Čak sedam tekstova jedan regionalni dnevni list posvetio je u samo jednom broju nacionalnom problemu broj jedan, ustaškoj kapi na glavi mladoga predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša.

Sedam priloga od sedam autora. Zapravo, vjerojatno ih je bilo i više, ali psihološki postojan čovjek, koji ne želi biti žrtvom te notorne manipulacije, već nakon listanja prvih desetak stranica dobije želućane napadaje pa prestaje s listanjem. Neupućeni bi, inače, počeo vjerovati da je ovo 1945. godina. Uzmu li se još u obzir i svi ostali tekstovi objavljeni danima prije i poslije, dobivamo sabrana djela posvećena jednoj ustaškoj kapi koja je sa zadrškom od osam godina postala fenomen koji je potresao državu.

Uzalud se mladi sportski dužnosnik pravdao da je to bilo davno, da je to bila rnladost - ludost, da, napokon, nije ni nosio tu kapu nego su mu ju tek na trenutak postavili na glavu dok je bio u društvu, uzalud se naposljetku i ispričao nekima koje kapa vrijeđa, politički komesari nisu imali milosti, pokazujući otprilike isti stupanj neumoljivosti kakav su imali njihovi ideološki preci na Bleiburgu dok su žive neprijatelje, zarobljene vojnike NDH, starce, žene i djecu, žive bacali u Hudu i druge jame te ih zalijevali vapnom. Sve to Ijevičarsko bjesnilo zbog jedne kape vladalo je u danima kada je iz Umaga put Beograda krenula nakaradna štafeta mladosti u čast voljenoga im Josipa Broza. Te spodobe su bez ikakva problema nosile i kape sa zvijezdom petokrakom i druga znakovlja jednoga drugoga totalitarističkoga i mračnoga režima. Taj dernek prošao je mirno, bez ikakvih reakcija.

Kada je prošle godine aktualni predsjednik Ivo Josipović otkrivajući spomenik četnicima u Srbu, a vidjevši na nekoj babi, koja se hvalila da je ubijala Hrvate, partizansku kapu, oduševljeno rekao da je ta kapa baš lijepa, onda ju je simbolički i stvarno zaštitio. Kazneni zakon RH u tom pogledu nije jasan, on tek zabranjuje znakovlja svih totalitarizama, no u hrvatskoj praksi primjenjuje se isključivo selektivno. Zato je Hrvoje Maleš postao i još uvijek jest objekt odmazde onih koje se kolokvijalno percipira kao Ijevičare, stoje prilično pogrješno jer humanistički Ijevičari ne bi šutnjom odobravali i opravdavali bilo čije, pa ni masovne zločine partizana i komunista. Oni su obični agresivni nostalgičari i sljedbenici mračnoga jugoslavenskoga sustava koji cijeli radni vijek preživljavaju tragajući za ustašama, a nedavno su ih pronašli i u skupini japanskih turista u Splitu kojima je netko prodao kape s natpisom "Za dom spremni!"

Njihova psihopatologija bila bi privatni problem kada ne bi uživali i stanovitu institucionalnu zaštitu i kad ne bi bili u poziciji da svoju mržnju u obliku komentara i eseja podvaljuju javnosti kao humanističku paradigmu.
Ključni problem većine onih koji u Hrvatskoj sebe smatraju antifašistima i Ijevičarima, a stvarno su radikalni jugonacionalisti, nije u njihovoj nakaradnoj nostalgiji ili njihovu svjetonazoru. I u totalitarizmu, a napose u demokraciji, svatko može misliti što ga je volja. Njihov problem je što oni za svoja stajališta nemaju činjenica pa ih izmišljaju. Do profesionalnoga, intelektualnoga, moralnoga i općenito ljudskoga digniteta ne drže nimalo pa s lakoćom preziru i gaze logiku, načela i silogističko-konkluzivnu strukturu mišljenja. Po njima, Hrvoje Maleš zbog epizode s ustaškom kapom ni u kom slučaju ne može biti predsjednik Hajduka, čak ni uz objašnjenje, a ako se ispriča, još i teže jer onda svjedoči svoj kršćanski odgoj, neprispodobiv dogmatskom komunizmu zadrtih komesara koji ne priznaju oprost i svoju nemilosrdnost drže vrlinom, a ne grijehom. A ako bude, pak, i nakon svega predsjednik Hajduka, neki, poručili su, ne će više dolaziti na utakmice na Poljud. Da je hrvatsko društvo normalno, na ideološki nestašluk Hrvoja Maleša nitko se ne bi ni osvrnuo, niti bi itko čekao da se domogne fotografije s ustaškom kapom i da ju objavi na naslovnicama novina. Da smo normalno društvo, nikomu ne bi palo na pamet fotografirati generala Mladena Markača u lovu u vrijeme kućnoga pritvora koji mu je prije nekoliko godina dao Haaški sud. Hrvatski mizantropi nisu, međutim, pričekali ni da se vrati iz lova, u ime "slobode medija" objavili su fotografije i Markač je ekspresno vraćen u Haag.

