Zadnjih dana čitamo o tomu čiji je zapravo projekt
gospođa Kolinda Grabar Kitarović. Gospođa Ruža Tomašić
nedavno je rekla da je ona sugerirala predsjedniku HDZ-a
da Vi bude kandidatkinja, onda je netko drugi rekao da
to nije točno. Čiji ste Vi projekt i tko Vas je
sugerirao HDZ-u?
- Meni je kandidaturu za predsjednicu
Hrvatske ponudio gospodin Tomislav Karamarko i HDZ. Tako sam i pristala biti
kandidatkinja HDZ-a i koalicijskih partnera. Ali kao kandidatkinji, bitan mi je
svaki glas. Više puta istaknula sam kako ne ću biti predsjednica niti jedne
stranke, ne ću biti predsjednica političkih elita, bit ću predsjednica apsolutno
svih građana.
Ali kad postanete predsjednica, ne
možete se odreći svoga temeljnoga svjetonazora i
ideologije?
- Svatko ima svoj svjetonazor. Moj je
svjetonazor moderni konzervatizam, desni centar. To
dijelim zajedno sa svojom strankom, HDZ-om, vjernica
sam, to ne krijem.
S te ćete platforme,
pretpostavljam, i kreirati politiku?
- Naravno da ću polaziti od
vrijednosti koje zastupam, ali isto poštivat ću
svačije mišljenje.
Hoćete li biti predsjednica?
- Hoću.
I kako ste reagirali kad je stigla
ta ponuda da budete kandidatkinja stranke za
predsjednicu?
- Tomislav Karamarko i ja znamo se još
iz doba kad je on bio ministar unutarnjih poslova.
Upoznali smo se u Washingtonu. Nakon mojega odlaska iz
hrvatske diplomacije na mjesto pomoćnice glavnoga
tajnika NATO-a, našli smo se nekoliko puta,
razgovarali o budućnosti Hrvatske, o planovima za HDZ.
Vi znate da sam i u najtežim trenutcima bila uz
stranku, nikada ju nisam zatajila, premda sam bila na
poziciji kada mi to apsolutno ništa nije donosilo.
Jednostavno, to sam ja: ne mijenjam boje. Štoviše, u
tim najtežim trenutcima smatrala sam da je i potrebno
javno isticati, unatoč svim poteškoćama u kojima se
HDZ našao, ostajanje uz HDZ jer HDZ nije nekoliko
pojedinaca koji su iznevjerili ljude, HDZ je ono
snažno članstvo od nekoliko stotina tisuća poštenih
ljudi koji rade za ovu našu Hrvatsku. Kako smo došli
na ovo temu kandidiranja, ne sjećam se, jer je proces
trajao neko vrijeme. Pojavile su se špekulacije kako
ja pregovaram s HDZ-om. To nije točno. Jednostavno,
meni je trebalo nekoliko mjeseci da razmislim. To je
odgovorna odluka. Ne možete ujutro ustati i samo tako
reći: ja ću sad malo biti predsjednica Hrvatske.
Morate duboko promisliti o svemu. Čak je tu i pitanje
jeste li psihički spremni sve to podnijeti. Otprilike
znate kako će izgledati kampanja jer, na žalost,
vidjeli smo kako izgledaju kampanje u Hrvatskoj. Ali
ne samo to, trebat će život sljedećih pet godina u
potpunosti podrediti državi. I to su bili razlozi
zašto je proces trajao nekoliko mjeseci. Morala sam
biti načistu sa sobom i svojom obitelji.
U početku je bilo otpora u obitelji
- Jeste li imali otpora u
obitelji?
Iskreno rečeno, bilo je laganoga
otpora od djece. Djeca su morala shvatiti i pomiriti
se s tim. Oni imaju 11 i 13 godina, vrlo su zreli i
znaju što to znači biti predsjednica. Oni znaju da to
znači da ću biti mnogo u medijima, da će se događati
ovo što se sada događa, da će biti prljavih stvari...
Oni to za svoju majku nisu željeli. Naposljetku, to su
prihvatila i rekla: 'Ponekad u životu ima odluka koje
moraš donijeti zato što je sazrelo vrijeme i zato što
si se našla u tome trenutku'. I baš je moja kći rekla:
'Mama se brine za obitelj, tako će se brinuti i za
državu i to moramo prihvatiti kao takvo'. Ta je
priprema trajala više mjeseci.
Ako postanete predsjednica, hoće
li se i djeca vratiti u Hrvatsku?
- Ona sada idu u školu u Bruxellesu,
ali vratit će se u Hrvatsku. Ne će se vratiti preko
noći, ali hoće.
Zašto su ostala sada u Bruxellesu?
- Svaka prilagodba u novoj školi teška
je u tim osjetljivim godinama, pogotovo bi bila teška
kad bi razgovarala s drugom djecom i o svojoj mami i
obitelji slušali stvari koje su daleko od istine.
