U životu svakoga od nas postoje trenutci i dani na koje
smo posebno ponosni. Takvih dana nema previše, ali baš
zato što su rijetki, time su značajniji i posebniji.
Jedan od takvih dana za mene osobno jest i današnji dan.
Dan kada s ponosom upućujem pozdrave svima vama, ne samo
u svoje osobno ime već i u ime Osječko-baranjske
županije, pokrovitelja ovogodišnje komemoracije žrtvama
jedne od najvećih tragedija hrvatskoga naroda, žrtvama
Bleiburške tragedije.
Neizmjerno ponosan na tu činjenicu, u isto vrijeme
sam i ogorčen spoznajom da je Predsjedništvo najvišeg
predstavničkog i zakonodavnog tijela Republike Hrvatske,
Hrvatskog sabora, nakon mnogo godina, ove godine
donijelo, ne samo sramotnu, već i izdajničku odluku o
odustajanju od pokroviteljstva nad obilježavanjem ovog
"križnog puta" kojim su na stotine tisuća nevinih
pripadnika hrvatskog naroda hodili prije 67 godina.
Hrvatski narod je u svojoj povijesti pretrpio mnoga
teška iskušenja i podnio teške žrtve za svoju slobodu
i nezavisnost. Ne odlazeći u daleku povijest, i u
našoj bližoj povijesti brojni su bili pokušaji
hrvatskoga naroda za zbacivanje okupacijskoga jarma i
postizanja nacionalne i osobne slobode i državne
nezavisnosti.
Od Pobune hvarskih pučana početkom 16. stoljeća,
preko Seljačke bune 1573. godine, hrvatskih sinova
Zrinsko-Frankopana, povijesnih Pokreta za slobodu
Bosne u prvoj polovici XIX stoljeća, Rakovičkog
ustanka 1871. godine slavnog Eugena Kvaternika,
Hercegovačkog ustanka krajem 19. stoljeća, Pobune
labinskih rudara 1921. godine i Velebitskog ustanka
1932. godine, sve do obnovljene državnosti travnja
1941. godine, u nesretnim svjetskim političkim i
povijesnim okolnostima nadolazećeg vihora II svjetskog
rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske.
I danas ovdje, na ovom svetom tlu natopljenom
nevinom hrvatskom krvlju, onima koji su donijeli
izdajničku odluku kojom se ograđuju od ovog simbola
stradanja vlastitog naroda treba s ponosom ponoviti
povijesnu istinu izgovorenu kroz misao prvog hrvatskog
predsjednika i povjesničara dr. Franje Tuđmana 24.
veljače 1989. godine, da "NDH nije bila samo puka
kvislinška tvorba već i izraz povijesnih težnji
hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom." I
nakon 1945. godine, nakon koje je hrvatski narod i
svako hrvatsko nacionalno promišljanje bilo izvrgnuto
neviđenim komunističkim zločinima i teroru, težnje
hrvatskoga naroda za slobodom i nezavisnošću nisu
zamrle.
Naprotiv, nastavile su se, usprkos svim zločinima
Titovog zločinačkog jugo-komunističkog režima i
zvjerskim udbaškim obračunima sa svakom hrvatskom
domoljubnom mišlju.
I pamti hrvatski narod sva nastojanja i aktivnosti
iseljene Hrvatske na očuvanju i njegovanju hrvatske
državotvorne misli u organizaciji hrvatske političke
emigracije od 1945. godine diljem demokratskog
slobodnog svijeta, sve do predvečerja ponovnog
uskrsnuća hrvatske države 1990. godine. Kroz ta
desetljeća nebrojeni su hrvatski mučenici položili
svoje živote na oltar Domovine, sve u želji ostvarenja
i oživotvorenja tisućljetnog sna brojnih generacija
Hrvata za slobodnom i nezavisnom hrvatskom državom.
I onda, 1991. godine, taj je tisućljetni san konačno
postao i stvarnost! Plaćen visokom cijenom života
hrvatske mladosti, tisućljetni hrvatski san je konačan
dosanjan!
No, onda kada smo pomislili da je san uistinu postao
stvarnost, počeli smo se suočavati sa spoznajom da je
komunističko zlo samo zamrlo, ali i ne zauvijek umrlo
i zauvijek iskorjenjeno!
I ta prikivena ideološka neman u Hrvatskoj, ne samo
da živi, nego danas, na žalost, Hrvatskom i vlada!
Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje
Tuđmana, Republika Hrvatska je za Predsjednika dobila
čovjeka koji, osim što je izvršio zadatak međunarodnih
silnika i svojim lažnim svjedočnjem pred haaškim
istražiteljima i međunarodnim sudom u Haagu
iskriminalizirao Domovinski rat, učinio i čin
nacionalne veleizdaje izjednačivši odgovornost
hrvatske žrtve i velikosrpskog agresora. Godinama je
drugi hrvatski predsjednik s pozicije hrvatskog
suverena pravdao neobranjive krvave komunističke
partizanske zločince i zločine koji su se događali pod
simbolom Titove "crvene zvijezde petokrake", još
mjesecima nakon 8. svibnja 1945 godine. Njegovim
prestankom mandata, po tko zna koji puta naivno smo
vjerovali da se hrvatskom narodu više tako što ne može
dogoditi i ponoviti.
Ali nažalost, ponovilo se i dogodilo. Danas, 22
godine nakon uspostave moderne hrvatske države, njome,
uz časne izuzetke, vladaju potomci onih čiji su preci
bili aktivni sljedbenici, ili direktni izvršioci
jugoslavenskih komunističkih zločina koji su prije 67
godina izvršili stravična zla nad nevinim hrvatskim
civilima, ženama, djecom i hrvatskim ratnim vojnim
zarobljenicima.
Suočeni sa nečistom savjesti i zločinačkom prošlosti
svojih predaka, u strahu definitivnog skidanja
polustoljetnog "vela tajni" sa zločina skrivenih u
mračnim jamama, grobištima i grobovima duž križnoga
puta od Bleiburga, preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i
Hercegovine, Srbije do Makedonije, ti isti pojedinci
koji danas spletom ponovnih nesretnih političkih
okolnosti obnašaju vlast u Republici Hrvatskoj, uzeli
su si nepripadajuće pravo odbiti pokroviteljstvo nad
ovom općenacionalnom komemoracijom najveće tragedije
hrvatskog naroda u četrnaeststoljetnoj hrvatskoj
povijesti.
Potporu za ovakvu izdajničku politiku aktualni
vlastodršci crpe i iz ponašanja današnjeg predsjednika
Republike Hrvatske Ive Josipovića, koji, ne samo da i
67 godina nakon završetka drugog Svjetskog rata
bolesno želi voditi "bitke protiv ustaške zmije" u
državi čiji je, na žalost, predsjednik, već se i ne
rijetko neukusno hvali kako je "dijete Titovog
partizana", i to onog istog Tita kojeg istaknuti
povjesničari svjetskog glasa svrstavaju u dokazanu
skupinu od 10 najvećih zločinaca XX stoljeća. To je,
na žalost, danas hrvatska stvarnost. Ono čega bi se
mnogi svjesni, savjesni i duboko nacionalno
osviješteni sinovi hrvatskog naroda stidjeli, treći po
redu predsjednik Republike Hrvatske i njemu ideološki
bliski partijski drugovi se ponose.
Zaboravljaju da oni koji zatvaraju oči nad učinjenim
zločinima svojih predaka, podpiruju i izazivaju nove
podjele i ponovo bacaju klicu ponovnih razdora za koje
smo mislili da su postignutim stupnjem zavidnog
nacionalnog jedinstva 1990. godine zauvijek ostali iza
nas. Ukidanje pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad
povijesno najvećom klaonicom više desetaka, a možda i
više od stotinu tisuća Hrvata izraz je ne samo
nepriznavanja grijeha i zločina svojih "otaca i
djedova", već i podmukli ponovni "pucanj u potiljak",
ovaj puta u potiljak potomaka žrtava.
Bez namjere za osporavanjem legitimiteta aktualne
Vlade RH u vođenju zemlje u ovom teškom gospodarskom
trenutku koji Hrvatska proživljava, sa ovoga mjesta
kao povijesnog simbola svih hrvatskih stradanja i
patnji poručujemo vlasti i ukazujemo hrvatskoj
javnosti, da "niste dobili mandat hrvatskog naroda da
vodite politiku kojom ćete pokušati prikriti i
poništiti neoborive pokazatelje zločinačke
komunističke politike nakon 15. svibnja 1945. godine"!
Ne samo da nemate mandat prikrivati stravične razmjere
tih zločina, već imate obvezu kazneno-pravnog progona
i privođenja još živučih komunističkih zločinaca licu
pravde, bez obzira o kome se radi.
Vi, današnji vlastodršci, morati ćete priznati da je
Bleiburška tragedija u svakom pogledu i prema broju
pogubljenih civila i zarobljenih hrvatskih vojnika,
kao i prema nizu drugih posljedica - uvjerljivo
najveća tragedija u cijeloj hrvatskoj povijesti.
Morati ćete priznati da je krajem II-svjetskog rata i
u poraću jugoslavenski komunistički režim sustavno
provodio sve oblike nasilja nad Hrvatima i Hrvatskom.
