Polje bijelih ljiljana u svibanjske bijele zore
bolno pokošeno.
Polje plavih ljubica u svibanjske plave noći
suzom orošeno.
Nevino je janje
vođeno na klanje.
Kud je Hrvat prošo,
makovi su rujni po poljima cvali.
Tako je opjevao ovo Bleiburško polje hrvatski
pjesnik Vinko Nikolić.
A Bruno Bušić, koji je pao kao mučenik za slobodu
Hrvatske, napisao je još kao petnaestogodišnji mladić
pripovijetku "Starac i život". U njoj je opisao starca
koji je imao četiri sina, "ko četri briga", a oni su
mu poginuli u drugom svjetskom ratu - trojica u jednoj
vojsci, a jedan u drugoj, na suprotnoj strani. Na
pitanje kojega mu je sina najžalije, starac je
odgovorio: "Mene srce boli za sva četri jedanko, sva
četri su bila moja."
Pričajući to, Anđelko Mijatović dodaje: "Nije li i u
toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak,
iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske
političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu
općega hrvatskog pomirenja?" (A. Mijatović, Bruno
Bušić, ŠK, Zagreb 2010., str. 20).
Draga braćo i sestre, mi danas stojimo ovdje na
Bleiburškom polju koje je postalo simbolom najveće
tragedije hrvatskoga naroda, budući da su na današnji
dan prije točno 65 godine ovdje započele masovne
likvidacije hrvatskih zarobljenika i civila, koje su
nastavljene s ovog mjesta nakon što su razoružane
vojnike i zajedno s njima ovamo prispjele civile
primili i sramotno predali pripadnici zapadnih
uglavnom britanskih vojnih sila u ruke krvnika koji su
ih nemilice mučili i ubijali na tzv. križnim putovima
diljem Slovenije i Hrvatske, ali i još dalje po
teritoriju čitave tadanje države. Neke procjene idu i
do nekoliko stotina tisuća, a sa sigurnošću se može
reći da je broj stradalih bio veći od stotinu tisuća.
To je tako velika tragedija da moramo reći kako se
radi o najvećem stradanju Hrvata u našoj ukupnoj
14-stoljetnoj povijesti.
Ova je tragedija slična pogibiji preko 20 tisuća
poljskih časnika u Katynskoj šumi. U nedavno
prikazanom filmu "Katyn" mlada žena Anna uhvaćena je
kako postavlja spomenik na grob svojem mužu s natpisom
da je poginuo u Katynu. Odvele su ju službe
komunističke policije i optužile da je stala na stranu
smrti. Ona im je hrabro odgovorila: "Ne! Ja sam samo
izabrala stranu ubijenih, a ne stranu ubojica!" To smo
i mi učinili danas, braćo i sestre, koji smo došli na
ovo polje, u naš hrvatski Katyn, svjedočeći da smo
izabrali stranu ubijenih a ne stranu ubojica. Na
žalost, još uvijek ima i onih koji izabiru, i to bez
srama, stranu ubojica.
Ovdje, na ovom polju opipljivo se osjeća sav
besmisao takvih izbora. Jer ovdje su stradali deseci
tisuća nevinih ljudi, a da se ni jednome od njih nije
ni na kojem sudskom pa ni prijekom komunističkom
procesu dokazala krivnja. Mi kršćani, njegovi učenici,
pozvani smo na hrabrost. Ne misleći na sebe mi trebamo
govoriti istinu. "Istina će vas osloboditi", rekao je
naš Gospodin. Istina i samo istina. Ne istina koju
uljepšavaju jedni ili poružnjuju drugi, već istina
kakva ona stvarno jest.
A istina je da je na ovom mjestu prije 65 godina
započela najveća tragedija hrvatskoga naroda.
Sudionik ove tragedije nedavno preminuli hrvatski
pjesnik Mato Marčinko opisao je to ovako: "Pune
ophodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece.
Smrt nas je slijedila danima, na šajkači joj trorogoj
zvijezda petokraka, na rukavu mrtvačka lubanja s
ukriženim kostima... Od smrti s Istoka bježali smo k
bijelim anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih,
vjerujući džentlmenskoj riječi. Bježali smo od smrti,
a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu na brdu
visoku. Obučena u englesku odoru, o vratu joj ogrlica
viteškoga Reda podvezice... Bila je noć, gavranolika
bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, štektanje
strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi
poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom i djeca
za ubijenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga
Dvorca, obučene u englesku odoru Albiona ohologa,
odjekuje nad stratištem: Očistite palubu!... Na mostu
dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča: 'Padaj
kišo, krv operi, kud prolaze proleteri!" (M. Marčinko,
Pobijte ih kao pse, Zagreb 2001., str. 21).
I dok ove šume, brda i doline pamte te tragične
dane, ni mi ne smijemo šutjeti. "Jer da mi zašutimo, i
kamenje bi progovorilo!" Posebno danas kad se opet
pokušava pisati neka nova nedogođena povijest i kad se
pokušava krivotvoriti istina.
Laž je uvijek bila glasnija i htjela ugušiti istinu,
ali istina - premda tiha i prividno često poražena -
na kraju je uvijek pobjeđivala. Ona jednostavno nije
na prodaju, istinom se ne može cjenkati. Istina nije
ni predmet demokratskog glasovanja, ni referenduma.
Ona je naprosto takva kakva jest. Naš odnos prema tome
mi možemo mijenjati, ali ono što se stvarno dogodilo
ništa i nitko ne može promijeniti, pa ne znak koliko
se trudio. Dogođeno je činjenica i to nepromjenjiva. U
slučaju Bleiburga to je tragična činjenica najveće
pogibije našega naroda u sveukupnoj hrvatskoj
povijesti. Bio bi nedostojan svaki onaj tko bi tu
istinu nijekao, umanjivao ili ne bi izrazio svoju
sućut zbog tolikog stradanja i tolike patnje, ne samo
nepravedno mučenih i pobijenih ljudi, nego i zbog
desetljećima sprječavanog izražavanja ljudskog i
kršćanskog žalovanja za svojim najmilijima tako da
njihovi najbliži nisu mogli posjetiti ni grob niti im
se pomoliti nad mrtvim zemnim ostacima, jer do dana
današnjega za većinu nisu to znali i što je najgore,
nisu to smjeli znati niti spominjati.
Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao
jer je morao nestati s pozornice ljudske povijesti
budući da je bio utemeljen na zločinu. Nije uzalud
stoga bl. Alojzije Stepinac, mučenik i uznik, žrtva
tog istog zločinačkog sustava, nebrojeno puta
svećenicima ponavljao: "Doći će dan kad će taj
bezbožni sustav propasti, vi ćete to doživjeti".
Jednako je i vlč. Vilim Cecelja govorio na Bleiburškom
polju: "Neka je neprijatelj Božji na njivi u Hrvatskoj
posijao kukolj, ali je Gospodin rekao da će doći i dan
žetve, pa će onda reći žeteocima, neka najprije pokupe
kukolj i sažežu ga, a pšenicu neka spreme u njegovu
žitnicu. S kukoljem komunizma raste u Hrvatskoj i
pšenica bjelica, pa ćeš ti, hrvatska majko, po pravdi
Boga velikoga i živoga doživjeti dan, u koji će se
kukolj paliti, a pšenica zlatica spremati u nove
hrvatske hambare." (Nav. dj., str. 311).
Božji ljudi, proroci vidjeli su uvijek dalje od
većine prestrašenih ljudi, kojima je sustavni teror
utjerao strah u kosti te se nisu usuđivali niti
misliti da je moguća njegova propast. Mi se međutim
još uvijek pitamo, draga braćo i sestre, je li
ostvarena sloboda koju su naviještali blaženi Alojzije
Stepinac i vlč. Vilim Cecelja. Neće biti sreće našem
rodu dok se posve ne rasvijetli istina i dok se
sloboda ne udahne punim plućima u dušama svih naših
ljudi. Sloboda se ne da ničim kupiti, za nju se ne
može ništa dati, ona je toliko velika i lijepa da je
iznad svih drugih dobara te ju ni jedan smrtnik ne
može steći, već je jednostavno darovana onima koji se
Boga boje.
Molimo se ovdje, draga braćo i sestre, molimo se za
duše poginulih, ubijenih, stradalih zarobljenih
hrvatskih vojnika, za tolike žene, djecu i ljude koji
su ovamo došli vjerujući da je Zapad Hrvatima
utočište, a prevarili su se jer su bili izdani i
predani u ruke svojih progonitelja, premda su važeće
međunarodne konvencije zabranjivale, da se
zarobljenici izruče onima od kojih su bježali.
Zločini, naime ratni zločini i zločini protiv
čovječnosti, ne zastarjevaju. Još nije kasno, braćo i
sestre, podignuti ponosno glave i prozvati one koji su
zločine zapovijedali i izvršili, za njih znali a nisu
ih spriječili, te nisu počinitelje kaznili. Po
zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh
ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi
nedužnih ljudi. Kakva je to pravednost koja uporno
nastoji abolirati počinitelje zločina, koja proglašava
kako su žrtve krive ili barem djelomično krive. Žrtve
se moraju sve jednako tretirati i sve suprotno tomu je
nedopustivo i nedostojno naše obveze prema istini!
Neka se već jednom prestane s tim izluđivanjem
našega naroda i neka se priznaju sve žrtve kao žrtve.
Nitko nije smio stradati a da mu se nije sudilo. I ako
za kriminalce i ubojice vrijedi načelo da je svatko
nevin dok mu se ne dokaže krivnja, kako se onda
nabacuje krivnja na pripadnike Križnoga puta koji su
bez ikakva sudskog procesa i bez mogućnosti da se
brane ubijani kao da nisu ni Božja stvorenja a kamoli
ljudi, po šumama i gorama kud god ih se gonilo s ovog
mjesta, i to više mjeseci pa i godina nakon što je rat
završio!?
Jasno je da su takav scenarij mogli izmisliti i
provesti samo ljudi bolesnih umova, ali nije jasno da
mi još i danas moramo slušati njihove branitelje i da
se ne možemo suprotstaviti toj nepravdi koja tako
nehumano dijeli ljude i prisvaja si Božje pravo suda i
donošenja presude! S ovog mjesta želim reći da Crkva i
ja osobno kao katolički biskup ne mogu prihvatiti
nikoju takvu optužbu nevinih ljudi, te da Crkva žrtve
Bleiburga i križnih putova ne smatra krivima, da se
moli za njih i da želi da njihovi najbliži dobiju
konačno zadovoljštinu barem u tome da znaju gdje su im
njihovi najmiliji ubijeni, da barem znaju za njihove
grobove i mogu se doći pomoliti za njih i zapaliti im
svijeću. Crkva je uvijek bila i bit će na strani onih
kojima su oduzeta ili ugrožena osnovna ljudska prava i
obrana dostojanstva, a i mrtvi imaju svoje
dostojanstvo i pravo na grob i istinu o svojem
stradanju. I dok se za zločine nad drugim žrtvama dižu
optužnice i progoni počinitelje, samo za počinitelje
najvećeg i najbrojnijeg zločina nad hrvatskim ljudima
nije do danas podignuta niti jedna optužnica niti je
još itko odgovarao. Mnogi su bezdušnici stali na put
zemaljskoj pravdi, ali neće moći stati na put Božjem
sudu!
Ovo nas mjesto prosvjetljuje, na ovo bi mjesto svaki
Hrvat morao hodočastiti da se pokloni žrtvama i dade
poučiti istinom kako duboko može čovjek pasti. Tu
padaju sve maske. Ovo je mjesto molitve i zato se u
tišini ovih dolina, šuma i bregova može naučiti puno
toga, prije svega kako da se ne gazi po tuđim suzama,
kako da se brani istina, ali i kako se umire u
ljudskom poniženju, a ipak nikada bez nade da je Božja
milosrdna ruka uvijek uz svakog čovjeka, pa snašla ga
ne znam kako velika nevolja, a najgora je kad čovjek
padne u ljudske bezbožne ruke.
Ponovno i ponovno podsjećamo:
EU je osudila komunizam kao totalitarni režim i
komunističke zločine - prvo, s Rezolucijom
Parlamentarne skupštine (PS) Vijeća Europe br. 1096 "O
mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih
totalitarnih režima", od 27. lipnja 1996; zatim, drugo
- Rezolucijom PS VE, pod brojem 1481, a pod naslovom:
"Neophodnost međunarodne osude zločina totalitarnih
komunističkih režima" od 25. siječnja 2006.; na što je
reagirao i Hrvatski sabor s Deklaracijom o osudi
zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog
poretka u Hrvatskoj, od 30. lipnja 2006. - koja je
donesena neprimjetno i praktično bez ikakvih
pravno-kaznenih učinaka; te na kraju treća europska
osuda komunizma: Rezolucija EU, odnosno njezinog,
Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.
Ova potonja rezolucija traži:
- da se održava spomen, ali i da se osude autori
zločina, da bi se na istini stvorilo osnovu za
pomirenje, jer bez toga Europa neće postići svoje
jedinstvo;
- da se žrtvama komunizma oda počast kao junacima
borbe za slobodu;
- Rezolucija žali da se još i 20 godina nakon pada
Zida ne otvaraju arhivi, posebice političkih policija;
- Rezolucija traži da EU (Komisija i Vijeće
ministara) materijalno pomognu nevladinim udrugama
koje istražuju i skupljaju dokumentaciju o zločinima;
- da se stvori mreža "sjećanja i savjesti" te da joj
se pomogne materijalno i tako stvori paneuropski
dokumentacijski centar;
- da se 23. kolovoza proglasi Europskim danom
spomena.
Zanimljivo kako to da naša država tako lako usvaja
sve što EU traži od nje, samo ove tri europske
rezolucije o zločinima komunizma ne nalaze gotovo
nikakva odjeka u našem hrvatskom društvu, osim u
šturoj Deklaraciji koja nikoga ni na što ne obvezuje
niti pravno sancionira komunističke zločine?
"O, suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Ovako govori
Gospodin Bog ovim kostima: oživjet ćete!" (Ez
37,4-5).Tako je prorokovao po Božjoj zapovijedi
Ezekijel u dolini suhih kostiju, koje su predstavljale
sav izraelski narod koji je živio poput mrtvaca bez
Duha. Duh Sveti međutim kadar je oživjeti mrtva tijela
i udahnuti im život.
Kako nas, braćo i sestre, ova biblijska slika o
dolini suhih kostiju koje oživljuju na zapovijed Božju
ovdje, na Bleiburškom polju podsjećaju na nepregledno
mnoštvo razoružanih hrvatskih vojnika i velik broj
civila, majki, žena i djece, koji su ovdje tog kobnog
15. svibnja 1945. godine doživjeli strašnu i okrutnu
sudbinu! Bila je to pogibija - tragedija nad
tragedijama našega naroda, dapače najveći pomor i
zator koji se ikada dogodio hrvatskome rodu.
"Zaplakala je majka Hrvatska za sinovima svojim i neće
se utješiti jer ih je Herod krvi žedan pogubio. Plače
ljuto Matija, Anđa i Fatima za sokolima svojim. Plače
i ljuto cvili, ne zato što bi bili poginuli u boju na
megdanu junačkome, nego što su poginuli na izdaji
tuđinca, što su bili umlaćeni na cestama, na način
nedostojan junaka... Plače, ljuto plače i cvili
Hrvatska majka i neće joj rana srca nikad zacijeliti
nad divnom i poletnom hrvatskom mladosti, koja je u
svom cvijetu pokošena i bačena u ponore Kočevskoga
roga." ( A. Lukinović-I. Pomper, Vilim Cecelja.
Utjelovljena hrvatska caritas, GK, Zagreb 2009., str.
309-310). Tako je jecao vlč. Vilim Cecelja, prvi
hodočasnik na ovo polje smrti i zatora, kada je na
Majčin dan 1963. ovdje održao molitvu za poginule u
Bleiburgu i na križnim putevima na kojima su stradali
oni koji su bili bačeni u razne Hude jame, Kočevske
roge, Tezna, Jazovke i Maceljske šume.
