Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

BOJAN GLAVAŠEVIĆ - MLADI MONSTRUM          (18.02.2016.)

Bojanov sadistički smijeh nad mrtvim hrvatskim braniteljima


Audiosnimke sa sastanaka najužega tima Ministarstva branitelja, dok ga je vodio Predrag Matić, koje su objavljene prošloga tjedna u emisiji Bujica Osječke televizije izazivaju konsternaciju u svakoga čovjeka koji ima makar i minimum savjesti. Čak i kad uvažimo činjenicu da akteri na takvim internim sastancima, vjerujući da se ništa ne snima i da sve ostaje među najbližim suradnicima, razgovaraju opušteno o ozbiljnim stvarima, rabeći vulgarizme i psovke i da se istrgnuti dijelovi toga razgovora mogu zlorabiti, čini se da ovo što smo čuli u Bujici otkriva pravu narav bivšega ministra branitelja Predraga Matića, njegova pomoćnika Bojana Glavaševića te još nekih drugih sudionika čiji su se glasovi čuli.

Matić tu priznaje da je u službi Josipovića i Milanovića i da im se ne želi zamjeriti, zatim da svaki put na sjednice vlade nosi desetak žutih papirića s intervencijama prema drugim ministrima kolegama, a to je, priznaje i sam, nezakonito i gore od onoga zbog čega je smijenjena Mirela Holy. Zatim, osvetnički govori o pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane, da im ne će udovoljiti njihovim traženjim, jer ionako ne glasuju za SDP, odnosno udovoljit će im kada Bosna i Hercegovina uđe u EU, a to će, ponavlja slavodobitno Matić na tome sastanku, biti - nikada. Ljudi, dakle, svašta blebeću na zatvorenim sastancima, ali sve to manje-više i znamo pa nas i ne mora previše iznenaditi, osobito ne u pogledu Predraga Matića, čovjeka koji permanentno laže o sebi zadnjih dvadesetak i nešto godina dodvoravajući se svim vlastodršcima ne bi li što više naplatio svoju jednomjesečnu obranu zemlje na koju je bio mobiliziran.


No ono što je najsablažnjivije u cijeloj toj snimci jest luđački, upravo sadistički smijeh Bojana Glavaševića. Dok Matić, Vesna Nađ i Ivan Grujić govore o mrtvima, masovnim jamama i pokopima, Bojan Glavašević, dobro se čuje na snimci, u početku se tiho smijulji, jedva suzdržavajući se, zatim sve glasnije i na kraju posve opušteno kroz smijeh podrugljivo za pronađene mrtve hrvatske branitelje teatralno poručuje da su pošpricani, zatim pripadnike HVO-a, rugajući se, pozdravlja "Zdravo, Busovača", "nemre" itd.


Bojan Glavašević sin je vukovarske žrtve, legendarnoga novinara Siniše Glavaševića kojega su Srbi ubili na Ovčari. Nije uspio pokušaj dr. Vesne Bosanac da ga prekrivajući ga krvavim zavojima prikrije među vukovarskim ranjenicima. Pristiglim četnicima odala ga je u vukovarskoj bolnici jedna medicinska sestra srpske nacionalnosti pa je završio na Ovčari u mukama, kao i ostalih oko 260 odvedenih Hrvata. Bojan Glavašević danas "ne zna" tko mu je ubio oca i na takvo pitanje odgovara "neki metak", što znači da ga elementarna istina i ne zanima.


U potrazi za razlogom indiferentnosti sina prema sudbini svoga oca i svoga naroda, lako se dolazi do činjenica da mu je majka srpske nacionalnosti i da su iz Vukovara otišli u Prijedor, u BiH, jedno od mjesta u kojemu se događao krvavi pir velikosrpske politike. Dugo poslije, vratili su se u Zagreb i u Hrvatsku, ne zbog domoljubne nostalgije, nego zbog koristi na račun očeve žrtve. Bojana su usmjerili na školovanje kod Milorada Pupovca, pod svoje su ga uzele i tzv. nevladine udruge, a kad se nakon 15 godina sjetio doći u Vukovar, napisao je kako ne zna je li taj grad 18. studenoga 1991. oslobođen ili okupiran.


Zatim je postao i pomoćnik ministra branitelja i počeo više pokazivati sluha za zdravlje neprijateljskih srpskih boraca, čudeći se kako to da oni nemaju PTSP za razliku od hrvatskih branitelja. I tako su mu prolazili djetinjstvo i mladost, od užasne vukovarske epizode u kojoj gubi oca, preko Prijedora do Pupovčeva mentorstva i visoke dužnosti u Ministarstvu branitelja, od vjerojatnih nevinih suza za ocem kojega mu u mukama ubiše Srbi, do nekrofilskoga smijeha nad smrtima hrvatskih branitelja.

Taj herostratski smijeh prešutjeli su, nakon što je objavljen u Bujici, gotovo svi ostali mediji u Hrvatskoj, naravno zato što im se slika mladoga monstruma nimalo ne uklapa u idealiziranu priču i sliku tobožnje civilizirane vukovarske žrtve koja je prevladala tobožnje nacionalističke interpretacije o vukovarskoj tragediji, izdigla se iznad njih, ne propovijeda ni mržnju ni osvetu, i nadahnjujući se nekakvim pacifizmom i aktivizmom, nudi mir u kojemu nema krivaca ni žrtava, u kojemu su svi isti, i Srbi i Hrvati, i dr. Vojislav Stanimirović i dr. Vesna Bosanac, i Mile Mrkšić i Tomislav Merčep, i njegov otac i oni koji su ga ubili. Pokojni Siniša je i u trenutcima kad više nije bilo nade pisao stihove o vukovarskim trešnjama koje će cvjetati i bez njega, plodovima čiji će se slatki sok cijediti niz brade nekih drugih mladića i djevojaka.


U toj sanjanoj ljepoti, dok je patio i slavio junaštvo branitelja, vidio je smisao Vukovara, hrvatstva, čovječanstva... Da mu se dignuti danas, 25 godina poslije, naišao bi, na svoju žalost, iste strahove i iste mržnje i shvatio da se niz usta ne cijedi slatki trešnjin sok nego otrov čiste mržnje prema svima koji su sanjali i život dali za snove u neopisivim mukama grada heroja. A kad bi još naišao na Pupovčeva šegrta, svoga sina Bojana, i čuo njegov luđački smijeh nad mrtvima, poželio bi umrijeti po drugi put. Istoga časa, na licu mjesta.

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik, www.hkz-kkv.ch

121-2016

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch