Matić tu priznaje da je u službi Josipovića i
Milanovića i da im se ne želi zamjeriti, zatim da
svaki put na sjednice vlade nosi desetak žutih
papirića s intervencijama prema drugim ministrima
kolegama, a to je, priznaje i sam, nezakonito i gore
od onoga zbog čega je smijenjena Mirela Holy. Zatim,
osvetnički govori o pripadnicima Hrvatskoga vijeća
obrane, da im ne će udovoljiti njihovim traženjim, jer
ionako ne glasuju za SDP, odnosno udovoljit će im kada
Bosna i Hercegovina uđe u EU, a to će, ponavlja
slavodobitno Matić na tome sastanku, biti - nikada.
Ljudi, dakle, svašta blebeću na zatvorenim sastancima,
ali sve to manje-više i znamo pa nas i ne mora previše
iznenaditi, osobito ne u pogledu Predraga Matića,
čovjeka koji permanentno laže o sebi zadnjih
dvadesetak i nešto godina dodvoravajući se svim
vlastodršcima ne bi li što više naplatio svoju
jednomjesečnu obranu zemlje na koju je bio
mobiliziran.
No ono što je najsablažnjivije u cijeloj toj
snimci jest luđački, upravo sadistički smijeh Bojana
Glavaševića. Dok Matić, Vesna Nađ i Ivan Grujić
govore o mrtvima, masovnim jamama i pokopima, Bojan
Glavašević, dobro se čuje na snimci, u početku se
tiho smijulji, jedva suzdržavajući se, zatim sve
glasnije i na kraju posve opušteno kroz smijeh
podrugljivo za pronađene mrtve hrvatske branitelje
teatralno poručuje da su pošpricani, zatim
pripadnike HVO-a, rugajući se, pozdravlja "Zdravo,
Busovača", "nemre" itd.
Bojan Glavašević sin je vukovarske žrtve,
legendarnoga novinara Siniše Glavaševića kojega su
Srbi ubili na Ovčari. Nije uspio pokušaj dr. Vesne
Bosanac da ga prekrivajući ga krvavim zavojima
prikrije među vukovarskim ranjenicima. Pristiglim
četnicima odala ga je u vukovarskoj bolnici jedna
medicinska sestra srpske nacionalnosti pa je završio
na Ovčari u mukama, kao i ostalih oko 260 odvedenih
Hrvata. Bojan Glavašević danas "ne zna" tko mu je
ubio oca i na takvo pitanje odgovara "neki metak",
što znači da ga elementarna istina i ne zanima.
U potrazi za razlogom indiferentnosti sina prema
sudbini svoga oca i svoga naroda, lako se dolazi do
činjenica da mu je majka srpske nacionalnosti i da
su iz Vukovara otišli u Prijedor, u BiH, jedno od
mjesta u kojemu se događao krvavi pir velikosrpske
politike. Dugo poslije, vratili su se u Zagreb i u
Hrvatsku, ne zbog domoljubne nostalgije, nego zbog
koristi na račun očeve žrtve. Bojana su usmjerili na
školovanje kod Milorada Pupovca, pod svoje su ga
uzele i tzv. nevladine udruge, a kad se nakon 15
godina sjetio doći u Vukovar, napisao je kako ne zna
je li taj grad 18. studenoga 1991. oslobođen ili
okupiran.
Zatim je postao i pomoćnik ministra branitelja i
počeo više pokazivati sluha za zdravlje
neprijateljskih srpskih boraca, čudeći se kako to da
oni nemaju PTSP za razliku od hrvatskih branitelja.
I tako su mu prolazili djetinjstvo i mladost, od
užasne vukovarske epizode u kojoj gubi oca, preko
Prijedora do Pupovčeva mentorstva i visoke dužnosti
u Ministarstvu branitelja, od vjerojatnih nevinih
suza za ocem kojega mu u mukama ubiše Srbi, do
nekrofilskoga smijeha nad smrtima hrvatskih
branitelja.
Taj herostratski smijeh prešutjeli su, nakon što je
objavljen u Bujici, gotovo svi ostali mediji u
Hrvatskoj, naravno zato što im se slika mladoga
monstruma nimalo ne uklapa u idealiziranu priču i
sliku tobožnje civilizirane vukovarske žrtve koja je
prevladala tobožnje nacionalističke interpretacije o
vukovarskoj tragediji, izdigla se iznad njih, ne
propovijeda ni mržnju ni osvetu, i nadahnjujući se
nekakvim pacifizmom i aktivizmom, nudi mir u kojemu
nema krivaca ni žrtava, u kojemu su svi isti, i Srbi
i Hrvati, i dr. Vojislav Stanimirović i dr. Vesna
Bosanac, i Mile Mrkšić i Tomislav Merčep, i njegov
otac i oni koji su ga ubili. Pokojni Siniša je i u
trenutcima kad više nije bilo nade pisao stihove o
vukovarskim trešnjama koje će cvjetati i bez njega,
plodovima čiji će se slatki sok cijediti niz brade
nekih drugih mladića i djevojaka.
U toj sanjanoj ljepoti, dok je patio i slavio
junaštvo branitelja, vidio je smisao Vukovara,
hrvatstva, čovječanstva... Da mu se dignuti danas,
25 godina poslije, naišao bi, na svoju žalost, iste
strahove i iste mržnje i shvatio da se niz usta ne
cijedi slatki trešnjin sok nego otrov čiste mržnje
prema svima koji su sanjali i život dali za snove u
neopisivim mukama grada heroja. A kad bi još naišao
na Pupovčeva šegrta, svoga sina Bojana, i čuo njegov
luđački smijeh nad mrtvima, poželio bi umrijeti po
drugi put. Istoga časa, na licu mjesta.
Ivica
Marijačić, Hrvatski tjednik, www.hkz-kkv.ch
|
