Kroz priču o dijelovima svoga ratnoga puta Gaston Besson u isto vrijeme pruža sliku o stranim dragovoljcima Domovinskog rata, ljudima koji su izvana, iz drugog svijeta, kulture i okružja došli u Hrvatsku, te ostali i borili se protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja za slobodu Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine.
Njihova je uloga dugo vremena bila zanemarena i prema tomu, sasvim pogrešno ili uopće nije bila vrednovana. Upravo je to jedan od razloga zbog kojega Centar objavljuje svjedočanstvo jednog od tih dragovoljaca. Odgovor na pitanje zašto se o njima toliko malo zna, dao je sam Gaston Besson rekavši da su oni bili prikovani u svojim rovovima i bunkerima i uglavnom do kraja 1991. nisu vidjeli previše od tzv. civilnog života. Nakon obrane Hrvatske od velikosrpske agresije, ratni vihor je 1992. godine zahvatio Bosnu i Hercegovinu, a u obranu hrvatskih i muslimanskih domova stali su uglavnom svi strani dragovoljci koji su se borili u Hrvatskoj. Dakako, oni koji su ostali živi ili nisu onesposobljeni teškim ranjavanjem.
Dio njih ostao je do kraja rata kako bi doprinijeli konačnoj pobjedi, a neki su potom ostali živjeti u Hrvatskoj, pronašli u njoj novi dom, drugu domovinu i zasnovali obitelji. Upravo zato osnovali su 2005. svoju organizaciju, Udrugu stranih dragovoljaca Domovinskog rata, čiji je predsjednik autor ove knjige Gaston Besson.
Započeli su mukotrpan posao prikupljanja podataka o svim stranim dragovoljcima Domovinskog rata. Mukotrpan i složen, jer mnogi su od njih poginuli bez dokumenata, nekima je nemoguće ući u trag, iako sjećanja postoje, s nekima se izgubio kontakt, udaljenosti su velike, ali, ipak je najveći problem što o njima, barem za 1991., ima vrlo malo podataka u službenoj dokumentaciji. Primjerice, po svome značaju i tragičnome kraju možda simbol cijele ove skupine stranih dragovoljaca, Jean Michel Nicolier, dragovoljac iz Francuske, branitelj Vukovara u postrojbama HOS-a, kojeg su pripadnici srpskih postrojbi ranjenoga odveli iz Vukovarske bolnice, nakon čega mu se gubi svaki trag, tek će u trenutku izlaska ove knjige biti uveden u popis hrvatskih branitelja.
Prema posljednjim podacima Udruge stranih dragovoljaca Domovinskog rata, a popis se stalno nadopunjava, u postrojbama Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane sudjelovalo je više od 500 stranih dragovoljaca; 73 su poginula, a 90 ih je (uglavnom teže) ranjeno tijekom borbenih djelovanja. Dakle, trećina tih ljudi je ubijena ili postala invalidima. Vrlo je zanimljiva struktura zemalja iz kojih su dolazili. Gotovo trećina stranih dragovoljaca pristigla je iz Engleske (139), zatim iz Francuske (69), Njemačke (55), a potom slijede Nizozemci, Mađari, državljani SAD-a, Australci, Kanađani, Austrijanci, Poljaci, Talijani, Švicarci, Škoti, Irci, Švicarci, Belgijanci, Portugalci, Španjolci, Danci, Bugari, Ukrajinci, Česi, Slovaci, Finci i jedan Čileanac.
Kad je riječ o motivima dolaska, mnogima će prvo na pamet pasti novac.
No, to je potpuno pogrešna pretpostavka, u prvom redu zbog činjenice da Hrvatska nije ni mogla financirati „strane plaćenike“. Ti su ljudi dolazili iz raznoraznih osobnih razloga. Neki od njih bili su bivši vojnici i zbog vojne časti odlučili su pomoći kad su vidjeli da je Hrvatska napadnuta od jačeg neprijatelja i da joj je nepravednim embargom na uvoz oružja onemogućena obrana. Neki su došli boriti se za slobodu „malog“ naroda, a da prije nisu vidjeli oružja, neki su pristigli boriti se protiv sile koja je simbolizirala postojanje komunističkog sustava. Mnogi, možda i najveći broj ih je pristigao zbog avanturističkog duha, jedni da osjete rat, drugi zbog nesretne ljubavi, treći zbog tko zna čega. Neki su došli zbog vjerskih uvjerenja, bilo je desničara, ali i ljevičara, anarhista i monarhista, revolucionara, katolika, protestanata, ateista, muslimana i židova. Za neke je to bila revolucija, pad komunističkog režima i sustava.
