Međutim, ključna su pitanja: Koliko će donošenje
spomenutog zakona doista na "vlastitoj koži", i to kao
željenu blagodat, osjetiti Hrvati diljem svijeta? Što će
konkretno to značiti u njihovoj svagdašnjici u
dijaspori? Hoće li imati osjećaj da ih je napokon u svoj
naručaj s ovakvom vlasti "prigrlila" majčinska Hrvatska,
koja će potisnuti osjećaj maćehinske Hrvatske? Koje su
to nove odredbe koje će pomoći da se Hrvati izvan
Hrvatske prestanu osjećati suvišnim teretom, političkim
utegom, nepodnošljivom zaprekom gospodarskog oporavka i
slično Republici Hrvatskoj? Jesu li hrvatski političari,
i vladajući i oporbeni, doista iskreni u svojim
namjerama ili je ponovno riječ o još jednom jeftinom
predizbornom triku?
Na ta i slična pitanja potražili smo
odgovore kod uglednoga hrvatskog povratnika i bivšeg
zastupnika u Hrvatskome saboru Ante Belje. Rođen je
1946. u Velikom Gornjem Ograđeniku u općini Čitluk kod
Mostara u rimokatoličkoj župi sv. Stjepana
Prvomučenika u Čerinu. Osnovnu je školu završio u
Čerinu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a studirao je
fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u
Zagrebu, nakon čega g. 1967. odlazi u Austriju gdje
boravi sve do konačnog povraka u Hrvatsku g. 1990.
Istaknuo se u radu i osnivanju brojnih udruga
iseljenih Hrvata, ne samo u Kanadi nego i diljem
svijeta, a u Hrvatskoj je obnašao niz odgovornih
dužnosti, od 1991. do 1992. bio je pomoćnik ministra u
Ministarstvu informiranja, od 1993. do 2003. ravnatelj
Matice iseljenika, a od 1995. do 2003. u dva mandata i
saborski zastupnik na listi HDZ-a za dijasporu. Po
isteku zastupničkog mandata aktivno sudjeluje u svim
važnijim aktzivnostima u Hrvatskoj, koje su vezane uz
širenje istine o novijoj hrvatskoj povijesti i veza
iseljene i domovinske Hrvatske i Hravata u BiH te
autohtonih hrvatskih manjina u susjednim zemljama.
Sve spomenuto običan je kozmetički
zahvat
G. Beljo, možete li nam na samome
početku ukratko, iako to često i nije baš zahvalno,
prokomentirati, onako općenito, Prijedlog Zakona o
odnosima Republike Hrvatske prema Hrvatima prema
Hrvatima izvan Hrvatske?
BELJO: Nažalost, mislim da je taj
prijedlog obično, pučki rečeno, "bacanje prašine u
oči" hrvatskoj javnosti u Hrvatskoj i inozemstvu, bez
nekakvog konkretnog i, posebice ne, kvalitetnijeg
pomaka u odnosu prema Hrvatima izvan Hrvatske, jer on
npr. u pravom i pravnom smislu riječi nije zakon koji
bi nekoga obvezivao, a što je zapravo bit svakoga
zakona, ne mijenja se protuustavna odredba o samo tri
zastupnika u Hrvatskome saboru, vezano uz hrvatske
državljane koji žive izvan RH, a koji su određeni
fiksnom kvotom i sl. On, dakle, u biti nikoga ne
obvezuje jer njegove odredbe nemaju uopće zakonsku
normu. On je pregršt lijepih želja, nedostižnih i
maglovitih ideala, emotivnih poruka upućenih Hrvatima
diljem svijeta, bez stvarnih temelja da on zaživi i da
se ostvari. Skup je to, dakle, lijepih želja iz
Hrvatske za Hrvate najrazličitijih skupina koji žive
izvan Hrvatske, po onoj - ostanite tamo gdje jeste, vi
ste naši, mi vas volimo...
Nije li, možda, prestroga takva
ocjena jer se u prijedlogu zakona ipak predviđa nešto
novo, npr. osnivanje Središnjeg državnog ureda za
Hrvate izvan RH, Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan
Hrvatske i "Ureda dobrodošlice", uvođenje "statusa
Hrvata bez hrvatskog državljanstva", "pogodnosti za
Hrvate bez hrvatskog državljanstva i bez spomenutog
statusa", "hrvatske kartice ili CROcard" za povoljniji
pristup Hrvatima izvan Hrvatske određenim uslugama,
čega dosada nije bilo?
BELJO: Moram vas nadopuniti jer niste
spomenuli i inicijativu za proglašenje Dana Hrvata
izvan Hrvatske, ali pitam cijelu javnost: Što će
"status", "pogodnosti", "CROkartica", "hrvatski dan",
"dobrodošlica" i slično promijeniti u potrebnom i
primjerenom vrednovanju hrvatskih vlasti svih dijelova
hrvatskog naroda izvan Hrvatske koji su, podsjetit ću
na samo jedan primjer, "reducirani" od nekadašnjih
dvanaest na tri "fikusna" zastupnika u Hrvatskome
saboru, u kojem se donose ključne odluke važne i za
sve Hrvate u svijetu? To je tek osnovno polazište po
kojemu bi hrvatski političari trebali posvjedočiti da
stvarno drže do njihova dostojanstva i prava, inače
sve je spomenuto običan kozmetički zahvat.
Treba razjasniti o kojim se skupinama
Hrvata, koji žive izvan RH, govori. Kada je riječ o
zastupljenosti u Hrvatskome saboru, onda je to samo
oko 400.000 hrvatskih državljana koji žive izvan
Republike Hrvatske, a nikako ne o svim pripadnicima
hrvatskog naroda koji žive u BiH, susjednim zemljama
kao tamošnja hrvatska nacionalna manjina, klasičnim
iseljenicima iz europskih i prekoocensakih zemalja,
kao i onih koji su još uvijek na "privremenom radu",
te, svakako, i njihovih potomaka. Prema sada važećim
zakonima RH, svi oni iz prve skupine su hrvatski
državljani koji imaju svoja prava i dužnosti, jer ne
postoje dvije kategorije hrvatskih državljana, što nam
najavljeni strategija i zakon sugeriraju, a svi ostali
spadaju pod Zakon o strancima, koji ne definira
strance prvoga, drugog ili dodatnih redova.
Hoće li stranci odlučivati o
hrvatskim problemima?
Bilo bi dobro u kontekstu
skorašnjeg ulaska Hrvatske u Europsku Uniju da
hrvatskoj javnosti pojasnite upozorenje koje ste
izrekli na jednoj tribini o pravu državljana EU-a u
izborima za predstavnička tijela jedinica lokalne i
područne ili regionalne uprave u Hrvatskoj, jer o
tome, čini se, dosada nitko nije javno progovorio.
BELJO: Samo ću kratko ponoviti ono što
sam rekao. Danom stjecanja punopravnog članstva
Republike Hrvatske u Europskoj Uniji stupaju na snagu
pojedine odredbe promjene Ustava, koje su u Hrvatskom
saboru usvojene 16. lipnja 2010., temeljem kojih su
državljani Republike Hrvatske građani Europske Unije i
jamči im se aktivno i pasivno biračko pravo na
izborima u Europski parlament i na lokalnim izborima u
drugoj državi članici, sukladno propisima te države
članice. No, jednako tako i pripadnici drugih država
EU-a, koji imaju prebivalište ili privremeni boravak
ili neku nekretninu u RH, imaju pravo birati i biti
birani u lokalne jedinice vlasti. To bi moglo biti
problematično, posebice s motrišta hrvatskih
nacionalnih interesa, u malim seoskim i otočkim
mjestima i sredinama u kojima će stranci zbog
materijalnih mogućnosti ili posjedovanja nekretnina
činiti većinu ili će ponuditi raznovrsne pogodnosti
domaćim mještanima za njima dan glas, što i nije neka
velika novost u nekim dijelovima svijeta. No, pučki
rečeno, tada će stranci odlučivati o hrvatskim
životnim problemima jer će imati pravo biranja na
lokalnim izborima, što Hrvati iz tih mjesta iseljeni i
bez hrvatskoga državljanstva nemaju. Ovdje bih želio
napomenuti da Hrvati po svijetu trebaju čim prije
srediti zemljišne i katastarske papire kako se ne bi
dogodilo da pri ulasku Hrvatske u EU i primjeni
europskih zakona ne završe na akcijskoj rasprodaji
prema zakonu o porezu na nekretnine.
Postupna redukcija od 12 na 3
zastupnika
Ne zamjerite, ali kao da ste
posebno ogorčeni na sve dosadašnje izmjene ustavnog
zakona po kojemu je broj zastupnika iz dijaspore spao
na tri. Možete nam u kratkim crtama prikazati taj
proces i zašto je, po Vašem mišljenu, upravo to
"lakmus-papir" u odnosima prema Hrvatima izvan
Hrvatske?
BELJO: Hvala na pitanju, i rado ću
odgovoriti. Najprije treba spomenuti da je hrvatskih
državljana izvan Republike Hrvatske s pravom glasa za
izbore 1999. i 2003. bilo oko 386.000 ili 10 % ukupnog
hrvatskog biračkog tijela. Na tim izborima, a i
kasnije, bilo je potrebno za jedno zastupničko mjesto
u Saboru RH oko 23.000 glasova, što je u odnosu na 144
zastupnička mjesta u 10 izbornih jedinica iznosilo 12
potencijalnih saborskih mjesta. Treba reći, ako se
govori o fiksnoj kvoti, onda se uvijek mora računati s
najvećim mogućim brojem birača s pravom glasa, a ne
onih koji iziđu na izbore.
Dakle, na izborima tih godina
primjenjivan je mješoviti izborni sustav, što
konkretno znači da je, kako sam već spomenuo, bilo
deset izbornih jedinica u kojima je birano po 14
zastupnika, i dvije posebne izborne jedinice: 11.
izborna jedinica u kojoj je birano 12 zastupnika,
fiksnom kvotom 6 iz BiH-a i 6 iz ostalih zemalja, te
12. izborna jedinica u kojoj su manjine birale ukupno
8 zastupnika fiksnom kvotom.
Od izbora g. 1999. preko onih iz g.
2003. i g. 2007. glasovanje hrvatskih državljana s
prebivalištem izvan RH nastojalo se na sve moguće
načine onemogućiti, i to: nemogućnošću većeg broja
potencijalnih birača da sudjeluju u izborima, jer se
uopće više ništa ne čini da se hrvatskim biračima
udaljenim stotinama kilometara od službeno određenih
biračkih mjesta, npr. Hrvatima u Australiji od
veleposlanstva RH u Canberri, generalnim konzulatima u
Melbournu, Sydneyu i Perthu, iziđe ususret. Umjesto
toga, kao da ih se želi spriječiti da ostvare svoje
temeljno ustavno pravo - da iziđu na izbore. Kada je
riječ o Hrvatima u BiH-u, njih se nastojalo odvratiti
od izlaska na izbore ograničenošću prostora u
pojedinim konzulatima i veleposlanstvima, te
nedovoljnim brojem osoblja koje treba obavljati
činovnički dio posla na biračkim mjestima. Nije
zanemariva ni činjenica da se onemogućavalo brojnim
Hrvatima izvan Hrvatske da dobiju hrvatsko
državljanstvo i tako ostvare biračko pravo, pa se tek
sada nakon dvadeset godina samostalnosti hrvatske
države u predloženom Prijedlogu zakona o odnosu RH
prema Hrvatima izvan Hrvatske u čl. 36. predlaže:
"Sukladno Zakonu o hrvatskom državljanstvu, ubrzat će
se i olakšati primitak u hrvatsko državljanstvo
Hrvatima izvan Republike Hrvatske..." Pa, to je,
svatko će se razuman složiti, više nego žalosno!
Slijede potom izbori g. 2003. u kojima
je ostalo sve isto kao u prethodnom slučaju u 10
izbornih jedinica kao i u 12-oj, ali je u 11. izbornoj
jedinici nefiksnom kvotom birano 5 zastupnika, i to 4
iz BiH-a i 1 iz ostalih zemalja. Na kraju dolaze
zadnji izbori koji su održani 2007. kada je u 11.
izbornoj jedinici nefiksnom kvotom birano 5
zastupnika, koji su svi iz BiH-a.
No, toj postupnoj redukciji saborskih
zastupnika biranih od Hrvata izvan Hrvatske još nije
kraj jer je Hrvatska vlada sa sjednice 9. prosinca
2010. Saboru uputila prijedlog izmjena Zakona o
izborima zastupnika u Hrvatski sabor, u kojima je
između ostaloga riječ i o izboru zastupnika koje
biraju hrvatski državljani bez prebivališta u
Hrvatskoj. Vladine predložene izmjene doslovce su
glasile: "Hrvatski će državljani bez prebivališta u
Hrvatskoj birati tri zastupnika na temelju
kandidacijskih lista u posebnoj izbornoj jedinici, a
birat će u sjedištima diplomatsko-konzularnih
predstavništava u stranoj državi."
Osobno mislim da je takvo "vježbanje
strogoće" hrvatskih vlasti nad Hrvatima izvan Hrvatske
ne samo protiv hrvatskih nacionalnih interesa nego je
i protuustavno, pa će biti pokrenuta ustavna tužba
protiv takve odluke jer je ona, po mnogočemu,
protuustavna.
Malo sam, možda, otišao u širinu, ali
taj povijesni presjek treba imati u vidu kada se
procjenjuje sadašnja najavljena nova Strategije
Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan Hrvatske, te
uspostava novoga zakonodavnog institucionalnog okvira
za njezinu provedbu, tj. donošenje zakona.
Nemoralni sporazum sadašnjeg HDZ-a i
SDP-a
Možete li javnosti otkriti na
kojim će se pravnim i zakonskim uporištima temeljiti
tužba?
BELJO: Ključno je pitanje: Kako će se
moći održati one točke Ustava koje kažu da je RH
demokratske država, da vlast proizlazi iz naroda i
pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih
državljana, da narod ostvaruje vlast izborom svojih
predstavnika i neposrednim odlučivanjem, a ne
nedemokratskim i nemoralnim stranačkim dogovorima, kao
što je to bio HDZ-SDP-ovski sporazum o promjeni Ustava
RH koji je usvojenim u Hrvatskome saboru 16. lipnja
2010? Umjesto dotad primjenjivane "nefiksne kvote", po
kojoj je broj zastupnika u 11. izbornoj jedinici, koje
su birali Hrvati izvan Hrvatske, ovisio o broju birača
koji su izišli na izbore, sada su im zajamčena tri
zastupnička mjesta u Saboru, bez obzira na odaziv
birača! Dakle, poruka hrvatskim državljanima u svijetu
je jasna i, najblaže rečeno, diskriminirajuća i
ponižavajuća: svejedno je koliko će vas izići na
izbore, 200.000, 20.000, 2.000, 200 ili samo 20, i
tako ćete imati tri zastupnika u Hrvatskome saboru. Ne
znam da postoji i u jednoj iseljeničkoj zemlji na
svijetu takav neprimjeren odnos matične države prema
vlastitim pripadnicima svoga naroda koji živi izvan
granica. Tko u tome može iščitati barem mrvicu želje
da se oni potaknu i stimuliraju na izlazak na izbore i
tako ostvare svoje ustavno pravo?