Vi, ideološki slijednici nekadašnje Komunističke
partije, morati ćete priznati da su u divljačkom i
ničim ograničenom jugokomunističkom revolucionarnom
pohodu ljudi masovno ubijani, zatvarani u logore,
proganjani i pljačkani, te na sve načine zlostavljani
i mučeni. Morati ćete priznati da su uz masovne
zločine nad ljudima, ti komunistički zločinci potpuno
rastrojili sve hrvatske institucije, nacionalne
vrijednosti, tradicijsku baštinu i simbole.
Vi, ideološki sljedbenici Titova jugoslavenskog
zločinačkog komunističkog nauka, kad-tad ćete morati
priznati činjenice o ogromnim razmjerima i sustavnosti
učinjenih poratnih zločina nad Hrvatima i drugim
narodima koji su boravili u jugoslavenskoj
komunističkoj tamnici, jer o tome najzornije svjedoči
preko 1700 masovnih prikrivenih grobišta koja su do
sada evidentirana na prostoru od Bleiburškog polja,
preko cijelog prostora bivše Jugoslavije, do granice s
Grčkom.
Oni koji su 1991. godine glasovali u Hrvatskom
saboru protiv hrvatske neovisnosti, a danas vode tu
njima neželjenu državu, neće moći zatajiti današnjim i
budućim generacijama hrvatske mladosti, da su u
jugoslavenskom komunističkom pohodu smrti njihovih
predaka, najstrašnija bila sustavna masovna pogubljena
bez ikakvog suđenja i bez vođenja ikakve evidencije.
To je povijesna istina koja se mora prenositi s
generacije na generaciju. I zato smo mi danas ovdje,
na ovom satu nacionalne povijesti.
U protivnom, ovakva politika današnjeg vodstva
Republike Hrvatske ponovno otvara nezarasle stare rane
nacionalnih podjela. A to ne samo da nije dobro, već
to osim što vodi u neminovne daljnje nacionalne
podjele, vodi i u moguće sukobe unutar hrvatskog
nacionalnog korpusa!
I ovdje, na Bleiburškom polju, ne možemo i ne
smijemo zaboraviti i ne sjetiti se svih žrtava iz
Domovinskoga rata koje su položile svoje živote za
uspostavu i oživotvorenje tisućljetnog sna nebrojenih
generacija Hrvata, za slobodnu i nezavisnu državu
Hrvatsku. Od Vukovara do Dubrovnika!
Hrvatske žrtve Bleiburške tragedije su žrtve Titovih
partizanskih koljača i zločinaca, a hrvatske žrtve iz
Domovinskoga rata su žrtve sinova i unuka tih istih
povampirenih srbo-komunističkih zločinaca, pedeset
godina poslije.
I zato je danas, na žalost, u Hrvatskoj postalo
potpuno "normalno" da hrvatski heroji Domovinskoga
rata nevini leže u hrvatskim, bosansko-hercegovačkim,
haaškim i inim kazamatima diljem Europe, a da u
Hrvatskom saboru sjede, zbog abolicije nikad osuđeni
pripadnici zločinačkih paravojnih srpskih oružanih
skupina!
Ali zato, usprkos svima onima koji su doprinijeli
toj sramotnoj činjenici da naši hrvatski heroji leže
utamničeni, u ime naših hrvatskih generala, heroja
Domovinskoga rata i u ime svih stradalnika
Domovinskoga rata, s ovoga, za svakog Hrvata svetoga
mjesta, upućujem pozdrave cijelom hrvatskom narodu i
poziv na jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske.
I završit ću svoj govor riječima poznatog hrvatskog
povjesničara Vjekoslava Klaića: "... jedna kap krvi
prolivene za domovinu vrijedi više nego čitavo more
ili najgušća kiša rodoljubnih govora...!"
Oni čijoj se žrtvi danas klanjamo, umriješe s
porukom nama: "Vi koji ostaste, ne dozvolite da naša
žrtva i žrtva svih poginulih bude uzaludna!" To nam
poručuju naši mrtvi preci. To su riječi neizrečene,
ali struje u mislima našim. To su riječi koje se ne
čuju, ali koje odjekuju u srcima našim. To je ono što
daje mir dušama njihovim. I to je ono što nam oni,
više nego itko drugi, imaju pravo za reći!
I stoga, odajući počast našoj mučki ubijenoj braći i
sestrama, žrtvama zločinačkog Titovog
jugo-komunističkog režima, ne zaboravimo zavjeta svih
onih koji domovinu istinski vole: "Nikada se nemoj
zamoriti u davanju domovini." Kao što se niti oni nisu
zamorili u tom davanju domovini Hrvatskoj kada su joj
poklonili svoje živote! Hvala na pozornosti.
Vladimir
Šišljagić
|