Nisam im htjela još više otežati tu prilagodbu, a u
drugu ruku nisam željela da budu u središtu pozornosti
jer svoju obitelj držim vrlo privatno i podalje od
medija.
Znam da očekujete potporu birača
diljem Hrvatske, ali posebno me zanima kakav rezultat
očekujete na riječkom području?
- Očekujem da će me ugodno iznenaditi.
U čemu je ključna razlika između
Vaše i političke filozofije Vašega protukandidata Ive
Josipovića? Dio je javnosti nakon Vašega intervjua na
televiziji stekao dojam da nema velike razlike.
To nije točno. Odgovorno tvrdim da
imam viziju, a gospodin Josipović ju nema. On dijeli
ljude, ja ih želim spajati, želim obnavljati hrvatsko
zajedništvo. Promatrajući Hrvatsku danas, dakle kad
gledate ljude i što u ovoj državi ne valja, 80 posto
njih reći će vam da Hrvatska ide u krivome smjeru.
Isto toliki broj reći će Vam da ono što ih zanima nisu
ideološka pitanja, nisu pitanja kojima je gospodin
Josipović prezentirao svoju tzv. pomirljivost i
uključivost. Držim upravo suprotno, da je on time opet
podijelio društvo i da smo danas podijeljeni više nego
što smo bili 90-ih godina.
Ključna su pitanja egzistencijalne prirode. Ljudi trebaju i
traže posao. Ako imaju posao, brinu se o tomu imaju li plaću, zatim je li ona
dovoljna za egzistenciju njihove obitelji i hoće li njihovi mladi nakon što
završe školu uspjeti naći posao, ili će morati otići iz Hrvatske jer ovdje nema
perspektive. Razgovarajući sa studentima, mnogi su mi rekli da namjerno
produljuju studij samo da se ne bi pojavio vakuum u njihovu životu, da se ne bi
našli pred odlukom ostati ili otići pa se nadaju da će se okolnosti promijeniti
i pronaći posao. Razgovarajući s umirovljenicima, oni se pitaju što će biti
mirovinama. Oni koji su u domovima, pitaju hoće li porasti cijena smještaja i
hoće li njihove mirovine uspjeti to pratiti, brinu i o svojima mladima.
Razgovarajući s poduzetnicima, oni svakodnevno brinu o porezima, dakle hoće li
biti novih poreza i nameta... Postoji velika nestabilnost koja priječi domaće i
strane investicije. Razgovarajući s ribarima u Istri, doznajem da njima godinama
činovnici drže papire u ladicama i ne odgovaraju na njih.
Postoji mladi čovjek s kojim smo razgovarali koji se želi baviti
marikulturom, ali jednostavno ne može dobiti odgovor - ni da ni ne - od svoje
lokalne zajednice. Dakle mladi čovjek koji je spreman raditi i zaraditi, dignuti
kredit i ostati ovdje, a ne dobije odgovor od administracije. Svi ti procesi,
sporost državne administracije, neučinkovitost, bahatost prema ljudima, sve ono
što sam nabrojala, hrvatski su problemi. Moja je vizija osobno se zauzeti protiv
takvih otpora i procesa koji ubijaju optimizam i perspektivu.
Znam da jedna osoba ne može promijeniti sve, ali mislim da mogu
biti zamašnjak promjena u tim područjima. Ono što sam rekla da ću otići i lupiti
šakom po stolu i dati primjer nekoga koji na lokalnoj ili državnoj razini
zaustavlja te procese i ponaša se birokratski, da će to onda izazvati lavinu i
da će se polako ljudi osvješćivati, tom ponavljam i sada. Djelovanje je zapravo
i najbolja prevencija, nada da će se na taj način mijenjati procesi. Ja želim
biti zamašnjak promjena. Ne želim izmišljati neke nove temelje, neku novu državu
ili drugu republiku. Mi državu imamo, ona je Hrvatska, a temelji su Domovinski
rat i više od 15 tisuća ljudi koji su poginuli za nju, to je država koju smo
stvarali zajedno s našim prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.
Sada u toj državi treba resetirati neke procese i povesti ju putem gospodarskoga
opravka i razvitka.
Mislite da aktualni predsjednik
nema osjetljivosti za činjenice koje ste sada naveli?
- Nema. Ja sam vrlo konkretna, on je
vrlo apstraktan. To Vam je temeljna razlika. Ja hoću
bolju Hrvatsku. Želim bolju od ove sadašnje, ne želim
ljude zavaravati apstraktnim, učenim terminima, ne
želim izmišljati ništa novo, nego raditi na ovome što
imamo i poboljšati i ubrzati ove procese.
Josipović je zadnji koji može dijeliti lekcija
Protukandidat Josipović rekao je
da Vi nemate viziju, da ne znate i ne ćete... Je li
njegova dosadašnja pretkampanja uvrjedljiva u odnosu
na Vas?
- Kad nemate program, onda idete
osobno, udarate po osobi. Ja se ne vrijeđam zato što
sam to shvatila kao dio političkoga života.
Naposljetku, svatko od nas pokaže kakav je, kako smo
odgojeni, koliko je stvarao kulturan, tolerantan i
snošljiv. Gospodin Josipović u prošlih je pet godina
dokazao upravo to - da ne zna, ne može i neće. Po čemu
će se pamtiti pet godina njegova mandata? Što je on
učinio u pet godina da bismo ga uopće pamtili, a
kamoli da je zaslužio novi mandat. On je posljednja
osoba koja može o nekome govoriti da ne zna, ne može i
ne će, jer je upravo za sebe dokazao da je to. O njemu
ne želim razgovarati kao osobi. Govorim o njegovu
neradu, nečinjenju, šutnji, na nijemo promatranje
svega što je radila ova Vlada kako bi državu dovela u
stanje u kojemu smo sada.
Nakratko ste se sreli s
Josipovićem u Krapini. Što Vam je tada rekao?
- Sreli smo u vrijeme poplava i
razgovarala sam s njim. Pitala sam kakvo je stanje na
terenu i rekla sam, odnosno ponovila, da NATO i dalje
stoji na raspolaganju jer smo iz NATO-a pomoć ponudili
ranije. On je odgovorio: Ma, dobro, dobro, vidimo se
na koncertu!
Prije nekoliko godina za Ivu
Josipovića prilično ste apologetski rekli da je čovjek
koji je pomaknuo planine. Možete li mi to objasniti?
- To je izraz na engleskome 'move a
mountains' koji se ne može prevesti kao pomaknuo
planine. To bi bilo jednako kao da hrvatski izraz na
licu mjesta prevede na engleski 'on the face ofthe
place'. To je samo jedan izraz da je učinio mnogo. U
tome trenutku, u početku svoga mandata, kada je
krenuo, tako sam mislila. Moram reći da sam mu
čestitala kad je postao predsjednik i poželjela mu sve
najbolje, isto kao što sam čestitala Zoranu Milanoviću
kad je postao premijer. Ja želim da moja zemlja, moja
Hrvatska ide naprijed, bez obzira tko bio na vlasti.
Doista sam mu željela sve najbolje da učini, učinilo
mi se tih nekoliko prvih mjeseci da su stvari dobro
krenule. Međutim, vrlo brzo razočarao me je. Jedan od
razloga zašto sam se odlučila kandidirati razočaranje
je njegovim mandatom koji je bio potpuno prazan, pet
praznih godina za Hrvatsku.
Fokusirate se u svome programu na
neizdrživu krizu u gospodarstvu, što je i logično.
Mislite li da dajete, s obzirom na krajnje ograničene
predsjedničke ovlasti, nerealne nade stanovništvu? Na
čemu temeljite svoja obećanja da ćete ga pokrenuti?
Svi znaju da ovlast sazivanja sjednice Vlade nije
dostatna. Navodite javnost da Vas promatra kao ženu s
čarobnim štapićem za gospodarstvo?
- Apsolutno ne. Mislim da sam vrlo
realna u onome što kažem. Ne postoji čarobni štapić,
njega nitko nema. Činjenica je da je globalna kriza
dijelom uzrokovala i krizu u Hrvatskoj. Međutim, kriza
u Hrvatskoj, prije svega, rezultat je nedjelovanja i
lošega rada neučinkovite Vlade i predsjednika koji je
šutio i nije ništa radio. To odgovorno tvrdim. Ako
predsjednik ništa ne može, ako tih 150 ljudi gore ne
može ništa, ti svi njegovi Savjeti ne mogu ništa,
zašto onda uopće držati te ljude, zašto to sve skupa
ne zatvorimo i uštedimo novac.
Želim suprotno. Nemam poluge vlasti, ne mogu upravljati
proračunom i Vlada je po Ustavu ta koja vodi praktičnu politiku i u čijim su
rukama poluge političke i gospodarske vage. Međutim, predsjednik ima sasvim
dovoljno ovlasti, i po Ustavu, ali i po činjenici da ima izravni legitimitet
izravnim izborom od strane građane i po tome da mora biti moralna vertikala te
svojim primjerom postavljati nekakve pravce djelovanja i drugima. Ne kažem da će
se stanje promijeniti preko noći, ali da ću raditi na tome danju i noći, da ću
dati sve od sebe - to jamčim i odgovorno tvrdim da ću, kao što su me uostalom
prepoznali i drugdje, uključujući i NATO, dati sve od sebe. Nikada ne prihvaćam
ne za odgovor, ne prihvaćam da mi netko kaže da se to ne može, a da se nije
probalo. Tako ću raditi i dalje.
Predsjednik je po Ustavu odgovoran za normalno i usklađeno
funkcioniranje poluga državne vlasti, odgovoran je i za sigurnosno stanje u
zemlji, a gospodarska kriza može vrlo brzo prerasti u sigurnosnu. On mora
postavljati i otvarati ta pitanja. On ima savjet u kojemu je mnogo ljudi koji su
veliki stručnjaci i za koje vjerujem da bi se voljeli naći i daju inicijative,
da se radi zajedno s Vladom, da se rade okrugli stolovi, da se dovede znanje.
