Uzalud se mladi sportski dužnosnik pravdao da je to bilo
davno, da je to bila rnladost - ludost, da, napokon,
nije ni nosio tu kapu nego su mu ju tek na trenutak
postavili na glavu dok je bio u društvu, uzalud se
naposljetku i ispričao nekima koje kapa vrijeđa,
politički komesari nisu imali milosti, pokazujući
otprilike isti stupanj neumoljivosti kakav su imali
njihovi ideološki preci na Bleiburgu dok su žive
neprijatelje, zarobljene vojnike NDH, starce, žene i
djecu, žive bacali u Hudu i druge jame te ih zalijevali
vapnom. Sve to Ijevičarsko bjesnilo zbog jedne kape
vladalo je u danima kada je iz Umaga put Beograda
krenula nakaradna štafeta mladosti u čast voljenoga im
Josipa Broza. Te spodobe su bez ikakva problema nosile i
kape sa zvijezdom petokrakom i druga znakovlja jednoga
drugoga totalitarističkoga i mračnoga režima. Taj dernek
prošao je mirno, bez ikakvih reakcija.
Kada je prošle godine aktualni
predsjednik Ivo Josipović otkrivajući spomenik
četnicima u Srbu, a vidjevši na nekoj babi, koja se
hvalila da je ubijala Hrvate, partizansku kapu,
oduševljeno rekao da je ta kapa baš lijepa, onda ju je
simbolički i stvarno zaštitio. Kazneni zakon RH u tom
pogledu nije jasan, on tek zabranjuje znakovlja svih
totalitarizama, no u hrvatskoj praksi primjenjuje se
isključivo selektivno. Zato je Hrvoje Maleš postao i
još uvijek jest objekt odmazde onih koje se
kolokvijalno percipira kao Ijevičare, stoje prilično
pogrješno jer humanistički Ijevičari ne bi šutnjom
odobravali i opravdavali bilo čije, pa ni masovne
zločine partizana i komunista. Oni su obični agresivni
nostalgičari i sljedbenici mračnoga jugoslavenskoga
sustava koji cijeli radni vijek preživljavaju
tragajući za ustašama, a nedavno su ih pronašli i u
skupini japanskih turista u Splitu kojima je netko
prodao kape s natpisom "Za dom spremni!"
Njihova psihopatologija bila bi
privatni problem kada ne bi uživali i stanovitu
institucionalnu zaštitu i kad ne bi bili u poziciji da
svoju mržnju u obliku komentara i eseja podvaljuju
javnosti kao humanističku paradigmu.
Ključni problem većine onih koji u Hrvatskoj sebe
smatraju antifašistima i Ijevičarima, a stvarno su
radikalni jugonacionalisti, nije u njihovoj nakaradnoj
nostalgiji ili njihovu svjetonazoru. I u
totalitarizmu, a napose u demokraciji, svatko može
misliti što ga je volja. Njihov problem je što oni za
svoja stajališta nemaju činjenica pa ih izmišljaju. Do
profesionalnoga, intelektualnoga, moralnoga i općenito
ljudskoga digniteta ne drže nimalo pa s lakoćom
preziru i gaze logiku, načela i
silogističko-konkluzivnu strukturu mišljenja. Po
njima, Hrvoje Maleš zbog epizode s ustaškom kapom ni u
kom slučaju ne može biti predsjednik Hajduka, čak ni
uz objašnjenje, a ako se ispriča, još i teže jer onda
svjedoči svoj kršćanski odgoj, neprispodobiv
dogmatskom komunizmu zadrtih komesara koji ne priznaju
oprost i svoju nemilosrdnost drže vrlinom, a ne
grijehom. A ako bude, pak, i nakon svega predsjednik
Hajduka, neki, poručili su, ne će više dolaziti na
utakmice na Poljud. Da je hrvatsko društvo normalno,
na ideološki nestašluk Hrvoja Maleša nitko se ne bi ni
osvrnuo, niti bi itko čekao da se domogne fotografije
s ustaškom kapom i da ju objavi na naslovnicama
novina. Da smo normalno društvo, nikomu ne bi palo na
pamet fotografirati generala Mladena Markača u lovu u
vrijeme kućnoga pritvora koji mu je prije nekoliko
godina dao Haaški sud. Hrvatski mizantropi nisu,
međutim, pričekali ni da se vrati iz lova, u ime
"slobode medija" objavili su fotografije i Markač je
ekspresno vraćen u Haag.
Doduše, bilo je iznimaka. Oprostili su
tako Stjepanu Mesiću što je 1991. godine javno pjevao
ustaške pjesme, držao vatrene govore u čast NDH i
tjerao Srbe preko Drine zajedno sa svojim, kako je
govorio, opancima i prašinom koju su na njima donijeli
tamo davno kad su dolazili u Hrvatsku. Bijesni
kritičari Hrvoja Maleša istodobno su danas vatrene
pristaše Stjepana Mesića. Mesiću je, po njima, bilo
dopušteno dva puta biti predsjednikom Republike
Hrvatske iako je početkom 90-ih bio prvi ustaša u
Hrvata. U njihovim očima stari Mesić je, međutim, za
razliku od mladoga Maleša, dobrano okajao grijehe.
Ustaša Mesić preobrazio se na vrijeme u Mesića
partizana koji je danas u 21. stoljeću i u poznim
godinama života prvi gonič ustašoida. Dok je živ,
morat će, valjda, ako želi milost tih političkih
komesara, okajavati svoje ustaške epizode s početka
90-ih i veličati partizanske masovne zločine nad
Hrvatima.
Zahvaljujući njemu, njegovim
pristašama i istomišljenicima, Hrvatska nepomično
tapka na istoj točki povijesti, uvijek u istom, neke
vrste, metafizičkom svijetu. Ta Hrvatska je fikcija
koja u krajnjoj konzekvenci nema savršeno ništa sa
stvarnošću i nema u sebi ništa ljudsko ni stvarno.
Unatoč tomu, oni još prisežu Josipu Brozu i njegovu
programu da će prije Sava poteći uzvodno nego što će
Hrvati dobiti svoju državu, bez problema prelaze tu
granicu između naravnoga i nadnaravnoga i Hrvatsku
pretvaraju u nepostojeći svijet u kojemu sve vrvi od
fašizma i ustaša, premda njih nema vec 66 godina.
Uvijek će tražiti te kape na koncertima, sportskim
priredbama, privatnim zabavama, osluškivat će što tko
pjeva i uvijek će pisati o "tamnoj prošlosti"
pojedinaca, skupina, naroda, a tiće se, misle oni,
svih - nas. Oni će, kako se izrazio jedan od naših
suradnika Davor Domazet Lošo, dok su živi saditi
ustaški kupus kako bi imali što brstiti. Zato će
ustaških kapa uvijek biti, čak i kad ne bude više onih
koji su pod tom kapom odlazili u rat za slobodnu
Hrvatsku, a ne za kasniji Pavelićev režim, čak i kad
ne bude više onih koji budu htjeli stavljati te kape
na glavu. Ovakvi će komesari proizvoditi kape,
montirat će ih na tuđe ili stavljati na svoje glave te
činiti sve da ta njihova metafizička Hrvatska nikad ne
prestane egzistirati jer samo takva Hrvatska daje im
nadu da će ova stvarna Hrvatska jednom nestati. I
nikad ne će imati mira sve dok Sava i Drava teku i
Dunav ne gubi snagu, a more sinje govori svijetu da
svoj narod - Hrvat ljubi!
Ivica
Marijačić
Hrvatski list
26.05.2011.
|