Ništa to nije novo budući da je Senat u starom Rimu u
izvanrednom stanju, u trenutku velike vremenske
nepogode, ili opasnosti od vojne agresije, zakonski
uvodio šestomjesečnu ili jednogodišnju diktaturu.
Skroman aristokrat, zemljoradnik, ali i privremeni
diktator, Lucius Cincinnatus, školski je primjer
izvanrednog stanja u starom Rimu. U trenutku kada zemlji
prijeti nestanak sa zemljopisne karte prestaju
ispraznice o pravnoj državi i napjevi "kruha i igara."
"Pravedni rat" ili "pravedni
neprijatelj"?
Sposobnost da se prizna "pravednog
neprijatelja" (justus hostis) glavni je preduvjet
međunarodnog prava, piše Carl Schmitt. No danas se
ratnog protivnika ne smije tolerirati: on je monstrum,
on je demon, on je životinja. Budući da ratni
protivnici nisu više ljudi, za njih ne vrijede ljudska
prava. Njih treba staviti izvan svih ljudskih zakona.
Jedno je hvalevrijedna obveza da se ratnog protivnika
promatra kao "pravednog neprijatelja", no sasvim je
druga stvar biti opsjednut mislima o svom vlastitom
"pravednom ratu" (bellum justum) - pojam kojeg u
načelu koristi svaka strana u ratnom sukobu.
Srednjevjekovno učenje o pravednom ratu i "pravednoj
stvari" (justa causa) počivalo je na temeljima
kršćanskog nauka. Katolička Crkva odobravala je
obrambene ratove, križarske ratove, ratove protiv
"nevjernika", poput Turaka ili Saracena, a kasnije i
misionarske ratove. U načelu kršćanski su ratovi bili
"pravedni ratovi". Kneževi i narodi i druge vjere,
koji se nisu podčinjavali autoritetu Crkve bili su
proglašeni "vječitim neprijateljima" tj. hostes
perpetui koje se moglo likvidirati po želji. Prije
Vestfalskog mira, 1648. g. to je bila praksa u
europskim vjerskim ratovima koji su bili poznati po
svom divljaštvu. Nakon slabljenja autoriteta Crkve, sa
pravne točke gledišta "pravedni neprijatelj" ulazi u
zakonodavstvo suverenih nacionalnih država. Relativno
humani i ograničeni ratovi, ratovi koji nisu pogađali
civilno stanovništvo, velika su zasluga europskog
međunarodnog prava koje se proteže od kraja 17. do
početka 20. stoljeća - i to upravo zato jer sve
europske države priznaju pojam "pravednog
neprijatelja."
"Za razliku od načela pravedne stvari" (justa causa),
poredak međudržavnog međunarodnog prava polazi od
načela pravednog neprijatelja (justus hostis), te na
taj način on prepoznaje u svakom međudržavnom ratu
dviju punopravnih suverena, pravomoćni rat. Kroz te
pravne formulacije uspjelo se dvije stote godina
racionalizirati i humanizirati, t.j. drugim riječima
rečeno, ograničiti rat."
"Nasuprot toga, današnja teorija o pravednom ratu, ide
prema diskriminiranju protivnika koji vodi nepravedni
rat. Rat, na taj način, postaje zločin u kriminalnom
smislu riječi. Agresor postaje kriminalac u apsolutnom
smislu riječi; on se prikazuje kao čovjek van zakona,
kao gusar."
".... No kada rat na jednoj strani postaje kaznena
ekspedicija u smislu tumačenja krivičnog prava, tada
protivnik na drugoj strani prestaje biti "justus
hostis" (pravedni neprijatelj ). Protiv njega se više
ne vodi rat. On je počinio zločin u kriminalom smislu
riječi. Akcija protiv njega u tom je smislu najmanje
rat -- upravo kao što to ne može biti rat policijska
akcija protiv gangstera.
(Der Nomos der
Erde - im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum,
1950)
Isticanje "pravednog rata" i
kriminaliziranje protivnika odlika je modernog
međunarodnog prava. Započinje doba totalnih i
diskriminirajućih ratova u kojem svaka strana govori o
svom "pravednom ratu" o svojoj "pravednoj stvari", dok
kriminalizira drugu protivničku stranu. Praksu
kriminaliziranja protivnika uvodi 1919. g. Versaillski
sporazum i njegovi Članci 227. i 231. o "Kaznama"
("Penalties"), pri čemu pobjednici traži da se
njemačkog cara Wilhelma II isporuči pobjedničkim
sudovima - a ne da mu sude njemački sudovi - što je
presedan u međunarodnom pravu. Po prvi put u
međunarodno pravo ulazi i klauzula o "ratnom zločinu"
- a čija primjena dolazi do svog pravnog vrhunca
prilikom suđenja na Sudu u Nürnbergu 1946. godine.