Doduše, bilo je iznimaka. Oprostili su tako Stjepanu Mesiću što je 1991. godine javno pjevao ustaške pjesme, držao vatrene govore u čast NDH i tjerao Srbe preko Drine zajedno sa svojim, kako je govorio, opancima i prašinom koju su na njima donijeli tamo davno kad su dolazili u Hrvatsku. Bijesni kritičari Hrvoja Maleša istodobno su danas vatrene pristaše Stjepana Mesića. Mesiću je, po njima, bilo dopušteno dva puta biti predsjednikom Republike Hrvatske iako je početkom 90-ih bio prvi ustaša u Hrvata. U njihovim očima stari Mesić je, međutim, za razliku od mladoga Maleša, dobrano okajao grijehe. Ustaša Mesić preobrazio se na vrijeme u Mesića partizana koji je danas u 21. stoljeću i u poznim godinama života prvi gonič ustašoida. Dok je živ, morat će, valjda, ako želi milost tih političkih komesara, okajavati svoje ustaške epizode s početka 90-ih i veličati partizanske masovne zločine nad Hrvatima.

Zahvaljujući njemu, njegovim pristašama i istomišljenicima, Hrvatska nepomično tapka na istoj točki povijesti, uvijek u istom, neke vrste, metafizičkom svijetu. Ta Hrvatska je fikcija koja u krajnjoj konzekvenci nema savršeno ništa sa stvarnošću i nema u sebi ništa ljudsko ni stvarno. Unatoč tomu, oni još prisežu Josipu Brozu i njegovu programu da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvati dobiti svoju državu, bez problema prelaze tu granicu između naravnoga i nadnaravnoga i Hrvatsku pretvaraju u nepostojeći svijet u kojemu sve vrvi od fašizma i ustaša, premda njih nema vec 66 godina. Uvijek će tražiti te kape na koncertima, sportskim priredbama, privatnim zabavama, osluškivat će što tko pjeva i uvijek će pisati o "tamnoj prošlosti" pojedinaca, skupina, naroda, a tiće se, misle oni, svih - nas. Oni će, kako se izrazio jedan od naših suradnika Davor Domazet Lošo, dok su živi saditi ustaški kupus kako bi imali što brstiti. Zato će ustaških kapa uvijek biti, čak i kad ne bude više onih koji su pod tom kapom odlazili u rat za slobodnu Hrvatsku, a ne za kasniji Pavelićev režim, čak i kad ne bude više onih koji budu htjeli stavljati te kape na glavu. Ovakvi će komesari proizvoditi kape, montirat će ih na tuđe ili stavljati na svoje glave te činiti sve da ta njihova metafizička Hrvatska nikad ne prestane egzistirati jer samo takva Hrvatska daje im nadu da će ova stvarna Hrvatska jednom nestati. I nikad ne će imati mira sve dok Sava i Drava teku i Dunav ne gubi snagu, a more sinje govori svijetu da svoj narod - Hrvat ljubi!

Ivica Marijačić
Hrvatski list

26.05.2011.