35 hrvatskih muÄenika, visokih Äasnika, generala i
pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga,
7. srpnja 1945. godine, iz zagrebaÄkog zatvora Nova ves,
uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otrpremljeni
vlakom u Beograd, gdje im je upriliÄeno takozvano
suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je
uz teÅ¡ka muÄenja izvrÅ¡eno upravo 24. rujna 1945. godine.
Za tjelesne ostatke im se ne zna.
Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina
umrla ili ubijena.
Ti Äasnici
muÄenici su:
Artur Gustović, Äuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan
Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir
Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo
Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz,
Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav
Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac,
Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo MiÄić, Zvonimir
Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić,
Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal,
Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin
Čanić
Å tovatelji
-----------
Kako su nas ubijali...
Mjesec svibanj u domovini Hrvata je
najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi
životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći
zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela
Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja
jugokomunistiÄkog ustvari velikosrpskog genocida nad
Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj
zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi
ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zloÄina
nad Hrvatima.
Dana 7.7.1945. svanulo je divno
jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u
Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje
hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu
vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju
Å¡to se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da
li su na životu ili ne. "Diži se, brže, ustajte
koljaÄi!", prolama se najednom hodnikom i već se
otkljuÄavaju teÅ¡ka vrata uzniÄke sobe. Jedan partizan
od kojih petnaestak godina, sa Å¡majserom ulazi u sobu
i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem
kundakom po nogama. ZaÄuÄ‘eni Å¡to to ima znaÄiti, jer
do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u
grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo
se joÅ¡ sneni i užurbano oblaÄimo ono malo odjeće Å¡to
nam je joÅ¡ ostavljeno. Isto nas je zaÄudilo kada je
komesar stigao i poÄeo prozivati.
l. Artur Gustović, 2. Äuro Grujić, 3.
Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević,
6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko
Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11.
Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz,
14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf
Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19.
Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić,
22. Rudolf Setz, 23. Mićo MiÄić, 24. Zvonimir JakÅ¡ić,
25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko
Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko
Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko
Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.
Ukupno nas 35.
Bili smo svi visoki Äasnici Vojske
NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada
nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo
pukovnici Å varc, Gestaldić i Lorin te mlaÄ‘i Äasnici.
Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile
kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše
u dvoriÅ¡te zatvora koje je bilo naÄiÄkano s
partizanima sa Å¡majserima i torbicama za kruh, po Äemu
smo odmah zakljuÄili da se radi o nekom marÅ¡u. O marÅ¡u
u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po
danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo
mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da
će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne
bude pokoravao nalozima pratnje.
Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga
u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga
po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na
zagrebaÄkoj katedrali je upravo otkucavalo Äetiri sata
ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju
uobiÄajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo joÅ¡ uvijek bili
vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno,
prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao
poznato lice i u nadi da ga dotiÄni vidi i javi
njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u
rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga
strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.
Na JelaÄićevu trgu skrećemo prema
Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle,
nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas
strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i
prozore. Uskoro nas prikljuÄiÅ¡e za jedan vlak koji nas
odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji
rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje.
Svaki Äas zastajemo. Na kolodvorima se Äuje kako se
pleÅ¡u partizanska kola. Drugoga dana pred veÄer
stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz
vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez iÄega
kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata
krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene,
pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti.
Skoro na svakoj postaji viÄu žene i muÅ¡karci: "UstaÅ¡e
vode na sud. Da im oÄi iskopamo. Mi ćemo im suditi!"
To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako
da smo sakrivali glave rukama.
Tako je išlo sve do sljedećega
podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam
tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da
nam sude Srbijanci, u Äijoj zemlji kao hrvatski
vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona,
skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi
mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama
hrvatskim Äasnicima, uz najpogrdnije srbijanske
psovke, tražeći da nam oni odmah sude. SluÄajno se
okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog
Äega ono po kolodvorima pri prolazu naÅ¡ega vagona. Na
vagonu je bilo bojom ispisano "Vodimo ustaÅ¡ke koljaÄe
na suÄ‘enje!", "Smrt UstaÅ¡ama!", kao i druge sliÄne
parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su oÄito
uživali sa srbijanskom masom koja nas je doÄekala na
kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli
Äuvati od te gomile.
I tako krenusmo u koloni po dva put
zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan
partizanski oficir koji stalno pojaÄalom ponavlja:
"Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista
narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem
do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora.
U poÄetku se Äuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv
nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to
masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim
beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti
strasti i psovki. PoÄeÅ¡e nas zasipati kamenicama od
kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi
stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice
sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi
Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog
udarca po Julija stražari uzeše oružje "na gotovs" po
naredbi komesara. Po nama kamenje više prestade
padati, niti ima viÅ¡e smrtnih sluÄajeva.
Tako stigosmo u logor na Banjici.
Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u
Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku
snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju
neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a
Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana
premjestiÅ¡e nas u DobrinjÄevu ulicu a potom u Äusinu u
sudski zatvor. "Posjete" ne prestaju. KonaÄno poÄetkom
rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski
pukovnik Crnogorac Malović. I reÄe nam kako ÄarÅ¡ija
traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom
ÄetniÄkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da viÅ¡e
nismo zarobljenici nego ratni zloÄinci. To nas naivne
malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu
suditi Äemu do sada nismo bili navikli. Pored toga
suÄ‘enje ÄetniÄkom komitetu nije bilo drastiÄno. Samo
jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam
je poznato nekima su bile izreÄene minimalne kazne od
Å¡est mjeseci zatvora.
Dana 13. rujna poÄelo je suÄ‘enje sada
trideset i Äetvorici hrvatskih generala i visokih
Äasnika Vojske NDH u Beogradu. I to suÄ‘enje je bilo
javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju
veliku dvoranu za suÄ‘enje hrvatskim Äasnicima u
Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog
naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude.
Ulaze suci. Na Äelu im predsjednik partizanski
pukovnik HrnÄević, bivÅ¡i domobranski sudski Äasnik.
Dodijelili su nam Äak i branitelja i sudi se "po
zakonu"...
Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik
Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog
pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon proÄitane
optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti
razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas
su se poÄeli pozivati na svjedoke, Å¡to se nikome nije
dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke
koje nitko od nas nije nikada niti oÄima vidio. Tako
je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek
smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se
poÄeÅ¡e žaliti protiv novinarskih izmiÅ¡ljotina doÄim
nas pukovnik HrnÄević uvjerava da ćemo to moći reći
kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli
svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge
branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela
navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u
dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti
suditi, jer da smo vojni zarobljenici.
Svi ostali branitelji govore kao i
javni tužitelj. Jedan poruÄnik poÄe rijeÄima kako ga
je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije
koljaÄe. Njega pukovnik HrnÄević ne prekida kao
pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon
te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića.
"Da li se osjeća krivim?" OdluÄnim "Ne!" odgovori ovaj
hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne
dozvoli reći general HrnÄević, osim te jedne jedine
rijeÄi "Ne". Osamnaest hrvatskih generala osudiÅ¡e na
smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog
zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše
lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u
Äusinoj ulici.
Pri povratku srpska masa u Beogradu
nas tuÄe i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine
koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za
pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene
24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske
Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s
pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general
Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen
pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro
je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih
generala i visokih Äasnika leže u Beogradu i Srbiji.
Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj
zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja |