BERNARDIN FRANKOPAN (*1453. - †1529.)

HRVATSKI VELIKANŠ, VOJSKOVOĐA, DIPLOMAT, PRIPADNIK RODA KNEZOVA FRANKOPANA

Sin jedinac hrvatskog bana Stjepana III. Frankopana Modruškog i njegove talijanske supruge Ižžote (rođene d'Este, vojvodkinje iz Ferrare), Bernardin, rođen je vjerojatno u Ozlju. Naselje Modrušš s vlastelinstvom i utvrđenim zamkom Tržžan-grad na brijegu, bio je sjediššte tog ogranka Frankopana, pa je i Bernardin u njemu stolovao.

Djed mu je bio Nikola IV. Frankopan, hrvatski ban od 1426. do 1432. g. i vlasnik velikih posjeda knezova Krčkih.

Još od najranije mladosti Bernardin je, putujući s ocem na njegovim diplomatskim misijama po Europi, upoznao mnoge značajne osobe i naučio da su dobri odnosi od velike koristi. Bila su to tešška vremena, obiljžežena stalnim sukobima s Turcima, pa je Bernardin, kao odrastao čovjek, nastojao biti u dobrim odnosima s carem Fridrikom III. Habsburšškim i s hrvatsko-ugarskim kraljem Matijom Korvinom, što je potvrdio zarukama svoje kćeri Marije Magdalene s jednim kraljevim rođakom.

Osmanlije su, neposredno prije Krbavske bitke 1493. g., opustoššili Modrušš, a Bernardin se nastanio u Ozlju. 1476. ožženio je aragonsku vojvotkinju Lujzu Marzano, koja mu je rodila devetero djece. Neka od njih stekla su slavu i postali poznati. Krsto je postao istaknuti vojskovođa, Ivan Franjo -� katolički nadbiskup, a kćerka Beatrica, sa samo 16 godina, supruga hrvatskog bana Ivanišša Korvina.

Bernardin Frankopan se kontinuirano zalagao priskrbiti Hrvatskoj pomoć europskih zemalja za obranu od Turaka, koristeći pritom svoje veze s njihovim diplomatima. Poznat je bio po nadahnutim istupima i vatrenim govorima pred stranim vladarima, velikodostojnicima ili parlamentima. Najpoznatiji je njegov znameniti Govor za Hrvatsku (lat.: Oratio pro Croatia) održžan na latinskom jeziku pred njemačkim držžavnim saborom u Nürnbergu (vidi okvir).

Među pojedinim Frankopanskim lozama izbila je svađa, a ta se prošširila i na druge velikašše. Ali, kada su saznali da se turska vojska (njih oko 10.000) vraća s velikim plijenom iz pljačkašškog pohoda po Hrvatskoj i Sloveniji, posvađani hrvatski velikašši su međusobne razmirice stavili na stranu i ujedinjeni krenuli protiv zajedničkog neprijatelja, kojeg su prema zapovijedi bana Derenčina dočekali na Krbavskom polju. Lošša Derenčinova strategija bila je uzrokom katastrofalnog poraza u kojem je izginula većina hrvatske vojske, te skoro svi plemići, a mali broj prežživjelih odveden je u zarobljenišštvo. Bernardin je bio među onima koji su se jedva uspjeli spasiti, jer se, uvidjevšši da je poraz neizbježžan, povukao s bojnog polja.

Budući da su svi njegovi sinovi umrli prije njega (sin Krsto 1527. u bitci za Varažždin, a neššto ranije umro mu je i drugi sin Ferdinand, gospodar ozaljskog vlastelinstva), Bernardina je, nakon njegove smrti 1529. g., izravno naslijedio unuk Stjepan IV. Frankopan Ozaljski, sin Ferdinandov. Stjepan IV. sjediššte je imao u Ozlju i bio posljednji izdanak modrušško-ozaljske grane Frankopana. Njegova sestra Katarina udala se za slavnog Nikolu Zrinskog Sigetskog, pa su preko nje Zrinski naslijedili dio prostranih frankopanskih imanja.

Značaj Bernardina Frankopana se, osim na vojnom i diplomatskom polju, očitovao i na području obrazovanja, kulture i graditeljstva. Njegovao je hrvatski jezik i glagoljsko pismo, pa je dao prevesti Bibliju na hrvatski. 1486. izdao je znameniti Modrušški urbar, knjigu kodeksa pravnih i drušštvenih normi, važžan povijesni dokument, izvorno pisan glagoljicom, kojim su se uređivali odnosi između feudalca i kmetova, i koja je izvor agrarnih i demografskih podataka.

Bernardin Frankopan je pripadao generaciji hrvatskih velikašša i boraca za opstojnost naroda i držžave u kojima je sazrela svijest da je nakon propasti Bosanskog Kraljevstva 1463. g., a osobito poslije tragične bitke na Krbavskom polju, potrebno intenzivirati napore za dovođenje djelotvorne pomoći iz politički i vojno jakih europskih zemalja za borbu protiv Turaka, jer pomoć koja dolazi s budimskog kraljevskog dvora nije i neće biti dovoljna.

Bernardinovi su nasljednici i rođaci tijekom 16. st., zbog premoći osmanske vojne sile, morali napustiti veliki dio frankopanskih posjeda (Bihać, Drežnik, Tržac, Furjan, Cetingrad, Malu i Veliku Kladuššu i dr.) i preseliti se na krajnje zapadno područje Hrvatske.

Priredila D. Gaupp

Drušštvene obavijesti broj 110, siječanj 2013.