Poznajemo politička uvjerenja predsjednika Josipovića i
gradonačelnika Bandića, no ipak nas uvijek ponovno
iznenade. Gradonačelnik je ovom prilikom energično
ustvrdio da se s ponosom moramo sjećati boraca Desetog
partizanskog korpusa jer su partizani bili pravi
nositelji slobode, bitno su doprinijeli svjetskoj
demokraciji i zato je sramota da ih se u posljednje
vrijeme spominje u vezi s boljševičkim zločinima. Uz to
se nadovezao i na opis jednog mjesta iz Novog zavjeta -
o Isusu i njegovoj patnji na Križu.
Uistinu, zadnji je trenutak da
gradonačelnika Milana Bandića shvatimo kao crveno
svjetlo na putu hrvatske demokracije. Moguće ga je
samo opisati kao osobu, čovjeka pretjeranih ambicija,
mutnih stavova, i neprincipijelne spretnosti - za
glasove je spreman zavaravati svaku skupinu, osobito
vjernike. Ključno je međutim da, jednako kao i Ivo
Josipović, nije demokrat. Demokrati ne priređuju javne
proslave totalitarističkim režimima.
Znamo, hrvatska povijest 20. stoljeća
jest složena. Svaka je obitelj imala svoje razloge
zašto je pristajala uz jugoslavenski komunizam ili uz
hrvatski nacionalizam, i te razloge treba uzeti
ozbiljno. Traumatičnost posljedica liječit će još
nekoliko hrvatskih pokoljenja. I pravednost
interpretacije nikada ne će biti do kraja postignuta.
Da bude i teže, u dugim godinama neslobode mnoge su se
okolnosti kobno pomiješale.
Kako je, primjerice, moguće razvrstati
biografiju jednog Josipa Perkovića! Rođen je u
Podlapači, ličkom selu u kojem su apsolutno sve
obitelji optirale za ustaški pokret. Danas na ulazu u
selo stoji spomenik s preko 400 imena ljudi koje su
ubili jugoslavenski partizani, najvećim dijelom oni iz
okolnih srpskih mjesta, i najvećim dijelom 1945. Na
ploči je i desetak imena Perkovića. A mladić bez oca
uskoro je postao udbinim ubojicom, a 1990. pomagačem u
stvaranju hrvatske države.
Za nas postoji samo jedan put. Traže
se hrabrost i savjest za kulturu sjećanja i
suočavanje, da se svaka pojava nazove pravim imenom
koliko je to ljudima najviše moguće. A iznad svega se
traži željezna volja za promicanje vrijednosti
demokracije.
Partizani - jugoslavenski, hrvatski,
zagrebački - ne stoje u vezi s demokracijom. Stoje u
vezi s nasiljem, sa stratištima, sa zatvorima u kojima
su pod krvničkim mučenjima jaukali djevojke i mladići,
osporavatelji hegemonije i komunizma. S demokracijom u
vezi stoji samo iskrena želja da uložimo svaki napor
za zrelije društvo. Da, važna su nam ljudska prava!
Želimo dijeliti sa siromašnima (umjesto da ih nazivamo
"socijala"), želimo da manje nadarena i socijalno
slabija djeca budu uključenija u školski sustav negoli
su sada, stalo nam je da Romi dobiju tri puta više
potpore za svoju integraciju. I, istina - želimo da
Srbi u Hrvatskoj dobiju svaku pozornost i zaštitu.
Cijeli smo život željeli da dobiju manjinska prava!
U razvijenom demokratskom društvu ne
će biti mjesta za slavitelje komunizma poput Ive
Josipovića i Milana Bandića. Ne će imati prilike
nositi cvijeće nasljedovateljima i obožavateljima
partizanskih korpusa - osobito ne javno i financirano
iz narodne blagajne.
Piše: Maja Runje
www.hrsvijet.net |
