Izvorni tekst prof. Banca, odlomci koje Globus nije
objavio, označeni su kosim slovima.
Teze i protuteze o kaznenom progonu
počinitelja ratnih i poratnih zločina sa strane
komunističkog partizanskog pokreta i komunističkog
režima
Društvo koje je ravnodušno na desetke
(možda i stotine) tisuća žrtava komunističkog
partizanskog pokreta i komunističkog režima, te država
koja ništa ne poduzima da bi procesuirala odgovorne za
te zločine, ma koliko danas malobrojni i stari oni
bili, ne mogu se smatrati zdravim, pravednim,
demokratskim ili proeuropskim. Takvo društvo i takva
država još uvijek žive u strahu - onom istom strahu
što su komunisti ustanovili svojim terorom, masakrima
i represijom.
Ni Vukojevićeva komisija ni Crkva nisu
istražni organi, a u istraživanju zločina u ratu i
poraću ipak je bilo stanovitih uspjeha od pada
komunizma. No, ovdje nije riječ o znanstvenom
istraživanju nego o otkrivanju zločina, po mogućnosti
i počinitelja. Ovdje je metodologija sasvim drugačija
i ne može se diskreditirati pozivom na Vicu
Vukojevića. Osim toga, može li policija ignorirati
bilo koje pronađeno mrtvo tijelo? Zar ona po zakonu ne
mora istražiti sve okolnosti svake nasilne smrti? A
ovdje se upravo to preporuča i gotovo redovito događa.
Primjerice, kako je moguće da, nakon otkrivanju
masovne grobnice u Križu Brdovečkom 2009. godine, u
kojoj po procjenama ima oko 4.500 likvidiranih, gotovo
ništa nije poduzeto oko okapanja, a samo nekoliko
kilometara dalje, u Mostovcu kod Dobove, u Sloveniji,
već je u tijeku ekshumacija masovne grobnice pronađene
u studenomu 2010? Vrijedi li za Hrvatsku Rezolucija
parlamentarne skupštine Vijeća Europe o zločinima
totalitarnih režima (1996.) i Rezolucija o europskoj
savjesti i totalitarizmu (2009.) ili je to samo farsa,
koju dijelovi političkog vrha namjerno ne primjenjuju,
pa čak i napadaju? Može li se tolerirati bezobrazno
cvrkutanje raznih javnih djelatnika, koji u
istraživanju zločina komunizma vide tek izborni trik?
Uostalom, kako se takvi mogu pozivati na Tuđmana, koji
bi navodno bio protiv otvaranja ovog pitanja? Naravno,
Tuđmanovo mišljenje ne možemo znati, ali kako to da
oni koji se Tuđmana inače odriču, u ovom slučaju na
njega gledaju kao na saveznika u borbi protiv
zakonitosti? Ispada da je Tuđman bio negativan u svemu
osim u amnestiji komunističkih zločina.
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam tvrditi da su žrtve komunizma zaslužile
kaznu, koja je iz "tehničkih razloga" (nisu imali
zatvore) mogla biti samo jedna - smrtna. Kad bi to
bilo tako, moglo bi se logično zaključiti da je
nacifašistički, pa i ustaški sustav, bio bolji, jer
nije likvidirao baš sve svoje stvarne ili moguće
protivnike. Budući da to ne može biti točno, posve je
jasno da povijesni revizionisti koji štite "ugled"
komunista operiraju s istim "argumentima", kao i
povijesni revizionisti koji štite "ugled" fašista.
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam tvrditi da su pripadnici komunističkih
snaga što su tijekom rata, te svibnja, lipnja i ljeta
1945., pa i kasnije, likvidirali pripadnike raznih
poraženih pokreta zapravo vodili borbu protiv oružanih
neprijatelja, koji su pokapani tamo gdje su i poginuli
s puškom u ruci. Ne, riječ je uglavnom o zarobljenim i
nenaoružanim protivnicima, koji su sustavno
likvidirani, bez suda i mogućnosti obrane. Budući da
su najčešće likvidirani raznim NKVD-ovskim metodama
masovnih egzekucija, prakticiranih u Sovjetskoj Rusiji
od revolucije, pokapani su u masovnim grobnicama,
posebno obrađenim za te svrhe (rudokopi poput Hude
Jame, tekovski rovovi poput onih kod Teznog, te
Mosteca kod Dobove, ili na poljima smrti, kojih doista
ima na tisuće po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ne samo u
Sloveniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj). Suđenja, kojih
je bilo iznimno malo, u fazi partizanskog rata da ne
govorimo, rezervirana su isključivo za viđenije
pripadnike protivničkih pokreta i to često radi
kompromitacije drugih kritičara režima. Tako se
ustaškom zločincu Lisaku sudi u procesu protiv
nadbiskupa Stepinca, kako bi se potonjeg što je moguće
više ocrnilo. Zato je jednostavno neistina tvrditi da
su žrtve komunističkih egzekucija uživale blagodati
vojnih suđenja.
Neistina je, bešćutno je, a i
primjer je stvarnog povijesnog revizionizma tvrditi da
jugoslavenski komunisti nisu likvidirali žene i djecu,
te da se takve likvidacije ne bi smjele doživljavati
kao hrvatska narodna tragedija. U Kurilovečkoj šumi,
uz selo Okuje kod Mraclina, općina Velika Gorica,
ljeta 1945. likvidirano je nekoliko desetaka djevojaka
(starih između 14 i 16 godina), pripadnica Ustaške
mladeži. Moguće je da ima onih koji misle da su i one
zaslužile smrt bez suda i obrane. Zar četnici nisu
tako postupali u nizu pokolja u ratu protiv Hrvatske
1991. godine? Zar takva logika ne opravdava i njihove
zločine?
