S jedne je strane bila jugokomunistička i srpska agresija, a s druge strane nenaklonjenost suvremenoga svijeta koji je želio očuvati bivšu Jugoslaviju. Uspostavu i obranu Hrvatske, dr. Tuđman smatra dijelom programa Hrvatske demokratske zajednice, njezina vodstva, svega članstva i većine hrvatskog naroda. Sa čime je krenuo u pobjedu?
“S vjerom u hrvatski narod, ujedinjavanjem domovinske i iseljene Hrvatske, jedinstvom one zavađene Hrvatske koja je još u Drugom svjetskom ratu ratovala jedna protiv druge pod tuđim zastavama ili, pak, pod hrvatskim zastavama, ali opet jedna protiv druge. Samo s takvim jedinstvom svih krajeva, svih staleža i domovinske i iseljene Hrvatske, mogli smo uspostaviti samostalnu i demokratsku nezavisnu hrvatsku državu, mogli smo stvoriti oružanu silu koja je, evo, ovih dana oslobodila do kraja sve središnje hrvatske krajeve, koja je oslobodila Knin, taj stari hrvatski kraljevski grad u kome je stolovao kralj Zvonimir, u kojem je bilo sijelo i hrvatskog biskupa kad se Hrvatska biskupija protezala sve do Drave”.
Temelji političkoga programa dr. Franje Tuđmana
Dr. Tuđman nije zaboravio da je sama najava HDZ-a dočekana iz unitarističko-hegemonističkih i dogmatskih redova kao obnova “neoustaške” ili u najmanju ruku “separatističko-nacionalističke” organizacije koju treba satrti “svim sredstvima kao veleizdaju”. Pokušavali su nas spriječiti i “osobnim redarstveno-sudskim grožnjama”, govori dr. Tuđman. Svoj je program i politiku gradio - osim na općim demokratskim načelima suvremene civilizacije - na tri bitne sastavnice i odrednice novije hrvatske povijesti: “na onoj starčevićanskoga hrvatskog povijesnog državnog prava, uobličenog u slobodarskim idejama velike Francuske revolucije. Pa na radićevskom općečovječanskom republikanizmu, koji je državotvorno hrvatstvo prenio u najšire pučke slojeve. I napokon, na onoj pozitivnoj jezgri iz tradicija hrvatske ljevice što je proklamirala pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje…, a bilo je sputano jednostranačkim centralizmom i utopijom komunističkoga društva”.
Na Drugom općem saboru HDZ-a dr. Tuđman je naglašavao da su sastavnice takvih polazišta odigrale važnu ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti, ali da nijedna nije do kraja ispunila svoje ciljeve.
“I to, koliko zbog objektivnih okolnosti, toliko i zbog programskih i subjektivnih manjkavosti i jednostranosti. Držimo da u sadašnje doba ciljeve hrvatske politike može ispuniti samo program koji bi sažimljujući sva njihova pozitivna iskustva bio kadar odgovoriti na sve izazove novih promijenjenih okolnosti, odbacujući sve zablude i dogmatske i stekliške ograničenosti iz bitnih sastavnica hrvatskih povijesnih subjekata”. Dr. Tuđman je puno puta ponovio da je HDZ “općehrvatska i općenarodna stranka, nastala u posljednjem desetljeću XX. stoljeća, kao najizvorniji izraz stoljetne težnje hrvatskoga naroda za ostvarenjem svoje slobode i samostalnosti”.
Protiv versailleskoga poretka
”Uvidjeli smo da su se sa stvaranjem samostalne i nezavisne, suverene i demokratske hrvatske države teško mirile one međunarodne silnice koje su u očuvanju starog versailleskog, i u zamisli novog poretka u ovom dijelu Europe i svijeta, imale druge planove, a u te planove teško se uklapala ideja, a pogotovo stvarnost suverene i samostalne hrvatske države”. Tu prosudbu dr. Tuđmana razvitak događaja nije osporio. Dr. Tuđman je bio vrlo ponosan što “smo stvorili obrambene snage na čuđenje i zadivljenje i naših ljudi, a osobito stranoga svijeta. Stvorili smo takvu hrvatsku oružanu silu kojom smo mogli poći u takve pothvate kao što su 'Bljesak', 'Oluja', pa i u maestralno oslobađanje velikih područja u Bosni i Hercegovini”.