Tek kad se rat pravno zabrani - onda
ratovi počinju biti barbarski. Po Schmittu, budući da
je rat i agresivnost u prirodi svakog čovjeka, jedino
što se može učiniti jest ograničiti oružani sukob i
izbjeći totalni rat. Ali te teorije nisu u skladu sa
visoko ideologiziranim i hipermoralističkim sistemima
liberalizma i komunizma, koji ne poznaju više
pravednog neprijatelja, nego u svakom neprijatelju
vide totalnog "neprijatelja ljudskog roda" (hostis
generis humani). A takvog neprijatelja potrebno je
slistiti.
Američki pravnici, između dvaju
ratova, rade na klauzuli da se "svaki rat stavi izvan
zakona" (outlawry of the war), a ta pravna postavka
dolazi do svog vrhunca u sporazumu američkog ministra
vanjskih poslova, Franka Kellogga, i Francuza Arstida
Brianda, pod imenom "Kellog -Briand Pakt" , 1928.
godine. Na prvi pogled njihova pravna odluka tj. da se
rat "pravno zabrani" zvuči i moralno i lijepo, ali u
praksi ona daje suprotne rezultate. Odsad svaki
protest, svaki bunt u nekoj zemlji ili kod nekog
naroda, koji remeti status quo, tumačit će se kao
terorizam ili banditizam i neće dobiti potporu
međunarodnog prava. Klasično europsko pravo jus
gentium europaeum, nije ni pomišljalo da ratovi moraju
nestati, no zato je ono uvijek nastojalo ograničiti i
ublažiti ratove ograničujući ih na vojske dviju
punopravnih država
Hrvatska: pravna slika izvana
Kao suverena država Hrvatska je
međunarodno priznata početkom 1992. godine. No
Domovinski rat počeo je neslužbeno krajem lipnja 1991.
godine. Niti jedna strana nije službeno objavila rat
suprotnoj strani. Gledajući sa međunarodnopravne
perspektive sukobi u Hrvatskoj, između 1991. i 1995.
nisu bili niti rat niti mir.
Novoosnovana Republika Hrvatska 1991.
nije nikada proglasila izvanredno stanje, premda su za
to postojali pravni i politički uvjeti nakon
referenduma u svibnju 1991.
No čak i da je takva politička odluka
donijeta, ona ne bi imala međunarodnopravnu težinu u
periodu od lipnja 1991. do siječnja 1992., jer
Hrvatska nije bila međunarodno priznata država. Sa
stajališta međunarodnog prava Hrvatska se nalazila od
1991. do 1992. u pobuni protiv međunarodno priznate
države Jugoslavije, zemlje koja je mogla ocijeniti
želju Hrvata za samostalnošću kao građanski rat,
neposluh, separatizam, ili oblik terorizma, a ne kao
obrambeni rat.
Dakako da velesilama i Europskoj Unija
nije bilo u interesu da se Jugoslavija raspadne, tim
više što su one bile stvarale i davale desetljećima
potreban ne samo legalitet nego i legitimitet
Jugoslaviji; prvo nakon 1919. u Versaillesu, a krajem
1944. g. savezničkim priznanjem jugoslavenske vlasti u
Beogradu. Jugoslavenski je ustav doduše jamčio svakoj
saveznoj republici da se odcijepi. No ustav
Jugoslavije, slično bivšem sovjetskom ustavu, bio je
mrtvo slovo na papiru.
Hrvatska: pravna slika iznutra
Sudbonosna greška Hrvatske vlade i
cjelokupne hrvatske političke klase bila je ta što ona
nije ili znala, ili htjela, ili nije mogla, izboriti
rezoluciju UN-a, u kojoj bi jasno stajalo da je
"Republika Hrvatska žrtva jugoslavenske komunističke
agresije i srpske oružane pobune protiv Republike
Hrvatske". U nastalom međunarodnopravnom vakuumu,
velikim dijelom izazvanim hrvatskom diplomatskom
nemarnošću i neznanjem, Hrvatska je otvorila put ka
Haagu i nehotice dovela do postupne kriminalizacije
Domovinskog rata.
No, također nigdje u dokumentima UN-a
niti EU-a ne stoji pravna klauzula da je rat u
Hrvatskoj bio "građanski". Doduše, takve izraze često
rabe strani mediji i stručna literatura, a dobrim
dijelom i službeni dokumenti Srbije - ali nigdje nema
oznake "građanskog rata" u dokumentima međunarodnih
institucija.
Mnogo je ozbiljnije pitanje zašto
hrvatska politička klasa nije pokazala jaču
državotvornu svijest i jači osjećaj građanske dužnosti
i maksimalno se angažirala za punopravno priznanje
Hrvatske, kao i službeno dobivanje međunarodne ocjene
rata kao agresije JNA-a na Hrvatsku. No to je više
sociološko i psihološko pitanje, a manje pravno.