Meni se već javljaju gospodarski stručnjaci diljem svijeta koji bi htjeli biti u
tom vanjskom savjetodavnom volonterskom tijelu da bi nam davali savjete kako se
izvući iz gospodarske krize. Ja imam viziju, ta sam koja će okupljati ljude da
se pronalaze konkretna rješenja jer ovo tapkanje, šutnja i ignoriranje, misleći
da će nešto proći ako o tome ne razgovaramo, u potpunosti je krivo.
Detuđmanizacija je bila štetna
Jesu li političari u Hrvatskoj,
uključujući i aktualnoga predsjednika, moralne
vertikale u hrvatskom društvu?
- Morali bi biti.
Smatrate da jesu ili nisu?
- Svatko tko radi, i griješi. Svakome
se dogodi pogreška. Ali svojim bi radom i ponašanjem
trebali biti ta moralna vertikala i primjer drugima
zato što je to javni posao. Pogotovo to moraju biti
oni koji su izravno izabrani od strane naroda.
Kakav je Vaš pogled na dva dijela
novije hrvatske povijesti? Smatrate li i Vi, kao
sadašnja nomenklatura, da je prvih deset godina bio
mrak, a da je nakon 2000. nastupio preporod? Ili je
obratno?
- Menije prvih deset godina dio
povijesti na koji sam apsolutna ponosna i to ću reći
svakomu. Način na koji smo se 90-e okupili oko ideje
slobodne i nezavisne Hrvatske, stvorili državu,
izgladili diplomaciju, državnu upravu, obranili se od
agresije, oslobodili državu i napravili proces
pomirbe, koji se ne može usporediti ni s čim drugim u
svijetu, zadivljujući je. Pokazali smo da znamo
oprostiti, ne zaboraviti, ali oprostiti i krenuti
dalje, izgrađivati život i gledati u budućnost. Da,
radili smo pogreške, HDZ je radio pogreške. Zbog toga
su nas birači kaznili 2000. I na sve gledam na kao na
jedan kontinuitet kroz koji je država prolazila, ali
ovo što se događa zadnjih godina ne mogu gledati. Ovih
posljednjih nekoliko godina najgore je razdoblje.
Srljamo u propast.
Je li njihov pokret za
detuđmanizaciju nakon 2000. bio štetan ili je
pozitivan?
- Bio je štetan jer se nikada ne treba
zamarati prošlošću, čak i ako se nisu slagali s
procesima koji su se događali u vrijeme predsjednika
Tuđmana. Jednostavno je trebalo podvući crtu i krenuti
dalje u pozitivnome smjeru. Općenito ne volim takve
izraze.
Tko je za Vas najveća povijesna
ličnost u Hrvata?
- Svakako dr. Franjo Tuđman, ali isto
tako i Stjepan Radić, Ante Starčevih... Ima mnogo
povijesnih ličnosti u Hrvatskoj kojima se divim.
Smatrate li da aktualni
predsjednik svojom politikom više sramoti ili afirmira
Hrvatsku?
- Život nije crno-bijel. Ja bih rekla
da on ne radi ništa. Iz toga proizlazi šteta za
Hrvatsku jer smo se našli u stanju u kojem smo se
našli. Vanjska nam je politika nepostojeća, zatvorili
smo se u, kako oni nazivaju, regiju, ja to odbijam
tako zvati. To je naše susjedstvo za koje smo
odgovorni i s kojim želim da razvijamo dobrosusjedske
odnose, ali naša se vanjska politika mora temeljiti na
nacionalnim interesima, moraju se zastupati i
promicati ti interesi. Hrvatske nije mala zemlja,
Hrvatska jest i može biti snažna zemlja. Bit će onakva
kavom ju mi stvorimo. Ima mnogo manjih zemalja, i
geografski i po broju stanovnika, koje danas, na
žalost, stoje mnogo bolje od nas. Dakle, to nečinjenje
i tu šutnju, kao i čekanje da prođe tih pet godina,
držim velikim grijehom.
Da, dala bih život za Hrvatsku
Iz čega proizlazi Vaše domoljublje
koje svjedočite u nastupima i na koje se pozivate?
- Ponajviše iz vrijednosti na kojima
počiva hrvatska država. Zašto imam potrebu u
posljednje vrijeme to isticati? Zato što vidim da je
došlo do erozije, ne bih rekla osjećaja domoljublja
jer ono i dalje postoji među ljudima, nego do erozije
poimanja domoljublja. Domoljublje se sve više poima
kao populizam, ili, čak još i gore. Ljudi se boje
istaknuti nacionalne boje, ne ističu se trobojnice,
čak se i ponižava one koji ističu zastave ili nose
hrvatski nacionalni dres. Dakle imam potrebu ljudima
pokazati da je domoljublje pozitivan osjećaj koji je
neophodan i za gospodarski oporavak. Vjerujte mi,
ljude koji ne vjeruje u sebe, ne će cijeniti ni drugi.