Odlučnost i razboritost
Do hrvatske narodne odlučnosti u uspostavi i obrani vlastite države dr. Tuđmanu je posebno stalo.
“Da bismo to mogli postići, što je bilo bitno ne samo za oslobođenje okupiranih područja, negoli i budućnosti hrvatske države, trebalo je biti skrajnje razborit, odlučno raditi i na diplomatskom području, ali isto tako i spremati oružanu silu i izabrati pravi moment, i zbog političkih i vojnih odnosa da bismo to postigli kako smo postigli. I najobičnije su besmislice kad, i nakon svega što smo postigli, neki mudraci govore da smo to trebali prije, 1990., 1991., i tako dalje, i tako dalje. Naša politika i u diplomatsko-političkim, i u vojnim krugovima, naišla je, kao što rekoh, na čuđenje, ali i na divljenje, i još uvijek nisu našli pravog odgovora kako smo to mogli postići”.
Srž programa pomirbe
Što je, zapravo, u srži pomirbe koju zagovara dr. Franjo Tuđman?
“Naš program pomirbe zavađenog hrvatstva bio je, i jest, izlaz iz svih povijesnih nedaća i poteškoća, koje nam je donio i geopolitički položaj i međunarodne silnice, ali i unutrašnja zavađenost. S programom pomirbe zavađenog u Drugom svjetskom ratu - i poslije njega, sve do naših dana - međusobno zaraćenog i nepomirljivog hrvatstva spriječili smo međusobno razračunavanje između domobrana i partizana, ustaša i komunista. Da je do njega došlo, izravno bi bio ugrožen i sam opstanak hrvatskoga naroda. S takvim programom pomirbe zavađenog hrvatstva, htjeli smo spriječiti, također, i osvetničko razračunavanje između većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog pučanstva. Međutim, pobornici srpskog hegemonizma odbili su to i postali sredstvo jugosrpske agresije. Kako i danas vidimo, vrijeme nam je i u tome dalo za pravo.”
Samosvijest i nepokolebljivost hrvatskoga naroda
Tuđman često ističe ulogu samosvijesti hrvatskoga naroda:
“Uspjeli smo zato što smo podigli samosvijest i odlučnost hrvatskih ljudi i hrvatskoga naroda. Rekli smo da možemo ostvariti hrvatsku slobodu i državu, ako imamo većinu, ako budemo odlučni, i ako se ne budemo dali kolebati i obmanjivati. Uspjeli smo zato što smo ispravno prosudili da je prijelomni povijesni trenutak povoljan za ostvarenje najvećih hrvatskih ciljeva. Znali smo izvući zaključke iz iskustava svih prethodnika, koji su bili na čelu politike hrvatskog naroda, koji su - i s najboljim namjerama - pogrešno sudili i pogrešne odluke donosili."
Očuvati jedinstvo HDZ-a
”Valja očuvati jedinstvo Hrvatske demokratske zajednice i većine hrvatskoga naroda. Ne radi vlasti HDZ-a, jer i kad sam pokrenuo stvaranje HDZ-a, nije mi bilo ni do kakve stranačke vlasti, nego mi je bilo do sudbine hrvatskoga naroda. Do toga da hrvatski narod, kao jedan od najstarijih europskih naroda konačno postane subjekt u vlastitoj zemlji i u međunarodnom životu.”
Odlučnost čitavog hrvatskog naroda
Odlučnosti, pomirbi i samosvijesti, Predsjednik dodaje svijest o odlučujućem povijesnom trenutku.
“Prema tome, pobijedili smo zato što je čitav hrvatski narod spoznao da je ovo povijesni trenutak koji se ne smije ispustiti. Stoga su se u punoj svijesti, svi staleži, svi slojevi, samoinicijativno javljali i organizirali u obranu svoje domovine. I gotovo sva inteligencija, osim šačice prodanih duša i kojekakvih prislušnika, u okviru raznih institucija, pa i sveučilišta, spontano je tražila putove kako doći do vlastita oružja, kako se organizirati u borbi protiv tehnički daleko nadmoćnijeg protivnika. A bilo je sveučilišnih profesora, znanstvenika koji su se javili kao dobrovoljci za vrlo složene i posebne ratne zadaće. To je razlog naše pobjede, unatoč tome što smo tehnički bili u iznimno teškom položaju.”
