatinske posjede na račun otomanske Bosne. Tijekom
tog, takozvanog Bečkog rata Eugen Savojski prodro je
1687. duboko u bosanski teritorij, i povukao se tek
nakon što je spalio Sarajevo. Bilo je to posljednje
razaranje većih razmjera u povijesti bosanskog glavnog
grada prije Slobodana Miloševića. Karlovačkim mirom iz
1699. godine ustanovljene su današnje
bosansko-hercegovačke granice na Kordunu i Baniji.
Mleci su dobili dalmatinsko zaleđe od Starigrada u
Velebitskom kanalu, preko Knina i Sinja, sve tamo do
Vrgorca. U Boki su pak, od otomanske Bosne preuzeli
Herceg Novi i Risan.
Nakon Prvog turskog rata 1716-18. i
Požeravačkog mira, Habsburzi su dobili otomanski
teritorij južno od Save (Bosanska Posavina), a Mleci
su svoje posjede uvećali za tanki pojas zemlje od
Plavna do Imotskog, te za dijelove Boke sve do
Paštrovića južno od Budve. Dubrovačka Republika, koja
se Mletaka bojala više nego Osmanlija, nastojala se
zaštititi od mletačkih prisvajanja tražeći da Neum i
Sutorina, koji su bili pod dubrovačkom upravom, budu
odvojeni od mletačkih posjeda otomanskim teritorijem.
Današnji bosanski izlaz na more kod Neuma, koji odvaja
dubrovačko područje od ostale Hrvatske, izravan je
rezultat dubrovačkih strahovanja u osamnaestom
stoljeću. Sadašnja jugozapadna granica Bosne i
Hercegovine proizvod je Požarevačkog mira - s tom
razlikom što je bosanski klin kod Sutorine prigrabila
N.R. Crna Gora 1945. godine.
Drugi turski rat (1736.-39.) okončan je Beogradskim mirom.
Habsburzi su ovog puta bili manje uspješni i morali su se povući do Save,
uspostavivši tako današnju sjevernu granicu Bosne i Hercegovine. Koncem
osamnaestog stoljeća, Josip II još jednom je zaratio s Turcima. Cilj mu je bio
osvojiti čitavu Bosnu, no nakon različitih obrata i careve smrti 1790, Beč je s
otomanskim carstvom zaključio mir u Svištovu 1791. Time je otomanska Bosna
izgubila Dvor, Drežnik, Petravo Selo, Lapac i Srb, koji su pripali habsburškoj
Hrvatskoj.
Iz svega ovog može se zaključiti da je današnja granica između
Hrvatske i Bosne i Hercegovine stvorena u razdoblju od 1699. do 1791. godine,
daleko prije Titova vremena. Ona je ishod bitaka koje su vojevali Ljudevit
Badenski i Eugen Savojski, a oni očito nisu bili članovi nikakvog politbiroa.
Treba dodati da su turski ratovi u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću doveli do
velikih migracijskih valova, kad su se "Turci", većinom bosanski muslimani,
povlačili iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije, te Dalmacije i ponovo se naseljavali
u Bosni. Istovremeno je i velik broj katoličkih Hrvata pobjegao iz Bosne i
nastanio se u susjednim hrvatskim zemljama.
Istočne granice Bosne i Hercegovine
također su oblikovane kroz dugo vremensko razdoblje i
to, kao u prethodnom slučaju, prije komunističkog
perioda. Bosanski ejalet (kasnije pašaluk) prostirao
se s onu stranu Drine u zapadnu Srbiju, do Šapca i
Uzica. U osamnaestom stoljeću Bosanski pašaluk sezao
je do Loznice i dalje na istok. Za vrijeme ustanaka u
Srbiji, Karađorđevi su ustanici 1809. prešli Drinu,
ali je Loznica ostala u posjedu otomanske Bosne još u
prvim desetljećima devetnaestog stoljeća. U razdoblju
poslije 1831.-1833., kad je takozvanih "šest nahija"
potpalo pod autonomnu Srbiju, uspostavljena je
današnja bosansko-srpska granica na gornjem toku
Drine.
Nakon Velike istočne krize 1875.-1878., odlukom Berlinskog
kongresa Crna Gora se proširila u Staru Hercegovinu (Nikšić, Piva, Drobnjaci) i
tako omeđila veći dio svoje današnje granice s Bosnom i Hercegovinom. Po
završetku Balkanskih ratova 1911.-13., Srbija i Crna Gora podijelile su među
sobom novopazarski Sandžak i time povukle današnju istočnu granicu Bosne, s
iznimkom već spomenute Sutorine. Kao i u ranijim turskim ratovima, ratovi Srbije
i Crne Gore za nezavisnost stvorili su brojne migracije. Glavnina
južnoslavenskog muslimanskog življa potražila je utočište u Bosni i Hercegovini,
koja je od 1878. bila pod austrougarskom okupacijom.
Može se, dakle, s potpunim pouzdanjem
reći da granice Bosne i Hercegovine nisu ni
proizvoljne ni komunističke. Kad ih se suoči s
činjenicama, raznim homogenizatorima i "etničkim
čistiteljima" preostaje još samo jedan argument. Oni
tvrde da je Bosna i Hercegovina sama po sebi apsurdna.
Ta tvrdnja ima slabe osnove čak i ako zanemarimo
kontinuitet bosanske države tamo od desetog stoljeća,
kad je Konstantin VII Porfirogenet spomenuo "zemljicu
Bosnu" u svojem "De administrando imperio".
Za bosanske Muslimane, koji su se još
1831. borili protiv Porte za bosansku autonomiju, posebnost Bosne i Hercegovine
kao njihove domovine nije dolazila u pitanje. Kao što ne bi trebalo da bude
kamen spoticanja ni za Hrvate, čiji su franjevci sačuvali uspomenu na bosansku
državu pod Turcima. Što se pak Srba tiče, sadašnji napori njihovih loših vođa,
usmjereni protiv bosanske nezavisnosti i cjelovitosti, mogu se ostvariti jedino
pod cijenu općeg rata, a to može samo ugroziti kontinuitet njihove prisutnosti u
Bosni i Hercegovini. Ovaj je rat između ostalog i borba za autentični kulturni
prostor, jednako tako legitiman i nužan u višenacionalnoj Bosni kao i u drugim
susjednim državama.
(Vrelo: "Cjena
Bosne", str. 82-84)
Autor,
izvor:
Ivo Banac,
www.posavski-vremeplov.com
|