Kako, s tim u svezi, primjerice,
komentirate situaciju da se na stadionu u Beogradu
pali 26 hrvatskih zastava, a ministar hrvatske Vlade
sjedi tamo mirno?
- Ja više ni sekunde ne bih mogla biti
na tom stadionu, bez obzira što je riječ o skupini
huligana. Rekla bih domaćinu da odlazim i zatražila od
njih da se ispričaju zbog toga čina.
Biste li u određenim okolnostima
bili spremni dati život za Hrvatsku?
- Apsolutno. Ne bih nikada dvojila o
tome.
Proizlazi li Vaša politička
osobnost i snaga iz činjenica da ste članica moćne,
mnogoljudne stranke, HDZ-a, ili jednostavno iz Vašega
odgoja, obrazovanja, inteligencije?
- Kandidatkinja sam HDZ-a. Ja sam
zapravo odrasla s HDZ-om. Imala sam 20 godina kad sam
ušla u HDZ, danas imam 46. Dakle, više od pola svoga
života živim s HDZ-om. Svjesna sam svega dobroga i
lošega. Ne možete stranku svesti na to da je ona samo
nekoliko pojedinaca ili da se svodi na kult nečije
ličnosti. Učila sam od svih pomalo, učila sam i na
dobrome i na lošemu. Priključila sam se HDZ-u radi
svih vrijednosti. Radi toga jer sam željela slobodnu,
demokratsku Hrvatsku. Godine 1986. vratila sam se iz
SAD-a i nisam mogla podnijeti stanje koje je tada
postojalo u društvu: apatija, golema kriza i
velikosrpski nacionalizam koji se javio s te strane,
posezanje za našim teritorijem i naše vjekovno
stremljenje za slobodnom državom.
Nije tajna da su moji nono i nona bili antifašisti, ali bili su
veliki Hrvati. Uvijek su mi govorili o tome kako će Hrvatska biti slobodna i
meni su pomalo tada kao djevojčici idealizirali Ameriku i NATO kao one koji će
nam pomoći i spasiti nas, Hrvatsku. To su bila viđenja ljudi koji su završili
osnovnu školu i koji su se borili za slobodnu Hrvatsku. Odrastala sam u
težačkome kraju, u ozračju gdje su nas i u osnovnoj školi učili da smo Hrvati, a
da nam je SFRJ samo državljanstvo. To je taj nacionalni odgoj koji je prisutan
od samih početaka.
Kako su Vam roditelji prihvatili
kandidaturu?
- Mama je meni uvijek davala
bezuvjetnu potporu za sve što sam radila i uvijek se
jako mnogo žrtvovala. Kad sam postala ministrica,
došla je živjeti s nama, čuvala djecu i brinula se.
Nikada nije postavljala pitanja. Tata nije bio jako
sretan što sam ušla u politiku, ali mi je dao punu
potporu i rekao da uvijek trebam znati tko sam i što
sam, da ne dopustim da im nitko kaže bilo što drugo,
da se ne zamaram što se piše i da jurim hrabro
naprijed.
Nisam ničiji igrač
Mnogi kažu da ćete i ako postane
predsjednica biti marioneta, kao što kažu i za
postojećega predsjednika. Ovaj je u rukama nekih
drugih, a Vi ćete biti, navodno, igračka u rukama
NATO-a, Amerike... Jeste li Vi nečiji predstavnik?
- To ne može biti dalje od istine nego
što jest. Obrazovala sam se na zapadu, mislim da sam
pokupila tamo i dobrih stvari. Domoljublje,
odgovornosti, poštenje.... Nije taj zapad zlo kakvim
se ovdje misli. Ali apsolutno nisam ničiji igrač, ne
ću tražiti ničiju potporu. Mene su veleposlanici u
NATO-u pitali hoću li da mi dođu pomoći. Rekla sam -
ne, tražim glasove hrvatskih ljudi, oni su ti koji
biraju.
Jedan dio javnosti percipira Vas
kao previše konformističan tip osobnosti. Jeste li
zaista konformistični ili se znate i 'čvrstorukaški'
postavljati?
- Znam biti jako tvrdoglava. Uključiva
sam, poslušat ću, ali ako sam uvjerena da sam u pravu,
onda ne odustajem. Prema vani volim djelovati smireno
jer mislim da to umiruje ljude, djeluje pozitivno i
optimistično na njih. Ali ako treba lupiti šakom o
stol, mogu i to. Kad razgovarate s premijerom, kad
njega treba dovesti u red, onda počnete taktično,
počnete s međusobnim razgovorima, a ako dalje ne ide,
onda se prijeđe u sferu javnosti, jednostavno zato da
se stvori pritisak na premijera da počne surađivati.