Što donosi globalizacija?
Dr. Tuđman je često i u svojim povijesno-filozofskim tekstovima i u svojim političkim govorima raspravljao o položaju hrvatskoga naroda u odnosu na razne univerzalizme i globalizaciju današnjega svijeta, pitajući se
“je li taj i takav svijet postao bitno usklađeniji nego što je bio jučer? Jest, svijet je doživio goleme promjene i u duhovno-političkoj i u tehnološko-civilizacijskoj sferi. Ali i u okviru globalne integracije i regionalnih integracija, ne samo da i dalje postoje mnoge stare suprotnosti, stari zasebni interesi, malo ili znatno pritajeni, nego se javljaju i novi. Stare suprotnosti, stare međunarodne silnice nisu iščeznule, a zakonitošću povijesnoga kretanja za uspostavu ili nove hegemonije ili nove ravnoteže u regionalnim ili svjetskim prilikama, javljaju se i nove ideje, i nove sile i silnice, pa i velesile.”
Važnost spoznaje o svijetu u kojem živimo
Tražio je da se ne izabire nikakvo jednostrano opredjeljenje, nego da se traže prijatelji i saveznici
“u tim i takvim okolnostima, u tom i takvom svijetu, i u toj i takvoj Europi, kakvi jesu, jer drugih nema. Imajući uvijek pred očima unutarnju i međunarodnu realnost u zaštiti bitnih interesa naroda i države, moramo polaziti od spoznaje da nema toga naroda, uključujući i najveće, i one imperijalne, koji je u jednom razdoblju ostvario sve svoje nacionalne ciljeve.”
Prvi rat u kome su se Hrvati borili pod svojim vrhovnim zapovjedništvom
Predsjednik je isticao da je Domovinski rat bio prvi rat u kome Hrvati nisu jedni protiv drugih, na suprotnim stranama.
“Prvi rat u kojem su se borili pod svojim vrhovnim vodstvom i zapovjedništvom. Zbog toga smo uspjeli i doveli do toga da je u samom ratu izrasla Hrvatska vojska, koja je pod kontrolu hrvatske oružane sile, na kopnu, u zraku i na moru, stavila najveći teritorij za koji znamo u hrvatskoj povijesti.” Pod vodstvom dr. Tuđmana, hrvatski je narod ostvario “povijesne pobjede u svim političkim, vojnim i diplomatskim bitkama, na tegobnom putu izbavljenja hrvatskog naroda iz jugoslavenskog i komunističkog jarma”. S ponosom je isticao da smo uspostavili “i u Domovinskom ratu obranili, suverenu i nezavisnu, demokratsku i slobodnu državu Hrvatsku. Ustrojili smo državnu vlast i njezin pravni poredak. Uspjeli smo, jer smo se u pravom trenutku usudili djelovati i činiti ono što drugi nisu, jer smo htjeli, znali i mogli”.
Uklanjati kompleks nevjerice u vlastiti narod
Prvi se hrvatski predsjednik pribojavao sijanja nevjerice i potkapanja samosvijesti hrvatskoga naroda.
“U tom okviru pred svima nama je zadaća da uklanjamo iz duhovnog bića hrvatskog naroda kompleks nevjerice u vlastiti narod, u vlastite snage. Bio je to glavni problem i u stvaranju demokratskog poretka i ostvarenju današnje Hrvatske, pa i u vođenju ovoga obrambenog rata. Mnogi su mislili, ne samo zbog svojih uskih gledanja i zbog toga negativnog nasljeđa, da tobože hrvatski narod i nema mogućnosti za vlastitu državu. Potpali su pod utjecaj najvećih svjetskih i diplomatskih vojničkih strategija koji su govorili da Hrvatska nema izgleda da se održi u ovom ratu protiv jugokomunističke armije, koja je bila najmoćnija, tehnički najopremljenija armija u Europi poslije sovjetske. Ta nevjerica i to da Hrvatska mora biti s nekim uvijek povezana, tih ostataka jugoslavenskih zabluda, moglo se naći i u našim školskim udžbenicima, a odražava se ta nevjerica i u današnjoj publicistici, i u mnogo čemu.”
U kakvim se međunarodnim odnosima nalazi Hrvatska?
