Manipulacija, kao jedan od načina vladanja kojim se utječe na ponašanje i stavove pojedinaca i skupina, za vodeću ljevičarsku elitu postaje ključna metoda kojom razvija moć i kontroliraju državu. Unatoč tome što su ostali bez poluga vlasti, metodom uvjeravanja kao važnoga elementa manipulacije, nesmetano vladaju i formiraju narodnu svijest. Kakve su posljedice za hrvatski narod i državu?

Izazivanje sukoba te stvaranje dubokih podjela u Hrvatskoj velikim su dijelom posljedica manipuliranja podjelom na desnicu i ljevicu i nametanja negativne percepcije svega što nije lijevo. Kako se prezentira ljevica?

Javnost se uvjerava kako je ljevica napredna, građanska, intelektualna, kulturna i pozitivna za društvo. Uz navedene atribute, ljevica se nameće i sljedbenicom antifašističke stečevine, pozitivnog dosega europske civilizacije. Dodatno, narod uvjeravaju kako je antifašizam u Europi jednak antifašizmu u totalitarnome komunizmu.

Treba podsjetiti na povijesnu činjenicu kako su antifašisti Hrvatsku izručili srbijanskoj hegemoniji pod okrilje Jugoslavije. Jednako tako, od toga režima koji je implicirao pogubnim posljedicama za hrvatski narod, antifašisti se nisu nikada u cijelosti ogradili ni ispričali. Uz dobro razvijene i učinkovite metode rada, ljevičarske elite uz potporu medija, kao ključnih saveznika, bez suda i presude optužuju ljude i politike, ozloglašuju ih i proglašavaju krivima. Sud Partije, za njih, je uvijek iznad pravde. Ciljevi su jasni.
Partijske strukture u Hrvatskoj nisu se pomirile s demokratskim promjenama, a ni preboljele raspad komunizma. Istodobno, shvatile su kako treba zaštititi vlastite interese, financije i pozicije koje su desetljećima monopolizirali. U novim (demokratskim) okolnostima stvaraju strategiju za opstanak kroz neototalitarizam. Paradigma podjele postaje ključna pretpostavka opstanku dobro prikrivenog neototalitarizma u novoj hrvatskoj povijesti.

S druge strane, ljevičarske elite danas manipulacijom uvjeravaju narod kako je desnica i sve njoj blisko primitivno, neobrazovano, zaostalo i netolerantno. Krajnji je cilj njihove manipulacije povezivanje svega što nije lijevo u Hrvatskoj s fašizmom i ustaškim režimom. S obzirom na činjenicu kako ideologija fašizma ima jednako dijelove i desnice i ljevice, može se zaključiti kako ljevičarska elita preskače i ignorira povijesne činjenice. Tako primjerice ignoriraju i činjenicu kako je Komunistička partija s Josipom Brozom Titom na čelu podržavala pakt između nacista i boljševika (fašista i antifašista) sve do napada Hitlera na Staljina.

Podvojenih kriterija rekapituliraju i revidiraju povijest bez utemeljenja na činjenicama. U tom kontekstu, jasan je sadržaj propagande usmjeren na desnicu koja se sotonizira, a ljevica nudi kao rješenje. I ne samo to. Opetovanim povezivanjem desnice s fašizmom i ustaštvom stvaraju jedinstvenu sintagmu zla, nedopuštenoga, neprihvatljivog ponašanja u današnjem modernom svijetu.

U kreiranju percepcije javnoga mnijenja ljevičarska elita učestalo se koristi reprezentima tj. osobama koje dodatno prenose njihove poruke. Tako se narod usmjerava prema njihovim uvjerenjima, stavovima i vrijednostima, a da toga nije svjestan. Reprezenti ljevice imaju zadatak stalno podsjećati na stečevine komunizma (prezentiranog kao antifašizam) koje se ne smiju zaboraviti i s kojima trebaju odrastati i nove generacije. Ogledni primjer nametnutoga stereotipa ljevičara je Ivo Josipović. Podsjetimo se kako je tijekom izbora za predsjednika RH pomno odabran reprezentom koji može predstavljati ljevicu. Potječe iz partizanske obitelji, bivši je član komunističke partije, veliki štovatelj maršala Josipa Broza Tita, obrazovan, agnostik, sveučilišni profesor, pravni stručnjak i skladatelj, ugodan sugovornik finih manira. Drugi mandat za predsjednika RH nije dobio zbog nesloge unutar Partije koju je dobro uzdrmao slučaj Lex Perković.

S druge strane, kada je riječ o tadašnjemu protukandidatu za predsjednika RH Andriji Hebrangu koji se percipirao i kao kandidat desnice, činjenica je kako u medijima nije imao isti tretman u odnosu na svoga protukandidata Ivu Josipovića. Propaganda se svim silama trudila opstruirati i rušiti Andriju Hebranga. Koliko je bio opasan, svjedoči i aktiviranje spavača iz njegove stranke (HDZ) kako bi ga se onemogućilo u pobjedi. Važno je podsjetiti kako je Andrija Hebrang pretrpio obiteljsku tragediju s pokojnim ocem kojega su ubili komunisti te svojim životom i životima svoje obitelji svjedoči što znači biti protiv maršalova antifašističkoga režima. Pod utjecajem propagande ljevičarske elite uglednoga profesora, ratnog ministara, humanista i znanstvenika trebalo je difamirati.

Zanimljiv je i primjer kreiranja reprezenta u liku i djelu Vesne Pusić. Ona je ogledni primjer kako se podržava političarka samo zbog svoje ideološke lijeve opredijeljenosti i odanosti Partiji. Vesna Pusić izvrsno svjedoči uvjeravanje ljevičarske elite kako nacija i nacionalnost nisu važni. Tako narod uvjerava u nevažnost poštivanja hrvatskih nacionalnih vrijednosti. Primjerice, za Deklaraciju o Domovinskom ratu kaže kako nije dobra i kako ju treba ignorirati. Bježi iz Hrvatske za vrijeme rata, optužuje ju za agresiju na BIH. Izruguje se silovanim ženama iz Domovinskoga rata, ali unatoč svemu, u javnosti ima važno mjesto. Ne samo to, kandidira se za glavnu tajnicu UN-a. Paradoks je što nekoga tko ne poštuje svoju zemlju i teško ju optužuje, ista zemlja kandidira na visoku međunarodnu dužnost.

Ali kada ste deklarirani kao desničar, a uz to ste i vrhunski znanstvenik poput aktualnoga ministra u vladi RH Zlatka Hasanbegovića, postajete meta Partije i njezine propagande. Svojim profesionalnim i osobnim atributima te argumentiranim i kompetentnim odgovorima u javnosti Zlatko Hasanbegović u potpunosti je srušio nametnute stereotipe o desnici. Partijske strukture prepoznale su problem. Zato tako silovito i kontinuirano djeluju. Tko se usudio takva desničara, k tomu intelektualca i znanstvenika, dovesti u ljevičarski bastion kao što je (bilo) ministarstvo kulture? Pa baš su oni, ljevičari, predodređeni biti intelektualcima. Ne samo da nestaje njihove paradigme već nestaju i izvori s kojega su se napajali. A toga se Partija najviše boji. Propeli se ljevičari, od glumaca s partijskom knjižicom do novinara koji su obrazovanje stjecali kao pitomci JNA. Svi su oni osjetili ugrozu neshvatljivih razmjera jer su shvatili kako bi hrvatska država mogla prestati hraniti sve one koji vole samo hrvatske kune, ali nikako i hrvatsku državu. Zato provode nemilosrdnu "ljevičarsko-antifašističku" propagandu.

Ovaj obrazac političkoga djelovanja ljevičarskih elita koje, u izostanku prihvaćanja i suočavanja s vlastitim političkim identitetom te nedostatkom učinkovitih rješenja o tome kako razvijati hrvatsku ljevicu, predstavljaju veliku opasnost i negativno utječe na razvoj hrvatskoga društva. Umjesto razvoja demokracije, danas baštinimo neku vrstu devijantnoga komunizma evoluiranoga u reduciranu demokraciju balkanskoga tipa skrivenoga iza stranačkoga sustava (koji je u osnovi nedemokratski). I postajemo taoci paralelnoga neototalitarističkog društva. Ali objektivno, nema zajedničkoga odgovora svih onih koje je ljevičarska elita stavila nasuprot sebi. A upravo odgovor na podjelu "mi i oni" može prekinuti manipulaciju ljevičarske elite i stvoriti perspektive za zajedništvo hrvatskoga naroda.

dr. sc. Sanja Bilač, Hrvatski tjednik

www.hkz-kkv.ch