Da onda vidim toga premijera koji će uporno
predsjednici odbijati sjednicu Vlade, ili će raditi
zajedno. Uvjerena sam da ako nekome pristupite s
pozitivnom inicijativom, da bi čak i druga strana
pristala na to i da bi se mogao naći zajednički jezik.
Kako biste komentirali činjenicu
da se aktualni predsjednik, premda tada nije bio
predsjednik, ali je bio član Povjerenstva za hrvatsku
tužbu protiv Srbije u Haagu, tajno sastaje sa
srbijanskim veleposlanikom Cvjetićaninom i predaje mu
tajne dokumente, što je ovaj i objavio u svojoj
knjizi. Je li za Vas to normalno i kako bi se
postupilo u tom slučaju u zemljama zapadne
demokracije?
- Diplomatkinja sam više od 20 godina
i imali smo obvezu izvijestiti o svakome svom susretu
sa stranim veleposlanikom. Kao ministrica vanjskih
poslova s veleposlanikom Cvjetićaninom nikada se nisam
našla mimo službenih protokolarnih zbivanja jer to su
bila tako osjetljiva vremena i tako osjetljiva
pitanja. Nitko ne može djelovati iza leđa Vladi i
temeljem svoga vlastitog uvjerenja ili razmišljanja
postupati na takav način. Mi još ne znamo što je
gospodin Josipović predao veleposlaniku Cvjetićaninu
jer on tvrdi da je predao sve knjige. Sjećate se onoga
intervjua, gdje imate čak i audio snimku i gdje
Cvetićanin kaže da ne može to potvrditi ni
demantirati. Ako je riječ o javno objavljenim
knjigama, u čemu je problem, zašto se to ne može
potvrditi.
Pročitala sam dijelove te veleposlanikove knjige i u njoj
postoji dio u kojemu gospodin Josipović najavljuje Cvjetićaninu da je istupio iz
hrvatskoga povjerenstva za tužbu za genocid. To je za mene vrlo delikatno
pitanje. Kad vi to nekome kažete, što ste time prenijeli - da ne vjerujete u tu
tužbu? On je njima na taj način, čak i ako im nije odavao nikakve informacije,
prenio svoj vlastiti stav da naša tužba nema izgleda ili izvora za uspjeh.
Smatram to skandalom i smatram da se o svemu tome, prije nego se nalazio, a ne
vidim razloga zastoje to činio, trebao dobro konzultirati sa svima i
izvješćivati o razgovorima. Tada sam bila ministrica vanjskih poslova i ne
sjećam se da sam ikada išta dobila o njegovim razgovorima.
Barbika - njihov pokušaj difamacije
Prije nego što ste stigli iz
Bruxellesa, procurio je u javnost famozni obavještajni
plan Barbika. Je li Vas to uvrijedilo na neki način?
To se čak spominje i u Cvjetićaninovoj knjizi. Kako
ste doživjeli cijelu tu priču?
- Što se tiče samoga izraza Barbika,
mislim da je to izraz nemoći druge strane koja Vas
hoće poniziti pa kako Vas ne može baš nazvati
vješticom, nazove vas Barbikom. Ne shvaćam to osobno
uvrjedljivim. Osim toga, Barbika je tvorcu donijela
milijarde zarade, ali šalu na stranu, nije mi bilo
ugodno vidjeti. Pet minuta je trajala moja
konsterniranost, a onda sam rekla da je to hrpa smeća
kao i sve drago. Na ovo moram biti spremna, ali mi je
bilo jasno na što je sve spremna strana koja je taj
plan i složila i da će ići na osobnu difamaciju jer u
mojemu ormara nema kostura.
Imate li Vi sličnu aferu kao
Josipović s onom bankom koja je bila blokirana, a on i
njegovi članovi obitelji prije svih izvukli novac?
- Nikada u svom životu nisam uzela
novac koji nisam zaradila, iz banaka nikada nisam
izvlačila. Još uvijek otplaćujem kredit za stan,
velikim dijelom živim od državne plaće, nešto od
prevođenja.
Josipović kaže da ste licemjerni,
da ujutro plašite Titom i Jugoslavijom, a članica ste
Trilaterale.
- Ja sam vjernica i uopće ne pratim ni
horoskop, kamoli teorije zavjere, Trilaterala je
organizacija koja okuplja umove u svijetu iz svih
država, tako je i Hrvatska dobila tri mjesta. Kažu da
Trilaterala vlada svijetom, pa zašto onda Hrvatska ne
bi imala svoje predstavnike?
Niste bili na nedavnome sastanku
Trilaterale u Beogradu?
