Hrvatska će, kako reče početkom ove godine povjerenik
Europarlamenta za našu zemlju Hannes Swoboda,
(najranije) 2013. godine ući u Europsku Uniju (EU). Vrlo
lijepo i ohrabrujuće od njega - samo zaboravio je
navesti jedan bitan uvjet: Hrvateka će ući, ako rečena
EU te 2013. godine uopće bude postojala!
Mogućnost da bi ova Unija, o kojoj
godinama sladostrasno govore ovdašnji ugojeni kmetovi
- koji se lažno predstavljaju kao 'hrvatski
političari' - mogla do toga nadnevka ne postojati (!),
iznio je ovih dana poljski ministar financija Jacek
Rostowski, čija zemIja trenutno upravlja tom Unijom.
Po njemu, moguć je raspad Eurozone, a ako se to
dogodi, onda ni 'EU ne će moći preživjeti'. Ako ona ne
preživi, moguć je i 'rat'. A ako bude 'rata', onda će
Rostowski svojoj djeci priskrbiti 'zelene karte' i
poslati ih u Ameriku! Ovaj brižni pater familias EU -
i, dakako, svoje obitelji - nije pritom odgovorio na
dva pitanja: prvo, kamo će, ako doista bude rata,
svoju djecu poslati drugi europski očevi i, drugo, što
ako tada u Americi bude još gore nego u Europi?
Karta za 'Titanic'
Hrvatske političare ovakva eshatološka
pitanja - koja odjekuju od finskog sjevera do grčkog
juga, od hladne Laponije do sunčane Krete - uopće ne
more: oni pred očima imaju nepomućen Cilj!
A taj je: svečano potpisati pristupnicu i ovjeriti
kartu za europski brod koji, eto, i samom zapovjedniku
izgleda kao "Titanic". Potom: dobiti izbore u maloj i
zabitnoj hrvatskoj guberniji, a onda se - kao, recimo,
spretni izdajnik Ivan Šimonović u UN-u - izgubiti
negdje u tom divnom i uzbudljivom labirintu
bruxelleske birokracije. I konačno naplatiti svoju
prvu lažnu, a masnu dnevnicu, koja negdje tamo željno
čeka 'našeg čovjeka u EU'.
Da ovi
hrvatski ovnovi - ili, bolje, slijepci - predvodnici
ne vide ništa osim svoga Cilja, svakodnevno svjedoči
cijeli europski pogon u njihovoj sretnoj Satrapiji. U
njemu su, osim njih samih, najvažniji ovdašnji
'njemački' (londonski) jugomediji, koji ih u
ostvarenju Cilja zdušno opslužuju i usput nadziru.
Najrječitiji su tu pak slavni eurospotovi, namijenjeni
dobnoj skupini od pet do sedam godina - lagodno
proširenoj na cjelokupno pučanstvo - ali nimalo ne
zaostaju ni istraživanja javnog mišljenja s unaprijed
ugrađenim rezultatom, i tako redom.
Istina, ni mediji u bijelom svijetu nisu mnogo
slobodniji, ali ih barem ima više, čitateijstvo ima
duže iskustvo s tzv. demokracijom, osobito s ovom
europskom, u kojoj se izlazi na referendume sve dotle
dok gazde ne budu zadovoljni ishodom. Konačno, ponešto
bitno o svijetu i Europi dade se iskopati i na
internetu pa čovjeku nije nužno jedini medijski obzor
najnovije ludilo Zdravka Mamića ili najnoviji botoks
lepe Severine.
I tako dok cijeli ovdašnji europogon uživa u čarima
predstojećeg multikulturnog raja, kojemu hrlimo, u
samoj Huropi sve mu češće priređuju - opijelo. I
pritom su još veseli! Sjetite se kako su nam
devedesetih predbacivali: dok se cijeli svijet
ujedinjuje, vi se - nesretni Jugoslaveni -
razjedinjujete.
Sada je obratno: tek što su te jadnike 'ognjem i
mačem' uvjerili u čari ujedinjene Europe (i 'Zapadnog
Balkana'), Europa kreće natrag. Vraća se sebi!
O tome zgodno svjedoči naslov u londonskom Guardianu
od 15. rujna: 'Europa se vraća nacionalnom identitetu
- i to je prekrasno!' Autor mu je poznati novinar
Simon Jenkins i to, nota bene, u jednom od moćnih
glasila britanskog vladajućeg sloja i, nakon New York
Timesa, najčitanijem angloameričkom glasilu na mreži.
Zanimljivo je da Jenkins sam sebe naziva 'dobrim
Europljaninom', kakav je cijelo vrijeme bio i sam
Guardian, ili je to nekada bio. Sada se - barem ovaj
komentator - otrijeznio, budući da je uočio da je
"svaki korak Bruxellesa prema moći sve više oduzimao
slobodu europskim poreznim platišama i zakonodavcima,
pritom propisujući, subvencionirajući i korumpirajući
sve čega se doticao'.
U svemu
tomu, po njemu, nije kriva ni Njemačka, ni Grčka, niti
druge male europske zemlje, kojima je poslije Drugog
svjetskog rata 'obečano' da više ne će biti stalne
žrtve velikih sila - a glavni simbol te neovisnosti
njihovo je pravo da same 'utvrđuju svoje poreze,
socijalnu sigurnost i vrijednost vlastite valute', što
im je EU oduzeo.
Krivac je, po Jenkinsu - i ne samo po njemu - euro,
dakle, eurozona, koji se sada raspadaju. Ključni
argument protiv njega je onaj nobelovca Paula Krugmana
iz siječnja ove godine: dolar, recimo, iza sebe ima
'saveznu vladu, zajednički jezik i političku kulturu',
dok euro 'nema ništa od ovoga'. I zato je bio 'od
početka nepotreban'.
Po nekadašnjem britanskom ministru financija lordu
Lawsonu 'euro je jedna od najneodgovornijih političkih
zamisli poslijeratnog doba'.
Prilika i
za Hrvatsku
Zbog svega ovoga tekstopisac poziva 'proeuropljane
da prestanu trtljati gluposti i okrenu se realnoj
politici', jer je ta njihova priča postala 'vjerski
kult, a ne politika', pa vjernici odavno ne vide
'njezine strahote' niti prosvjeduju protiv njih.
Posebno je dojmljiv njegov zaključak: 'Europa je na
prekretnici. Ona se okreće protiv jedinstvene europske
države, s njezinom valutom u luđačkoj košulji,
rijekama gospodarskih migranata, s jedne, i rijekama
subvencija, s druge strane, vječnim krizama i
ponižavanjem demokratskih vlada. Europa se okreće
nacionalnim identitetima i EU to ne može zaustaviti'.
O toj i takvoj Europi - ili, po Jenkinsu, takvom
(novom) Lisabonskom sporazumu, koji će 'moći proći na
referendumskoj provjeri', a ne da ga se, kao u
Hrvatskoj, skriva o naroda - govorio je i pokojni
Franjo Tuđman: ne o Europi državi, već o Europi
(slobodnih i neovisnih) država.
Ali on je mislio kao slobodan čovjek i državnik, a
ne kao ovi naši današnji pohlepni i pokvareni sluge
bezlične naddržavne i imperijalne birokracije.
Možda se doista treba nadati ovoj mogućnosti koja se
pruža u krizi: ukoliko se Europa vrati sebi, možda to
pođe za rukom i Hrvatskoj.
Piše Domagoj
Barić
HRVATSKI LIST
29.09.2011. |