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam tvrditi da su komunističke represivne
ustanove (OZN-a i dr.) osnovane radi borbe protiv
poratnih odmetnika. One su osnovane radi provođenja
terora protiv svih protivnika komunističke diktature,
kao tipične totalitarne političke policije. Među
protivnicima nametnutih komunističkih diktatura bilo
je i mnogo nekomunističkih antifašista, kojima je za
zlo uzimano upravo to što se nisu mogli
diskvalificirati kao "fašisti", termin koji su
komunisti rabili i za Vladka Mačeka.
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam sugerirati da su de Gaulle i drugi
demokratski političari odobravali "antifašistički"
teror nakon rata. Bilo je to djelo komunističkih snaga
poput FTP, koje su u Francuskoj doista ubile oko
10.000 stvarnih ili navodnih kolaboracionista u četiri
mjeseca vrlo nestabilne situacije nakon savezničkog
iskrcavanja u Normandiji u lipnju 1944. Komunistički
su partizani slično tomu djelovali u Italiji
(Emilia-Romagna i Lombardija), gdje je ubijeno 15.000
protivnika. No, tamo gdje komunisti nisu bili snažni,
primjerice u Belgiji i Nizozemskoj, bilo je relativno
malo takvih egzekucija bez suda i mimo pravnog sustava
- u Belgiji 256, u Nizozemskoj oko 100.
Besmislica
je i jasna manipulacija tvrditi da bez "organizirane
antifašističke borbe koju je vodio Tito", dakle bez
jugoslavenske komunističke revolucije, mi danas ne
bismo imali Hrvatsku. Oslobođenje od fašizma omogućilo
je nacionalne slobode i državnu nezavisnost na
europskom Zapadu, a oslobođenje od komunizma omogućilo
je nacionalne slobode i državnu nezavisnost na
europskom Istoku. Mi danas ne bismo imali Hrvatske da
je opstao jugoslavenski komunistički režim, kao što je
i nismo imali pod tim režimom. Zato se ne može tvrditi
da je "antifašizam ?otac Domovinskog rata".
Uostalom,
to se odnosi ne samo na zemlje u kojima je za Drugog
svjetskog rata postojao jak komunistički pokret, kao u
Hrvatskoj, nego i na one za koje se to ne može reći. U
Estoniji, primjerice, nije bilo nikakvog značajnog
otpora Nijemcima. Nije ga ni moglo biti, jer su
Estonci njemačku vojsku doživljavali osloboditeljskom
nakon iskustva sovjetske okupacije 1940. godine.
Unatoč masovnim deportacijama i naseljavanju ruskih i
drugih sovjetskih doseljenika nakon početka nove faze
sovjetske prevlasti (jesen 1944.), Estonci i danas
postoje, nisu nestali poput Tračana i Ilira, a njihova
je zemlja članica EU i NATO, možda upravo zato jer u
Estoniji ne postoje vodeći političari s komunističkim
simpatijama.
Neistina je i stvarni povijesni
revizionizam tvrditi da zločin nije ratni, ako je
državni. Što inače znači tvrditi da ne zastarijevaju
ratni zločini samo ako su počinjeni prije kraja rata,
dakle prije 8. svibnja 1945? Što znači tvrditi da je
formiranje komunističke vlasti (jer to je stvarna
vlast nakon rata), te sve formalnosti kojima su te
vlasti prikrivale komunistički partijski monopol i
diktaturu (izbori, ustanove, policija, vojska,
sudovi), legalno jer je državno? Zapravo, takva
tvrdnja briše razliku između ratnog i mirnodopskog
zločina, koje povezuje ista ideologija monopolizacije
vlasti u službi "uzvišenih" i "povijesnih" klasnih
interesa. To je ona revizija Drugog svjetskog rata, o
kojoj se sa strepnjom govori u krugovima vezanim za
komunistički pokret, jer njihovo je mirnodopsko
bezvlašće bilo izravan nastavak ratnih represalija
počinjenih pod firmom pravde i osvete.
Manipulacija je upoređivati fašizam s
"antifašizmom", i to na način da je prvi od početka
zlo, a drugi u slobodnoj izvedbi tu i tamo dopušta
pojedinačne ekcese. Prije svega, ovdje nije riječ o
antifašizmu, što je kod nas odnedavno komunističko
novo ruho, dakle kamuflirani komunizam. Ovdje je riječ
o komunizmu kao takvom. I Roosevelt i Churchill i de
Gaulle i kralj George VI. bili su antifašisti (bez
navodnika), ali nisu promicali ideologiju što je
stvorila prinudne kolektivizacije, gulage, katyne i
kulturne revolucije. Niti su to bili ekcesi. Riječ je
o samoj biti onoga što je, kao i fašizam, također zlo
od samog početka.
Komunizam u svojoj utopijskoj
želji stvaranja savršenog društva propagira i provodi
nasilje, te nasrće na ljudsku slobodu, imetak i
integritet. Ne samo da se u isto vrijeme može biti i
protiv fašizma i protiv komunizma, nego je to nužnost
u zemljama gdje se ostaci ovih ideologija još uvijek
nadopunjavaju u borbi protiv demokracije. To još ne
znači da su svi komunisti zli ili nevaljali ljudi.
Ljudi često prihvaćaju nehumane ideologije u vjeri da
čine dobro. Protiviti se totalitarnim ideologijama -
fašizmu i komunizmu - ne podrazumijeva opreku prema
ljudima, ma koliko bili u krivu - nego protiv
nehumanih ideologija.
prof. dr. Ivo Banac
(izvor
Večernji list)
|