- Nisam jer sam u pretkampanji. Imam
mnogo posla, već dugo nisam izašla iz Hrvatske, nisam
išla ni do Bruxellesa vidjeti svoju obitelj. Oni su
došli do mene. Ne odričem se ja sada niti njih, to je
organizacija koja prati gospodarska, politička i draga
zbivanja u svijetu te pokušava iznaći način kako da se
izađe iz gospodarske krize i kako da se poboljša
suradnja u Trilaterali koju čine Sjeverna Amerika,
Azija i Europa. Nikada, apsolutno nitko u toj
Trilaterali nije pokušao utjecati na mene niti me je
itko pitao hoću li se kandidirati i zašto sam se
kandidirala, kamoli da mi daje savjete i govori što
bih trebala činiti. Je sam jedan od triju članova iz
Hrvatske i mislim da je dobro i korisno da se tamo
čuje i hrvatski glas.
Smatrate li sramotnim ono što je
Mesić napravio 2000. kad je umirovio generale koji su
napisali pismo? Jeste li pročitali pismo i ima li u
njemu elemenata državnoga udara, kao što su optuženi?
- Pročitala sam pismo i ne vidim u
njemu ništa sporno. I samo pismo i ono što se dogodilo
nakon toga dokazuje da oni nisu planirali nikakav
vojni udar, da su se borili kako bi zaštitili svoje
dostojanstvo i dostojanstvo Domovinskoga rata. Ja bih
tada kao predsjednica prije svega poštivala zakon o OS
i pozvala ih na razgovor, razgovarala s njima i
vidjela kako iznaći način iz cijele situacije.
Smatrate li da su zaslužili da ih
se onako najuri?
- Rekla sam da ih želim rehabilitirati
i mislim da je to jasan odgovor.
Potrebna je pravda žrtvama komunističkog terora
Biste li ikad dopustili da u
Hrvatskoj bude onako uhićen general Đuro Brodarac i
umre u neljudskim uvjetima kao što je dopustila
Jadranka Kosor?
- Država mora biti humanija prema
svima i biti država socijalne stabilnosti za život
dostojan svakoga u Hrvatskoj. Čak i ako je uhićenik,
ima prava.
Smatrate li da je to mrlja na
savjesti Jadranke Kosor?
- To ona sama najbolje zna.
Kako ste doživjeli lanjski suicid
Zvonka Bušića?
- Jako teško doživljavam suicid bilo
koga jer je to očito krajnji izlaz, a pogotovo čovjeka
kojega sam imala priliku upoznati, što nije tajna.
Razgovarala sam s njim. Nisam mogla vjerovati da je
osoba koja mi je djelovala čvrsto, snažno, odvažno i
optimistično došla do točke da bi počinila suicid.
Meni je to bilo apsolutno nevjerojatno.
Kako su vas se dojmili prizori iz
Hude jame i iz još 1600 masovnih jama u koje su
komunisti i partizani bacali svoje žive i mrtve
protivnike, civile i vojnike i kako u tom kontekstu
komentirate činjenicu da najljepši zagrebački trg nosi
ime J. B. Tita?
- Svaki je zločin zločin, bez obzira
tko ga je počinio i tko je žrtva. Nitko ne može biti
likvidiran i bačen u jamu, proći prijeko sud... mora
postojati sankcija za počinitelje, ali oni su
individualni. Mislim da to treba ostaviti
povjesničarima i pravosudnim tijelima da se time bave,
da se s time treba suočiti i ako postoje dokazi,
počinitelje izvesti pred sud. Nisam za lov na vještice
i mislim da se prije svega treba okrenuti budućnosti.
Ali moramo isto tako radi žrtava i njihovih obitelji
dovesti do toga da oni dozive pravdu. Uostalom,
postoje Rezolucije Vijeća Europe kojima se osuđuju svi
totalitarni režimi, pa tako i komunizam. U Hrvatskoj
se to očito još nije dogodilo. Za mene je Tito
komunistički diktator. Međutim, kao predsjednica ne
mogu odlučivati o nazivima trgova i ulica, to je na
građanima Zagreba i na gradonačelniku da to pitanje
riješi. Rekla sam da mislim da je dr. Franjo Tuđman
zaslužio veći trg u centru ili neku dužu ulicu. Koliko
god sadašnji trg bio simboličan, nije dostojan imena
prvoga hrvatskoga predsjednika.
Ima li u razdoblju nakon 2000. u
hrvatskoj politici elemenata izdaje i ako da, gdje ih
vidite?
- Teško je to reći. Ja sam osoba koja
je duboko ukorijenjena u sadašnjost i duboko gleda u
budućnost. Ne držim sebe kao nekoga tko bi trebao
prosuđivati i suditi drugim ljudima. Na pravosudnim
tijelima i građanskim inicijativama je da to rade. U
potpunosti im dajem potporu i htjela bih da se građani
više uključuju u politiku na taj način. Želim biti
okrenuta u budućnost i želim da na temeljima naše
Hrvatske vratimo dostojanstvo braniteljima i
Domovinskom ratu, svima nama.
Diplomacija ne će biti za uhljebe
Slažete li se da Hrvatska ide u
pogrešnome smjeru?
Slažem se.
Ima li pogrešaka u diplomaciji?