Dr. Tuđman je predobro znao u kakvu svijetu živimo i u kojim okolnostima se stvarala i branila demokratska Hrvatska.
“Svjedoci smo, međutim, neprestanih promjena u suvremenom svijetu. Prisutne su različite osnove za uređenje svjetskog poretka, od onih za sve zemlje prihvatljivih do onih posve neprihvatljivih planova ideja i teorija, pa i imperijalnih prohtjeva za svjetskom ili regionalnom hegemonijom. Hrvatska se u međunarodnim odnosima neprestano nalazi u svojevrsnom škripcu. Stoga moramo biti svjesni u kakvom svijetu i vremenu živimo. Svoje smo snage usmjerili na podizanje duhovnog jedinstva naroda te svijesti o potrebi jedinstva u zastupanju nacionalno-državnih interesa pred svijetom, koliko zbog nejedinstva glavnih političkih subjekata, toliko zbog pogrešnih prosudbi međunarodnih silnica i kretanja.”
Pobjeda nad komunistima i koalicijom
Prvim općim saborom 24. i 25. veljače 1990., stranka koju je osnovao dr. Tuđman navijestila je
“nacionalnodemokratski preporod u naše doba, pomirbom ideološko-politički i ratom podijeljenog i zavađenog hrvatstva u Domovini i u svijetu. Izvojštivši pobjedu na prvim slobodnim višestranačkim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. nad vladajućim Savezom komunista i koalicijom oporbenih stranaka HDZ je postao većinskom i glavnom političkom strankom Hrvatske u uzburkanom prijelaznom periodu”. Na temelju parlamentarne pobjede, državnu vlast je stranka dr. Tuđmana preuzela 30. svibnja 1990., a s time i “glavnu odgovornost za budući razvitak i sudbinu demokratske Hrvatske”, kako je on znao reći. “Pripremila je donošenje i proglašenje novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990. HDZ je predložio provedbu referenduma 19. svibnja 1991. kojim se hrvatski narod izjasnio za državnu samostalnost kako u odnosu na SFRJ, s kojom je i demokratska Hrvatska bila ustavno vezana, tako i u odnosu na svijet koji je želio očuvati Jugoslaviju u postojećem versailleskom, međunarodnom poretku.”
Potpuna uvjerenost u vlastite postavke
Najvažniji povijesno filozofski uvidi dr. Franje Tuđmana, izneseni u različitim razdobljima njegova misaonog razvitka, pokazuju veliku uvjerenost u vlastite postavke i njihovu potpunu uobličenost znatno prije artikulacije konačnoga pobjedničkog političkog programa. Prisjetimo se da je u prvoj svojoj knjizi “Rat protiv rata”, dr. Tuđman napisao kako je za uspješno vođenje narodnoga rata bitna pretpostavka “odvažnost dosljednih i nepokolebljivih odluka u smislu oslona i vjere u snage vlastitoga naroda”. Godine 1995. objavio je knjigu, naslovljenu opet tako da je njezin naziv ujedno naputak i zaključak o središnjem elementu političkog programa dr. Franje Tuđmana – “S vjerom u samostalnu Hrvatsku”.
Sudbina hrvatskog čovjeka u neslobodi
Kako mogu gledati na povijest kao na prošlost, parafrazira dr. Franjo Tuđman nečiji upit i dodaje tomu riječi o vlastitom iskustvu:
“A evo i moga osobnog svjedočanstva, kako se oblikuje povijesna svijest i kako živi prošlost pripadnika jednoga europskog naroda: Prvo moje sjećanje iz života jest da mi je otac u zatvoru (zbog hrvatstva), a bilo mi je tada tri godine; od svoje sedme godine pamtim: iz života - teror monarho-fašističke karađorđevićevske diktature, pod kojom su nam kažnjavali i majke samo zbog domovinske riječi, …….(…) … kad me 1972. odvode u zatvor 'zbog nacionalizma', mališan unuk začuđen gleda sa svoje dvije godine - a kad odraste, sjećat će se, ili će ga podsjetiti, na prvi susret s vlašću. Dakako, protuhrvatskom”.
