Prošlotjedni govor predsjednika Vlade u Hrvatskome
saboru prigodom obilježavanja Međunarodnoga dana
sjećanja na holokaust u tom pogledu ipak nadmašuje sve
njegove dosadašnje izjave koje, prije negoli se
vratimo na sam govor, ipak zaslužuju biti spomenute
kako bi i one najokorjelije nevjerne Tome uvjerili da
predsjednik Vlade zaslužuje počasni doktorat znanosti
iz znanstvenoga područja povijesti. Moguće je
vjerovati je da će mu ga SANU u najskorije vrijeme
svakako i uručiti.
Prisjetimo se, međutim, nekih hvalevrijednih,
prosvjetiteljskih izjava Zorana Milanovića. Slaveći
2008. godine u Srbu nekadašnji Dan ustanka,
Milanović, tada još predsjednik oporbenoga SDP-a,
podsjetio nas je kako je tada iskazano zajedništvo
Hrvata i Srba bilo 'čvrst temelj koji je
omogućio da se narod digne protiv režima koji je
dijelio ljude prema vjeri i naciji'.
Ne dijeleći ljude prema vjeri i naciji, ti su
'antifašistički' ustanici u ljeto 1941. godine, u
svome krvavom pohodu ipak pobili i protjerali
hrvatsko i muslimansko stanovništvo koje im se našlo
na putu (od Brotinje i Boričevca do Vrtoča i Lastve
i mnogih drugih mjesta 'oslobođenih' tom prigodom).
Je li ikad čuo za genocid nad Armencima,
Ukrajincima...
Nekoliko godina kasnije, neposredno pred
posljednje parlamentarne izbore, Milanović nas je
pak podučio kako je Josip Broz Tito doduše 'vladao
nedemokratski' (zanimljiv eufemizam za diktatorski
način vladanja koji očito ispada tolerantnijim od
'autokratske' vladavine prvoga hrvatskog
predsjednika F. Tuđmana), ali da je 'zaslužan što su
Istra i Rijeka dio Hrvatske' (za razliku od Boke
kotorske i Srijema koji su zbog njega prestali biti
dio Hrvatske), 'kao i za Ustav koji je omogućio
osamostaljenje naše zemlje' (u vezi s čime ostaje
nejasno zbog čega je u Domovinskome ratu svoj život
izgubilo gotovo 15.000 ljudi).
Naravno, ne treba zaboraviti niti vrijednosti
hrvatskoga 'antifašizma' čije je sudionike, prigodom
obilježava Dana antifašističke borbe, dana 22.
lipnja 2012. godine, predstavio kao savez
'dobrih ljudi koji su pružili otpor lošima'. Te
loše je u proljeće 1945. godine, valjda zbog njihove
nepopravljive zloće, snašla zaslužena kazna koju su
te naše 'dobričine', za dobrobit cijeloga
čovječanstva, spremno i predano izvršile.
Kako ne bismo ostali u tami neznanja i glede naše
najnovije povijesti, predsjednik Vlade smilovao nam
se te razjasnio kako Hrvatska početkom 90-ih,
ustvari, nije bila žrtva velikosrpske agresije, već
se u njoj vodio građanski rat (za razliku od Finske
koja ga nikada nije imala).
Niti uzrok toga 'građanskog rata' nije nepoznat
našem premijeru pa nas je tako, prigodom sastanka
europskih socijalista u Rijeci, u maniri akademika
SANU-a, obogatio spoznajom 'kako su autonomije u
bivšoj državi dovele do kaosa. Svatko je vukao na
svoju stranu i zato je došlo do rata'. Nesretni
Davor Stier koji se zbog toga usudio zatražiti
razjašnjenje, od Milanovića zauzvrat bio je počašćen
šovinističkim odgovorom kako ne razumije Hrvatsku
jer nema iskustvo života u Hrvatskoj. Odgovorom koji
su naši vrli i nepristrani mediji, danima skrivajući
Stierovo pitanje Milanoviću, popratili s više nego
blagonaklonim stavom.
Neumoran u tome svom
historiografsko-prosvjetiteljskom radu - koji je za
naše duhovno i tjelesno zdravlje daleko važniji od
tamo nekakve ekonomije koja ga, Bogu hvala, na
zanima - Milanović nam je i u svome najnovijem
istupu, vraćajući se opet na tematiku Drugog
svjetskog rata, ponudio zanimljivu, njemu svojstvenu
interpretaciju bespuća povijesne zbiljnosti.