Dolazili su iz svih krajeva Europe i svijeta i većina njih je ostala do kraja obrambenog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s puškom u ruci riskirati živote. Ponajviše zbog toga jer su se, kako kažu, dolaskom u Hrvatsku, na licu mjesta mogli uvjeriti da su na strani dobra, na strani žrtve. Srpska agresija je bila toliko nepravedna, ratne strahote toliko frustrirajuće da su morali ostati na strani slabijih, onih koji se brane. To su prepoznali ljudi koji nisu odavde, koji nisu poznavali povijest zemlje u koju su došli, koji nisu bili opterećeni odnosima u bivšoj Jugoslaviji.
Dio toga objasnio je Besson za jednog od razgovora u pripremi ove knjige rekavši:
„Pa to nije bio nikakav rat, to je bio mučki masakr! Nisu tu bile dvije vojske koje se sukobljavaju! Postojala je jedna moćna vojska koja je napadajući masakrirala civile […] Oni koji bi došli, ostajali bi iz jednog jedinog razloga, a taj razlog nije bila ni politika, nije bio ni katolicizam, nego zato što je ovaj rat jednostavno bio toliko nepravedan!“
Sve što danas žele je da ih se ne zaboravi i da se vrednuje njihov doprinos obrani Hrvatske.
Priča o njegovom dolasku slična je pričama ostalih stranaca. Pristigavši u Hrvatsku kao fotoreporter kako bi izvještavao s prvih linija bojišnice, bio je svjedokom zastrašujućih prizora, nepravde i moći kojom je JNA pokušavala osvojiti teritorij slabijeg suparnika i odlučio je pomoći. Vjerojatno je imao talent za fotografiju, zasigurno bi pomogao i pisanim izvješćima, no Besson je odlučio pomoći vještinom kojom je najbolje vladao, a koja je napadnutoj Hrvatskoj tada bila najpotrebnija. Kao bivši pripadnik elitne francuske padobranske postrojbe, kao sudionik nekoliko ratova u kojima je idealizmom pokušavao rješavati privatne poraze, Besson se vratio onome od čega je odlučio pobjeći, a čemu se izgleda uvijek vraćao. Nakon posljednjeg ranjavanja vratio se u Francusku, nastavio živjeti nemiran život, prepun turbulencija, da bi konačno našao mir tek nakon povratka u Vinkovce, upravo tamo gdje je i došao 1991. godine.
GASTON BESSON sa suprugom Ivanom koju je spasio kao 6-godišnju djevojčicu i njihovom bebom
“Kao mlad bio sam u francuskoj vojsci, a nakon toga postao sam ratni reporter. Kada sam stigao u Hrvatsku, u zraku se mogla osjetiti smrt. Nikada takvo što nisam osjetio. Nakon deset dana bacio sam fotoaparat i uhvatio se puške. Vukovar za mene naprosto nije bio samo još jedna ratna priča. Bila je to nevjerojatna tragedija”,
kaže Besson. Jednom prilikom pomagali su evakuirati civile iz Cerića u Nuštar.
“Tada sam iz sela iznio nekoliko djece, među njima i jednu 6-godišnju djevojčicu, čija je majka iz obiteljske kuće uspjela iznijeti samo jedan nož. Kad sam se prije dvije godine vratio, upoznao sam svoju sadašnju suprugu Ivanu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ubrzo smo se vjenčali, živimo skromno u Vinkovcima i danas imamo dvomjesečnu bebu. Tek sam poslije od nje doznao da ju je jedan strani vojnik u uniformi HOS-a iznio iz Cerića pred četnicima. To sam vjerojatno bio ja. Mislim da me sudbina tako povezala s Hrvatskom na više načina”,
kaže Besson.
Besson je uspio dobiti hrvatsko državljanstvo, a nedavno su mu priznali i 20-postotni invaliditet.
|
FRANCUZI U RATU, Françoi Roullet (lijevo) koji je poginuo u Brčkom i Gaston Besson (desno)
Amazonu objavio knjigu o Domovinskom ratu (1991.-1995.) na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku kao Kindle izdanje.
- Life on a Target: A French Volunteer in the Croatian War of Independence, by Marc Charuel and Gaston Besson
- Ein Leben in der Schusslinie: Französischer Kriegsfreiwilliger im kroatischen Unabhängigkeitskrieg (Prijevod Antun Mrzlečki)
- Une Vie en ligne de mire: Volontaire français dans la Guerre d'Indépendance Croate
Priredila D. Gaupp
|