- Ima, kadrovskih apsolutno. Jedno od
vrlo ranih obećanja koje sam dala jest da više to ne
će biti mjesto za sklanjanje niti za uhljebljivanje
nekih kadrova. Oni koji budu predstavljali Hrvatsku,
moraju prije svega znati koju državu predstavljaju,
moraju se boriti za nacionale interese, biti stručni i
kompetentni te se dokazati u rezultatima svoga rada.
Kako bi u zreloj zapadnoj državi
prošao predsjednik koji otvori tajni arhiv i pozove
strane novinare da uzimaju i snimaju državne tajne kao
što je učinio Mesić?
- U zreloj demokratskoj državi to se
ne bi ni dogodilo.
Hoćete li, postanete li
predsjednica, zahtijevati da Srbija riješi sva
otvorena pitanja, granice, suđenje ratnim zločincima,
slučaj Veljka Marića i drugo, prije nego što dobije
hrvatsku suglasnost za EU i kako u tom kontekstu
promatrate puštanje na slobodu Vojislava Šešelja?
- Hoću, apsolutno. Podržavam put
Srbije prema EU, ali pod uvjetom ispunjavanja svih
kriterija. Ja sam za politiku čistih računa i od
prvoga ću dana ustrajati na rješavanju pitanja sa svim
susjedima. Mislim da je Šešelj dao veliku pljusku
međunarodnoj zajednici. Ne znam što se događalo iza
scene, na što se obvezala Vlada, ali ono što tražim od
njih čvrsta je ograda od Šešeljeve politike Velike
Srbije. Ima političara koji doista žele da Srbija ide
naprijed, imaju četiri okosnice - EU, Rusija, SAD i
Kina to su četiri stupnja njihove vanjske politike
koji nisu uvijek kompatibilni. Hrvatska mora zvati
veleposlanika na konzultacije, izvijestiti Haaški sud
i NATO o našim stavovima i sazvati sjednicu Vijeća za
nacionalnu sigurnost jer je očito riječ o sigurnosnoj
ugrozi. Ne bih se o tomu lakonski odnosila, moramo
učiniti sve što možemo kako bismo spriječili bilo
kakvu konkretnu ugrozu pa vjerujem da naše službe
imaju mnogo više informacija nego što ih imamo mi.
Je li za Vas normalno da u timu
savjetnika predsjednika budu osobe poput Lončara,
Jovića i ostalih?
- Ne, nije.
Gledajte, moji će savjetnici biti ljudi koji znaju za
koju državu rade. Smanjit ću taj ured drastično, kao i
troškove. Bit će dobrodošli svi ljudi koji vole ovu
zemlju i žele raditi za nju.
Problem nataliteta, odnosno
demografije jedan je od ključnih. Ima li rješenja za taj problem?
- Počela sam razgovarati s jako mnogo ljudi jer me to
zabrinjava. Kad sam bila ministrica vanjskih poslova, htjela sam napraviti
jaslice i vrtiće za djecu da roditelji mogu dolaziti na posao s djecom, biti s
njima, ručati zajedno, da postoji obiteljsko ozračje, pa ako netko ostane
prekovremeno raditi da zna gdje mu je dijete. Podržavam to da se djecu dovodi na
posao. Mislim da je to dobro za njihovo samopouzdanje i stjecanje radnih navika.
Meni je instinkt govorio da bih konkretno mogla pomoći ljudima u ministarstvu,
ali na žalost, poslušala sam neke starije kolege koji su mi govorili da ni
Ministarstvo obitelji to nema pa ne treba ni nama. Žao mi je što nisam ustrajala
na tome i pomogla kolegama. Mislim da se takvim mjerama poticanja, odnosno da se
ljudima olakša, može naprijed.
Obitelji danas teško žive s jednom plaćom. Ako imate jednu
plaću, jedan roditelj je kući, spaja se kraj s krajem, treba utrčavati baka
servis jer dijete ne može u vrtić bolesno. Treba poticati i privatne tvrtke koje
otvaraju vrtiće za djecu i nagrađivati ih kao pozitivan primjer. Zatim, tu su
stambeni krediti po povlaštenim uvjetima za mlade obitelji. Ima dosta mjera i o
tome ću jako ozbiljno razgovarati sa stručnjacima. Nema gospodarskoga oporavka
bez demografske obnove. Mi kao narod starimo, kao radna snaga starimo, a svaka
druga mlada osoba nam je nezaposlena. Iseljeništvo nam može biti izvor za
demografsku obnovu i investicije, ali i izvor nepresušna znanja i iskustva koje
su stekli. Ja te ljude tako duboko poštujem zato što gdje god dođete, a mnogo
sam ih sretala u Americi, svi kažu kako su to sjajni radnici i gospodarstvenici.
Ako možemo u Americi, moramo i ovdje.
Razgovarali: Ivica Marijačić i Andrea
Černivec, Hrvatski tjednik
20.11..2014.(99) |