Potrebno je također istaknuti da
hrvatske vlasti od 2000. do danas baš ništa, očito
svjesno i namjerno, nisu poduzele da se omogući i
organizira biranje izvan Hrvatske i "na koji drugi
način usklađen zakonom", kako to doslovce sadrži
članak ustavnog zakona: "U izborima za Hrvatski sabor
i predsjednika Republike ostvarivanje biračkog prava
Republika Hrvatska osigurava i svojim državljanima
koji se u doba izbora zateknu izvan njezinih granica
tako da mogu glasovati i u državama u kojima se
nalaze" ili, ovaj je dio posebice važan, "na koji
drugi način usklađen zakonom". Konkretno, zašto je
dokinuto glasovanje u hrvatskim udrugama, katoličkim
župama i misijama i slično udaljenima od
diplomatsko-konzularnih predstavništava? Ili smo još
uvijek zarobljenici jugoslavensko-komunističkog
mentaliteta s "neprijateljskom hrvatskom emigracijom"?
Osim toga, hrvatska javnost već je dugo uskraćena za
odgovor na pitanje: Što se dogodilo s toliko obećanim
dopisnim glasovanjem?
Temeljem brojnih spomenutih činjenica
"na terenu" pod ozbiljnim je upitnikom provedba čl.
10. Ustava: "Republika Hrvatska štiti prava i interese
svojih državljana koji žive i borave u inozemstvu i
promiče njihove veze s domovinom. Dijelovima
hrvatskoga naroda u drugim državama jamči se osobita
skrb i zaštita Republike Hrvatske."
Na kraju, tužba je utemeljena i na
samome Hrvatskom ustavu koji u čl. 141. donosi:
"Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u
skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi,
čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike
Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona." Time je
RH kao suverena država prihvatila načelo da
ostvarivanje ljudskih prava, a tako posebno i
nacionalnih prava i zaštita manjina nije više samo
unutarnja stvar Republike Hrvatske, nego i zajednička
stvar međunarodne zajednice. To nije ograničenje
suvereniteta, kako bi netko u prvi tren mogao
pomisliti, nego je to prihvaćanje onih pravila koji
vrijede u demokratskome svijetu čijim je ravnopravni
član i Republika Hrvatska.
Mediji bez osjećaja za hrvatske
nacionalne interese
Svjesni ste toga da mediji u
Hrvatskoj nimalo neće biti skloni protivljenju
hrvatskim vlastima oko smanjenja prava Hrvatima izvan
Hrvatske?
BELJO: Ma, potpuno sam svjestan toga
i, hvala Bogu, imam već nekog iskustva s njima. Naveo
bih samo u tom smislu primjer Večernjeg lista od 26.
svibnja 2010, str. 7, pod naslovom: "Tri fiksna
zastupnika mogu biti puno bolji od 12 fikusnih", u
kojima se na nedoličan i uvredljiv način pisalo o radu
zastupnika iz 11. izborne jedinice u Hrvatskome
saboru. Morao sam reagirati i istaknuti nekoliko
temeljnih činjenica, kao npr. da su oni zastupali
Hrvate iz čitavog svijeta koji imaju hrvatsko
državljanstvo, a ne samo Hrvate u BiH-u, što se u
hrvatskoj javnosti predstavljalo kao najveći problem,
dakle, njih ukupno više od 380.000 ili oko 10 %
cjelokupnog biračkog tijela. Pojasnio sam kako nije
riječ o izboru zastupnika od strane oko 4 milijuna
Hrvata i njihovih potomaka koji danas žive u više od
50 država, nego isključivo o hrvatskim državljanima
koji imaju prebivalište izvan RH i imaju ustavno pravo
kako i svaki drugi hrvatski državljani. A dogovor
Kosor (HDZ) i Milanovića (SDP) o tri zastupnika
fiksnom kvotom za hrvatske državljane izvan Hrvatske,
koji su mediji u službi inozemnih gospodara i
senzacija, bez ikakvog osjećaja za hrvatske nacionalne
interese, pohvalili kao "uspješan civilizacijski
iskorak prema preporuci Vesne Pusić", pravi je apsurd.
Njime se vrijeđaju ne samo svi oni koji su dosada bili
izabrani zastupnici u Saboru iz 11. izborne jedinice,
nego i oni koji su svoje glasove davali tim
zastupnicima.
Tomislav Vuković
Glas koncila,
25.09.2011.
|