Na političkom spektru gdje su se već više od dva
stoljeća etablirale lijeve i desne pozicije, u vremenu
koje nazivamo i postmoderna, ostala je kao poželjna -
makar kad je riječ o Hrvatskoj televiziji pa i velikoj
većini drugih medija u našoj zemlji - samo jedna:
lijeva. Možete li naime zamisliti da se u obratnoj
situaciji govori o opasnom naginjanju nalijevo. Ne,
opasnost se danas u Hrvatskoj i u znatnom dijelu svijeta
vezuje isključivo uz desno. Kao da su gulazi i križni
putovi bili u prapovijesti, Crveni Kmeri ubili gotovo
trećinu stanovnika Kambodže (među kojima sve koji su
nosili naočale!) u antici, a kineska "kulturna
revolucija" i sjevernokorejska priča događale se u
srednjem vijeku.
Zbog percepcije desnice kao opasne političke opcije,
svatko tko drži do sebe, a zastupa evolucijska,
tradicionalna ili konzervativna stajališta, bježi u
desni centar. Nije važno što je sadržaj te političke
kovanice prilično prazan, važno je ne biti desno,
dakle u zoni opasnosti.
Stoga što je opasno, desnom u politici treba
posvećivati posebnu pozornost. Tako je bilo i u
nedavnoj emisiji HRT-a Paralele, u kojoj je dan
pregled desnih pokreta koji se u posljednje vrijeme
pojavljuju u Europi. U njoj smo mogli čuti mnogo
zanimljivih pojedinosti, poput one da su za desnicu u
Francuskoj samo seljaci i deklasirani radnici, te da
je u krugu od "tridesetak kilometara od Pariza" gotovo
i nema.
U Engleskoj je pak reporterka HRT-a
desnicu ilustrirala putem rasprave skupine mladih
ljudi, među kojima je, prema njoj, najradikalnija
stajališta zastupao "onaj najniži rastom". Taj najniži
našao se i u posljednjem kadru priloga. U Finskoj se
lider desnice u uvodu silno ispričavao što je kao
katolik i sam manjinac te prema tome ne može biti
protiv manjina, pa dakle ni desničar.
Uzalud: ta
nisu li se heretici redovito pozivali na Bibliju!
Nekoga zanimljivog podatka iz njemačkoga se priloga ne
sjećam, osim asocijacije koja mi se pojavila dok je
jedan intelektualac-ljevičar objašnjavao fenomen
desnice u svojoj zemlji. Taj pametni čovjek imao je
naime naočale, a to me podsjetilo na onaj kambodžanski
slučaj. Usput sam se sjetio i svog služenja u JNA, u
kojoj se također zaziralo od ročnika s naočalama, za
koje se držalo da su tu očigledno zalutali jer im je
vid oslabio od čitanja. Mani ga, on je načitan!,
govorilo se i za druge koji su imali urbanu
fizionomiju ili nisu prostačili.
Hrvatska televizija ovih dana bila je prepuna tema o
Gay Prideu na splitskoj rivi. U živoj raspravi
istaknuti predstavnik jedne skupine za zaštitu
ljudskih prava upitao je visokog dužnosnika splitske
gradske vlasti: A gdje ćete se vi nalaziti za
vrijeme parade? U toj emisiji nije lišo prošao ni
splitski nadbiskup i to zbog grijeha nečinjenja:
prozvan je, naime, jer se javno ne izjašnjava u prilog
paradi.
Prateći program Hrvatske (javne) televizije, strah
od desnice postaje sveprisutan. Priznajem, i sam je se
bojim! A ona je za mene na djelu tamo gdje se ljudi
diskvalificiraju zbog niskog rasta, socijalnoga
statusa (seljaci, radnici), udaljenosti njihova
prebivališta od središta grada. Desnica je za mene
tamo gdje se od ljudi traži da se očituju gdje će se
nalaziti određenog dana u određeno vrijeme - a samo
jedno mjesto je poželjno, a osobito tamo gdje im se
uskraćuje pravo na život samo zbog toga što nose
naočale.
(Slučaj Kambodže i naočala nedavno je na HRT-u u
zabavnom tonu spomenuo najpoznatiji zagovaratelj
izravne demokracije u nas - kao da se taj "zabavan"
(!?) događaj nije zbivao na njegovoj strani političkog
spektra.)
Problem kritike SKJ slijeva Edvard Kardelj
razriješio je svojevremeno formulom: "Sve što je
ljevije od SK je desno!" Neka inačica te formule
mogla bi se primijeniti i na današnje kritičare
desnice, a osobito što su oni ujedno i najrevniji
zagovaratelji tolerancije. Iako je bio načitani
učitelj, niska rasta i nosio naočale, od Kardelja se
još ponešto može naučiti.
Piše: Ljubomir Antić
VIJENAC broj 477
14.05.2012. |