Svoj je politički program domislio prije stvaranja HDZ-a
Predsjednik svoj politički program, koji je u temelju hrvatskoj suverenoj državi, nije smišljao tek pri osnutku Hrvatske demokratske zajednice, nego je to srž njegova osjećanja i promišljanja hrvatstva. I kad je u svojim knjigama govorio o Baskima, Ircima, Škotima, Velšanima, Korzikancima ili Flamancima, dr. Franjo Tuđman je, u uvjetima nacionalne ugroženosti, za vrijeme komunističke vladavine, govorio, zapravo, o Hrvatima. Vrlo često pojam “mali narod” ili “bezdržavni narod”, u knjigama dr. Franje Tuđmana, druga su imena za hrvatski narod. Isto je vrijedilo i obrnuto - kad govori o pravu hrvatskoga naroda na vlastitu državu, to je govor o pravu svakoga naroda na suverenost, samostalnost i slobodu.
Vlastiti pristup i u vrijeme titoizma
Dr. Tuđman nije prije Drugog svjetskog rata bio politički angažiran u nekoj komunističkoj organizaciji, međutim bio je uvjeren da Nezavisna država Hrvatska na onim temeljima neće uspjeti. Od tada je, često ističe, prisutna njegova zamišljenost nad sudbinom hrvatstva, koja se nije prekidala. Tražio je vlastiti pristup, u zadanim okolnostima, za ostvarenje hrvatske slobode. Pitanje je bilo: kako i u okviru lijevoga pokreta, za vrijeme titoizma, izvlačiti maksimum u korist ideje hrvatske slobode. Tu je, naravno, bilo i pomiješanih osjećaja za pragmatičnost, razborit pristup, ali i nepopustljivost. Prva knjiga u opusu dr. Franje Tuđmana 1957., analizirala je fenomen oslobodilačkog rata, kao jednoga od modusa oslobođenja naroda. Kad je došao odlučni povijesni trenutak (1990./1991.) za spas hrvatskoga naroda, za uspostavu samostalne Hrvatske i obranu od srpskog imperijalnog napada, moglo se vidjeti što su značila onodobna istraživanja o ratu dr. Franje Tuđmana.
Uporan govor protiv poticanja mržnje
Nezaobilazno mjesto u analizama dr. Tuđmana zauzimaju i njegovi prosvjedi protiv mržnje koja je, iskrivljavanjem povijesnih činjenica, raspaljivana protiv hrvatskoga naroda. Dr. Tuđman je od prvih svojih tekstova pozivao da se zaustavi taj strahotni poticaj na zlodjelo i krv. Nisu ga poslušali. Planuo je ponovno rat protiv Hrvatske. I neupućenu se tada u svôj svojoj ogoljelosti pokazao smisao srpskoga ustrajavanja u mržnji svega hrvatskoga. Jer, tko bi mogao obična normalna srpskoga čovjeka, po tko zna koji put, tjerati na osvajanje tuđe zemlje, ako u njemu ne bi bila razbuđena tolika mržnja. Hrvati su, pak, držali riječ danu papi Agatonu u osmome stoljeću. Svoje će čuvati, a tuđu zemlju neće osvajati. Nasuprot toj zakletvi, stajao je srpski imperijalni san - osvojiti hrvatsku zemlju i izbiti na hrvatsku obalu Jadranskog mora. Srpski su ideolozi i na lažnim brojkama o žrtvama Jasenovca razbuktavali srpsku mržnju, s nakanom koju je već 1902. godine u Zagrebu donio Srbobran. Prijetnja je naslovljena – “do istrage vaše ili naše”. Dr. Franjo Tuđman je uvidio kamo sve to vodi. On je na sve moguće načine pozivao da se zaustavi taj put u strašnu nesreću, da se ne iskrivljuje povijest i ne stvaraju novi razlozi za razdore među narodima. Knjige i mnogi drugi znanstveni i stručni tekstovi dr. Franje Tuđmana nude prosudbe koje otkrivaju presudne elemente hrvatske povijesti.
