Drugi svjetski rat – onaj frontovski – u Europi je završio 9. svibnja 1945., a onaj drugi – zastrašujući „poslijeratni” -period počeo je na području Austrije sredinom svibnja. Bilo je to vrijeme kada su se na malom austrijskom prostoru našle sve vojske koje su sudjelovale u europskom petogodišnjem ratu jedni kao pobjednici, pod punom ratnom opremom, ali sada postavljenom oko pregovaračkih stolova o podijeli Europe, a drugi kao gubitnici, razoružani i kao ratno roblje izručeni krvnicima, bez ikakve zaštite ili obveze poštivanja bilo kakvih međunarodnih konvencija vezanih uz rat i mir (Ženevske konvencije).
U ovo vrijeme rat je već bio završen i trebali su stupiti na snagu svi zakoni mirnodopskog vremena koje tada nitko nije poštivao, a zapadni saveznici su se u to vrijeme bavili pobjedom nad nacizmom. Takozvani crni fašizam je, naime, već u rujnu 1943. padom Italije bio pobijeđen, a narode i države od Baltika do Jadrana prepustili su savezniku Staljinu i trećem komunističkom totalitarizmu. Na području Austrije je tada bilo uz pripadnike raznih vojska između 2,5 – 3,5 milijuna civila, uglavnom izbjeglih ispod komunističkog terora i ideoloških čistki.
„Zakoni čišćenja palube“
Svi su oni završili pod 'zakonima čišćenja palube' poslije čega je uslijedilo čišćenje i zatvaranje arhiva, embargo na informacije na Zapadu. Za prisilno vraćene u zemlje komunističke tiranije uslijedila su ubijanja na križnim putovima i u masovnim likvidacijama obavijenim totalnom šutnjom i drakonskim kaznama za bilo koju riječ izrečenu o njima pa i u krugu obitelji samih žrtava.
Nisu u toj poslijeratnoj tragediji na području Austrije stradali samo Hrvati, nego i pripadnici svih onih naroda koji su poslije konferencije u Jalti 24. veljače 1945., djelomično ili u potpunosti u poslijeratnoj 'dogovorenoj' ideološkoj i blokovskoj podijeli svijeta potpali pod željeznu zavjesu komunističkih imperija. Toliko o samoodređenju naroda i o demokratskim pravima i slobodama naroda i pojedinaca?!
Svim silama pobjednicima u 2. svjetskom ratu ostala je prioritetna zadaća da prikriju svoju sramotu završnog čina kojim su obezvrijedili sve ono čime su motivirali milijune iskrenih rodoljuba koji su herojski žrtvovali vlastite živote na domoljubni oltar sretnije budućnosti vlastite djece. I zato 9. svibnja 1945. datum je za slavlje samo onima u zapadnoeuropskim demokracijama, a za sve narode od Baltika do Jadrana to su zapravo datumi, mjeseci i godine u kojima su naše države poslije pada Berlinskog zida postale, samostalne, slobodne i demokratske!
Nitko nas zbog toga nema pravo optuživati za „reviziju povijesti” koja zasigurno nije bila niti naša niti istinita, nego nametnuta od onih koji su nam dva totalitarizma dvadesetog stoljeća zamijenili onim trećim koji nam je onda i ono malo preostalog fizičkog, materijalnog i duhovnog, odlučio svesti na razinu spaljene zemlje.
Nikome od velikih i moćnih spoznaja o ovim sramnim događajima nije odgovarala. Jedine su ostale žrtve, one mnogobrojne ispod zemlje i malobrojne iznad zemlje, na kojima je ostala zadaća da saznaju o svojoj tragediji pa da njihova tragedija bude poznata budućim generacijama – prvenstveno da se slične tragedije ne bi nikada više događale u budućnosti.
Zbog svega ovoga apsurdno je da je Austrijska država reagirala na tako neprimjeren način prema hodočasnicima iz Hrvatske prošle godine zatvarajući nekoliko njih i prisiljavajući ih na priznanja krivnje zbog navodno fašističkih pozdrava, pod prijetnjom višegodišnjih robija ako ne 'priznaju krivnju'. Sve se odvijalo uz orkestriranu propagandnu kampanju onih koji su u prošlosti bili direktni ili indirektni organizatori sličnih kampanja. Austrija je zapravo bila i sama žrtva zbog činjenice da su se ova nesretna zbivanja baš u to vrijeme dogodila baš na njihovu teritoriju.