Evanđelje po Ivanu koje smo čuli donosi nam Isusove
riječi koje je on uputio svojim učenicima prije svoje
muke i uskrsnuća.
Gospodin govori o žalosti koju osjećaju njegovi
učenici prije njegova odlaska. Normalno je žalostiti
se kad gubimo nekoga tko nam je drag. Tako je i s
onima koji su u Bleiburgu i na križnim putovima
izgubili svoje najmilije. Neutješni su jer je njihov
odlazak ostavio prazninu. Ali ne samo da su ostali
sami, najteže je rodbini bilo i jest - a radi se o
barem sto tisuća hrvatskih obitelji! - to da oni nisu
znali niti su smjeli znati i o tome govoriti, gdje su
poginuli njihovi muževi, sinovi, očevi, braća i
sestre. Pa ipak, nakon žalosti - kako nam Isus danas
govori u Evanđelju - dolazi radost. Nakon što žena
rodi, više se ne sjeća muka ni patnji, već se veseli
novom životu. I s nama je tako. Poslije tragedije,
poslije mraka boli i tuge, dolazi svjetlo, dolazi
radost. Tu radost ne može nitko dati, ona je čisti dar
Božji. Riječ je o Kristovu uskrsnuću jer on je
uskrsnuo i zato se smijemo i mi nadati da će sve naše
boli i tuge biti nadvladane, i da će zasinuti i nama
svjetlo uskrsnuća i života. Velike patnje rađaju
velikom milošću. Veliki križ donosi i veliki
blagoslov.
Evanđelje nas i u najtežim situacijama uvijek okreće
prema nadi: "Žalost će se vaša okrenuti u radost",
govori Gospodin Isus. Žalost nastupa zbog činjenice
rastanka, budući da Isus ima otići, a to znači
umrijeti - što on navješćuje svojim učenicima, te se
njihovo srce ispunja žalošću. Ali onaj koji je otišao
u smrt, vratio se u život. Bez njegova odlaska ne može
doći Branitelj, koji će dokazati što je grijeh, što
pravednost, što osuda. Svijet se u svezi s tim vara
jer ne razumije Božju logiku niti Krista. Grijeh je,
međutim, kako dokazuje Duh Branitelj, nevjera u Krista
i njegovu pobjedu; pravednost je u tome da Isus odlazi
Ocu, a osuda nije to da je on osuđen - nego da je on
osudio kneza ovoga svijeta, đavla. I nama, braćo i
sestre, Duh Branitelj otvara oči da upoznamo dublju i
istinitu stvarnost i da vjerujemo u Isusovu radosnu
vijest, da znamo da su i naši najmiliji kod Oca i da
oni koje osuđuje ovaj svijet nisu pravedno osuđeni,
već često obrnuto - upravo oni koji druge osuđuju.
Blažena Djevice Marije, Tebe su Hrvati kroz povijest
nazivali najvjernijom majkom, odvjetnicom Hrvatske,
kraljicom Hrvata. Ti se moli za nas, za našu
budućnost, da ju gradimo na istini o prošlosti i da
oplakujemo sve naše poginule sinove i kćeri, jer svi
su oni naši, te da nas kao narod ne dijele žrtve koje
su pale na svim stranama, već da jednako za njima
žalujemo i da naučimo da se nasiljem ništa ne postiže,
da istina kad tad dolazi na vidjelo i pobjeđuje, da je
Tvoj Sin kojega si mrtvoga primila u krilo zalog
uskrsnuća i nada u pobjedu svima koji su stradali od
ruke nasilnika. Molimo Te, nauči nas danas, ovdje u
Bleiburgu i sav naš narod, da se u poniznosti borimo
protiv svake ideologije i zatiranja prava čovjeka i
naroda, protiv svakog totalitarizma, da se ne bojimo
osuditi zločine a priznati istinu.
Presveta Bogorodice, kraljice svibnja, moli za nas i
za svu našu poginulu braću i sestre i izmoli mir
hrvatskome narodu. Amen.
|