U spomenutome prošlotjednom govoru u Hrvatskome
saboru on je mrtav-hladan konstatirao kako 'do
travnja 1941. godine u Europi nije bilo masovnih
egzekucija ljudi zato što su bili drukčije vjere i
drukčijega podrijetla. To se u tom travnju mijenja
osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske koja je u
nekoliko tjedana krenula s masovnim ubojstvima ljudi
druge vjere i druge nacije. Prvo Srba, a odmah nakon
toga i Židova. Tek krajem lipnja 1941. godine u
istočnoj Europi počinju masovna ubojstva, prije
svega Židova.'
Unatoč tome što se više puta pohvalio kako voli
čitati ('jer je to način kako da se informiraš i
uzdižeš'), Milanoviću očito promakne dosta toga
pa tako, kada je riječ 'o masovnim egzekucijama
ljudi', nije upoznat niti s prvim modernim
genocidom, onim provedenim nad Armencima tijekom
Prvoga svjetskog rata, u kojemu je svoje živote
izgubilo između milijun i milijun i pol ljudi, kao
niti s pojedinostima vladavine Josifa Staljina,
kratkotrajnoga Hitlerova saveznika i jednoga od
lidera 'antifašističke' koalicije, koji je -
nepovjerljiv prema 'separatistički' raspoloženim
Ukrajincima - nesretnike jednostavno odlučio naučiti
na pamet izglađivanjem, uzrokujući tako 1932./1933.
godine smrt između pet i jedanaest milijuna
Ukrajinaca.
Druga, znatno blaža Džugašvilijeva metoda bile su,
pak, masovne deportacije 'terorističkih' i svih
drugih 'nesigurnih elemenata' otpočete sredinom
30-ih s Fincima kao prvim žrtvama tih etničkih
deportacija (koje će svoj vrhunac dosegnuti tijekom
rata).
Šteti
Hrvatskoj
S obzirom da duboko sumnjam kako predsjedniku Vlade ove činjenice nisu
nepoznate - iako mi je sasvim jasno da mu knjige kao što su Crna knjiga
komunizma i Prošlost jedne iluzije vjerojatno i nisu najdraže - jasno je kako je
i ovaj Milanovićev govor prigodom obilježavanja Međunarodnoga dana sjećanja na
holokaust još jedna u nizu njegovih selektivnih, zlonamjernih i ideološki
zaslijepljenih interpretacija suvremene hrvatske povijesti, pri čemu mu
povijest, što je kod nas uobičajena praksa, nije ništa drugo nego sredstvo
dnevno-političke borbe.
No ovoga puta Milanović je debelo pretjerao. Svjesno iskrivljavati povijesne
činjenice, svjesno lagati i prikazivati svoj narod u najgorem mogućem svjetlu,
kao svojevrsne začetnike genocida u Europi, može samo netko tko je (u
političkome pogledu) beskrajno nerazuman i (u ljudskome pogledu) bez ljubavi
prema svojoj domovini. No domoljublje je stvar kućnoga odgoja, a ruku na srce
niti njega niti predsjednika Republike - čiji su se roditelji tijekom rata
borili za Jugoslaviju a poslije rata za njezino održanje - tomu nije imao tko
naučiti.
Na žalost, niti Milanović niti njegove partijske kolege u svojoj zadojenosti i
gluposti ne vide, niti ih je za to očito odveć briga, da ovakvim svojim istupima
poglavito štete samoj Hrvatskoj. Ako oni sami govore svijetu sve gore navedeno,
zbog čega se onda treba čuditi ako taj svijet prihvaća teze velikosrpske
promidžbe o izjednačavanju krivnje za raspad Jugoslavije i zločine u prošlome
ratu, ili, pak, crnu legendu o Hrvatima kojom su jugoslavenske vlasti pola
stoljeća suzbijale hrvatsku težnju za neovisnošću.
Mogli bismo se naposljetku zapitati samo jednu stvar: ako Joeu Šimuniću zbog
uzvikivanja pozdrava Za dom spremni! prijeti kazna od deset utakmica zabrane
igranja za nacionalnu vrstu, koliko bi samo utakmica zabrane igranja trebalo
dati Zoranu Milanoviću za ovu njegovu izjavu.
Piše: dr. Ante Birin, Hrvatski institut za povijest
Hrvatski tjednik
05.02.2014. |