Nekorektno ponašanje
U prošlogodišnjim i ovogodišnjim zbivanjima još je nerazumniji stav katoličke crkve u Austriji koja se nije korektno ponijela prema žrtvama tada već poslijeratnim žrtvama, a što je u kršćanskom i biblijskom poimanju žrtve nedopustivo.
Pitanje poslijeratnih prisilnih izručenja civila i vojnog osoblja koje se našlo sredinom svibnja u Austriji, a što je kroz cijelo poslijeratno razdoblje bila tabu-tema kako u zemljama u koje je taj ogroman broj ljudi bio vraćen i većinom likvidirana, tako i u zapadnim zemljama koje su, svakako, imale svog velikog udjela u ovim tragičnim zbivanjima, konačno je postalo temom širokog zanimanja koncem 80-tih godina prošlog stoljeća prije, sloma komunističkog bloka.
Za te događaje Alexander Solzhenitsyn je napisao u svom djelu „Arhipel Gulag”: 'Ovo je zapravo posljednja tajna ili jedna od posljednjih, vezanih uz Drugi svjetski rat. Susrećući često ove ljude u logorima, nisam mogao vjerovati za cijelih četvrt stoljeća da ljudi na Zapadu ne znaju ništa o ovim činima zapadnih vlada, o ovom velikom izručenju običnog ruskog svijeta u odmazdu i smrt'. Radilo se zapravo o prisilno vraćenim zarobljenicima, Kozacima i ostalim državljanima Sovjetskog Saveza razbacanim po sibirskim logorima.
Postali su ovi događaji na poseban način zanimljivi za sve one koji su u njima sudjelovali na jednoj ili drugoj strani i koji su u većini slučajeva znali samo ono što se zbivalo u njihovoj neposrednoj blizini.
Solženjicinov govor
Poslije tranzicijskih događanja u državama od Baltika do Jadrana ove teme su ponovno pale u drugi plan, ali u današnjoj ujedinjenoj Europi sve većih razlika u razvoju zemalja zapadnih demokracija i onih tranzicijskih ove teme ponovno dolaze na dnevni red kao i potreba konačne istine zasnovane na činjenicama; dokumentima iz otvorenih arhiva, svjedočanstvima sudionika i masovnim grobnicama. O karakteru svih totalitarizama Aleksander Solzhenitsyn je govorio i prigodom primanja Nobelove nagrade 1970. godine. Nikada nisu završne riječi iz Solženjicovog govora kod primanja Nobelove nagrade izgledale prikladnije, kao onda kad su bile izrečene, a to je bilo vrijeme kad je Sovjetski Savez bio na vrhuncu svoje moći i okrutne tiranije i nepopustljiv bilo kakvim promjenama:
„Ali ne zaboravimo da nasilje ne živi samo po sebi i ne može živjeti samo po sebi. Ono može živjeti samo pomoću laži. Uvijek je među njima dvjema postojala najprisnija, prirodna i temeljna sprega. Nasilje se može sakrivati samo pomoću laži, a laž se samo može podržavati nasiljem.
Svaki čovjek koji je jednom proglasio nasilje kao svoju metodu neizbježno je primoran uzeti laž kao svoje načelo... Nasilje ne grabi ljude nužno za grkljan da ih udavi. Ono obično ne traži više nego zakletvu vjernosti od svojih podanika. Od njih se samo zahtijeva da postanu sukrivci u laži.
Ima samo jedan jednostavan korak koga svaki običan i odvažan čovjek može poduzeti - ne uzimati udjela u laži, ne davati podršku u lažnim djelima... Kad je jednom laž razdrmana, golotinja nasilja se razotkriva sama u svoj svojoj odbojnosti.
Zato ja mislim, moji prijatelji, da smo mi u ovom trenutku iskušenja sposobni pomoći svijetu. Mi nemamo smrtonosnog oružja, ali nemojte da nam to bude isprika. Nemojmo popustiti životu lagodnosti i udobnosti. Pođimo smjelo u bitku!“
Za nas ove riječi, danas, imaju posebno značenje!
Ante Beljo. hkv.hr
|
