Svaki čovjek se osjeća dobro kad privede kraju neki posao, pogotovu onaj u koji uloži puno znanja i truda. Ovih dana iz tiska izlazi naša šesta knjiga o povijesti Bijelih Hrvata.

Sve do prije dvadesetak godina nije se smjelo ni zucnuti o perzijskoj pokrajini Haruatiji iz koje potječe hrvatski narod. O Hrvatima se je u udžbenicima i pisalo samo da potječu iz krajeva tamo negdje iza Karpata. U objema Jugoslavijama nije bilo mudro čačkati po još starijoj povijesti. Čak su i zagrebački odljevci dviju tanaiskih ploča maknuti da ne bi netko pročitao na njima ime Horoathos i zaključio da je hrvatski narod stariji od srpskoga. Podatci od bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta o osamdeset tisuća bjelohrvatskih konjanika koji su kod Đakova 626. god. do nogu potukli Avare smatrani su nevjerodostojnima.

U novije doba sve je više radova o najstarijoj povijesti Hrvata, o onoj prije nastanka Bijele Hrvatske koja se je sastojala od nekoliko kneževina: kijevske, galicijske, krakovske, vratislavske, moravske i libičke. Bijela Hrvatska kao labavi savez kneževina obuhvaćala je zapadnu i sjeverozapadnu Ukrajinu (Bukovinu i Galiciju), cijelu južnu Poljsku (Malopoljsku i Šlesku), sjeverozapadnu i središnju Češku i veći dio Slovačke. Hrvati u tim krajevima više ne postoje, ali Česi, Poljaci, Slovaci i Ukrajinci proučavaju povijest svojih prethodnika.

Objavljeni su na češkom, poljskom, ruskom, slovačkom i ukrajinskom jeziku brojni članci, studije i knjige o Bijelim Hrvatima. Mi Hrvati u današnjoj Hrvatskoj trebamo sve što su drugi napisali o našim bjelohrvatskim predcima prevesti na hrvatski jezik i to objaviti. To i činimo. Ali, to nije dovoljno. Nama Hrvatima u Hrvatskoj, kao jedinim izdancima nekadašnje Haruatije, Huritije, Velike Hrvatske i Bijele Hrvatske preostaje mnogo povijesnih tema koje moramo obraditi.

Još malo o Bijeloj Hrvatskoj

Godine 1768. poljsku kraljevinu su kao zvijeri raskomadale tri carevine: ruska, pruska i austrijska i ta okupacija je trajala sve do 1918. god. Tuđinska vlast je dovela do golemoga iseljavanja Poljaka. Na prijelazu iz 19. u 20. st. iz Poljske se je u Ameriku iselilo malo manje od deset milijuna Poljaka, iz južne Poljske, nekadašnje krakovske bjelohrvatske kneževine, čak tri milijuna. Više od sto tisuća useljenika se je u New Yorku izjasnilo da su Bijeli Hrvati. Ti upisni podatci su sačuvani u washingtonskom arhivu.

Kad je ministar znanosti bio Dragan Primorac, poslao sam mu pismo u kojem sam ga zamolio da odobri dvogodišnju stipendiju osobi koja bi snimila sve te kartončiće nakon čega bi se moglo pristupiti proučavanju bjelohrvatskih prezimena i imena naselja odakle su potjecali oni koji su se izjasnili kao Bijeli Hrvati, i ne samo oni. Taj ministar na to pismo se nije udostojio ni odgovoriti.

I papa Karol Wojtyła je potjecao iz južne Poljske, nekadašnje Bijele Hrvatske, otac mu je bio Poljak, a majka Bijela Hrvatica. U Poljskoj su život završila i dva bjelohrvatska svetca: praški biskup sv. Adalbert Vojtjeh (češ. Vojtěch, polj. Wojciech) i njegov brat gniezanski biskup Radim Gaudencije. I njihova dva brata: Soběslav i Poraj završili su u Poljskoj nakon češkoga masakra u Libici i od njih je nastalo nekoliko poljskih plemićkih obitelji koje su dale brojne biskupe i druge crkvene uglednike.

Autor: prof. Milan Nosić
Hrvatsko slovo

21.06.2013.

www.maveda.hr