Vidio je dalje od svojih suvremenika
Prvi je hrvatski Predsjednik vidio dalje od svojih suvremenika i znao odgovoriti na pitanje - što je preduvjet uspostavi slobodne, samostalne i međunarodno priznate demokratske hrvatske države? Je li to do kraja promišljeno povijesno iskustvo iz kojega su izvučeni presudni zaključci? Povijesna mudrost, što se kroz vrijeme kristalizira, bila je podatna dr. Franji Tuđmanu, čovjeku koji je mukotrpnim radom, kroz cijeli svoj život, htio doseći odgovor na pitanje: što se mora, a što se smije učiniti da bi slobodu dočekala i Hrvatska. Tko želi razumjeti hrvatsko iskustvo, uvidjet će ovo: stoljećima je hrvatski narod htio na pozornici slobodnih naroda živjeti u svojoj samostalnoj, suverenoj državi Hrvatskoj, ali su silnice koje su pretezale na suprotnu stranu bile jače. Povjesničar i političar dr. Franjo Tuđman sagledao je istinu hrvatskih uspjeha i neuspjeha, doveo ih u korelaciju i izveo Hrvatsku iz sužanjstva.
Riječi iz 1957.
Još 1957. je, dakle, u svojoj prvoj knjizi dr. Tuđman tvrdio “kako se suvremeni rat ne može voditi bez potpore cijeloga naroda ili s nestabilnom pozadinom”. “I obratno, da se pri današnjem stupnju razvitka nacionalne i društvene svijesti rat ne može izgubiti ako je cio narod spreman boriti se do kraja za slobodu i za nezavisnost svoje zemlje, za svoj opstanak i za dalji društveni napredak.” Dodaje da “sve dosadašnje iskustvo ipak ukazuje na to da konačna pobjeda pripada onim narodima koji se bore za pravedne ciljeve rata i koji su spremni da makar u nejednakoj borbi podnesu najveće napore za ostvarenje svojih prirodnih slobodoljubivih težnji”.
Žrtve, državotvorna volja i konstruktivnost u međunarodnoj zajednici
Više od trideset godina nakon što je napisao i objavio te riječi, dr. Tuđman je 1994. izrekao ovo:
“Teško iskustvo hrvatskog naroda tijekom cijele povijesti, a posebno zadnjih godina obnove hrvatske državnosti, uči nas, da ni jedno visoko načelo zapisano u Povelji Ujedinjenih naroda i u međunarodnom pravu, nije automatski ostvarivo, a još manje zajamčeno, ako narod nema odlučnu volju da ga ostvari. Ako narod nije spreman na visoke žrtve u postizanju vlastitog prava na život i svoju slobodu. Ako svojom snagom i svojim odlukama ne uspije uskladiti svoje nacionalne interese s bitnim interesima međunarodne zajednice. Bez obzira na neotuđivo pravo hrvatskog naroda - koji je jedan od najstarijih europskih naroda - na samoodređenje i obnovu vlastite države, bez obzira na očitu barbarsku agresiju, s ciljem teritorijalnog osvajanja, genocidnog protjerivanja pučanstva i uništavanja najvrednijih kulturnih spomenika hrvatskog naroda, kao što su Vukovar i Dubrovnik, Hrvati ne bi nikada dobili pravo na samoodređenje. Nikad ne bi dobili pravo na svoju državu, na slobodu i samostalnost da nisu bili spremni za te ciljeve podnijeti ljudske i materijalne žrtve. Da nisu pokazali snažnu državotvornu volju kojom su se odlučno nametnuli, kao subjekt, međunarodnoj zajednici, očitujući istodobno i spremnost da budu konstruktivan čimbenik u stvaranju novog međunarodnog poretka umjesto neodrživog i propalog starog sustava”.
Ivan Bekavac, Vjesnik, 11. prosinca 1999.
Ivan Bekavac, hrvatski publicist
rodio se 1948. godine u Žeževici kod Omiša. Gimnaziju i pedagošku akademiju pohađao je i završio u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost. Magistrirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U SFRJ je bio optužen "zbog hrvatskog nacionalizma" (čl. 100. i 118. Krivičnoga zakona SFRJ) i utamničen na Golom otoku 1972. godine. Od 1993. do 1997. godine bio je glavni i odgovorni urednik Narodnih novina, a od 1997. do 2000. godine ravnatelj Hrvatskoga informativno-kulturnog zavoda gdje je pokrenuo Croatia Weekly (izlazio od 1998. do 2000. godine), prvi hrvatski tjednik na engleskom jeziku te 1999. godine u suradnji s francuskom nakladnom kućom Gallimard objavio na francuskom jeziku enciklopedijski vodič Hrvatska.
|
Priredila D. Gaupp
|