Veliki dio hrvatskih vladinih službenika nije imao
osjećaj za novu državu, budući da je riječ bila o
službenicima koji su bili zatečeni povijesnim
događajima.
Veliki dio visoke hrvatske diplomacije
ionako se sastojao od službenika iz bivšeg
jugoslavenskog sustava, koji su svega nekoliko godina
ranije, u komunističkoj Jugoslaviji, radili na pravnom
i medijskom suzbijanu svakog poimanja samostalnosti
Hrvatske. Kako očekivati od ljudi da vode proaktivnu
politiku u korist novonastale države Hrvatske, ako su
ti isti ljudi do 1991.g. kriminalizirali svaki mogući
oblik hrvatske državne samostalnosti?
Svaka želja za hrvatskom
samostalnošću, sve do 1991., stavljala se službeno uz
bok "terorističke NDH". Hrvatsko pravosuđe ionako su
činili ljudi koji su do 1990., na temelju Čl. 133,
Jugoslavenskog krivičnog zakona, osuđivali
državotvorne Hrvate na zatvorske kazne.
Ostaje i dodatni paradoks da je u
vlasti nove Republike Hrvatske bio veliki broj ljudi
na visokim pozicijama, pogotovo u policiji i vojnom
osiguranju, a koji su imali slične visoke pozicije u
bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Njihov rad je nakon
1991. godine bio radikalno suprotan njihovom radu
prije 1991. godine: suzbijanje hrvatskog nacionalizma
i represija protiv svakog oblika hrvatske
samostalnost. Retoričko pitanje: "Kako je Savezna Udba
rušila Jugoslaviju i stvarala slobodnu Hrvatsku protiv
republičke Udbe SR Hrvatske?", neće biti retoričko
pitanje kada i ako svi jugoslavenski dokumenti od
1988. do 1990. iziđu u javnost. No ono što se
empirijski može potvrditi je da su vladajuće strukture
u Srbiji i Hrvatskoj, 1991.g. pretežno bile
sastavljena od bivših komunističkih funkcionara. Dakle
sa međunarodnopravnog gledišta, raspad Jugoslavije
mogao bi se također protumačiti kao rat izazvan od
bivših jugoslavenskih komunista.
Od tri čimbenika u Domovinskom ratu;
srpski pobunjenici, JNA, i hrvatska vojska - svaka
strana je bila uvjerena u svoj "pravedan rat" i svoju
"pravednu stvar" -ali niti jedna nije priznavala
"pravednog neprijatelja" - što objašnjava neviđeno
divljaštvo tog rata. Pojam "pravednog neprijatelja"
moguć je samo u međunarodnoj priznatoj državi - koju
Hrvati tada još nisu imali. Službena jugoslavenska
(Srbija) strana gledala je na svoju ulogu do 1992. kao
na zakonsku dužnost nastavka borbe protiv hrvatskog
separatizma; srpski pobunjenici u Hrvatskoj kao
opravdanu pobunu protiv nove "ustaške vlasti". A
tromost rane hrvatske vlade u inozemstvu samo je
opravdavao tromost europskih sila da ne donesu
rezoluciju o "agresiji na Hrvatsku".
Ako se danas već traži prauzrok
raspada bivše komunističke Jugoslavije i uzroke
agresije na Hrvatsku, 1991.godine, tada treba krivično
pravno pozvati na odgovornost pripadnike bivše
jugoslavenske komunističke vlasti, njene medije i
njene historiografe, koji su punih 45 godine
mitologizirali partizanski pokret i antifašizam, a
koji nikada nisu ozbiljno željeli riješiti nacionalna
pitanje u komunističkoj Jugoslaviji. Konačno, optuženi
Ratko Mladić, Božidar Vučurević ili Mile Martić, samo
su pravomoćni nasljednici, ali u puno manjem i blažem
obliku, svojih velikih jugoslavenskih, partizanskih i
komunističkih učitelja i likvidatora iz 1944. i 1945.
godine u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji.
Nakon 1945. godine NDH je postala
predmetom totalnog kriminaliziranja u stranoj i
domaćoj historiografiji (i u međunarodnom pravu), dok
je svaka želja Hrvata za samostalnom državom bila
opisivana kao "teroristički i fašistički
revizionizam." Nije isključeno da će ljudi i događaji
koji su stvarali Hrvatsku od 1991. do 1995. doživjeti
sličnu povijesnu sudbinu.
Ovaj članak je djelomično autorov
sažetak s istoimenog predavanja 13. travnja, 2011., u
Kulturno informativnom centru, Zagreb, kao i glavna
teza njegove knjige, La Croatie; un pays par défaut?,
Paris, 2010.
Dr.
Tomislav Sunić (www.tomsunic.info)
|