Dva povijesna zbivanja sa teritorija gdje je ponikla
ideja države, gdje je nastala prva hrvatska kraljevina i
gdje se još uvijek najljuče brani ideja našeg
zajedništva trebamo uporediti sa sjevernom Hrvatskom,
koja je najbolje predstavljena Zagrebom, da bi smo
shvatili kako se još uvijek iz našeg glavnog grada, pod
utjecajem naših neprijatelja, vuku potezi stalnih
hrvatskih poraza.
Ukoliko gledamo današnji Zagreb, onda
je pred nama slika Beča na početku prošlog stoljeća,
koju je najbolje opisao dr. Ante Pavelić u njegovim
''Strahotama zabluda'', koje je napisao za vrijeme
njegovog zatvora u Italiji u koji je bio strpan zbog
organiziranja ubojstva kralja Aleksandra. Pri koncu
postojanja austro-ugarske kraljevine u Beč su stizali
predstavnici svih naroda, koji su činili ovu
monarhiju, kao i probisvjeti iz čitave Europe. Jednima
je Beč bio zadnja nada da nađu kakav posao, drugima
mjesto gdje se neobično brzo pravio ogroman profit, a
trećima prigodna postaja za gradnju komunističkih i
socijalističkih čelija, organizacije, koja je trebala
osvojiti čitavu Europu.
Tako se u Beču, u vrlo kratkom roku
napravio takav strani naplav (kakav se danas stvara u
našem Zagrebu), koji ni prstom nije maknuo kad je
propadala monarhija, jer su svi ovi tuđinci u njezinoj
propasti gledali samo svoje pozicije i priliku, da
sjednu na čelo bilo privrednih ili političkih tijela
umjesto dotadašnje samorodne bečke, austrijske elite.
Vjerojatno će i Hrvatskoj trebati još jedan veliki
rat, kao što se desilo Austrijancima, da su svoju
zemlju vratili u vlastite ruke, ponovno dali Beč
bečanima,a austrijsku zemlju austrijanskim seljacima.
Zato se nitko ne treba čuditi što je naša zlatna
trojka, simbol pobjedničkog narašataja, koji je
izrastao u domovinskom ratu potekla s juga domovine.
Nećemo trebati dugo čekati, da će tisuće i tisuće
hrvatskih mladića od Drave do Jadrana ustati u obranu
Hrvatske kako su radili naši i njihovi uzori: Miro
Barešić, Bruno Bušić i Ante Gotovina.
Dakle, iz njedara burne i slavne
hrvatske povijesti vadimo dva događaja, koji nas
upravo guraju da okrenemo leđa ovim našim judama u
Zagrebu, jer oni nisu ni svjesni snage hrvatskog
dražavotvornog prostora i njegovog bogastva, koje bi
svim stanovnicima trebalo pružiti ugodan život,a
domovini postojan razvoj i uspon na svjetsku pozornicu
putem najsposobnijih Hrvata iz svih privrednih grana i
društvenih zanimanja.
FRA GRGA MARTIĆ I GENERAL FILIPOVIĆ
Prvi događaj mi je prepričao pokojni
Mate Čuturić, urednik mjesečnika NEZAVISNA DRŽAVA
HRVATSKA u Torontu 1970. godine, a on ga je čuo od
ljudi, koji su bili bliski fra Grgi, istinskom
velikanu moje Hercegovine, dok drugi događaj je
svjedočanstvo, simbol hrvatske mudrosti i razbora kroz
višestoljetno održanje neovisne Dubrovačke Republike.
Davne 1878. godine, na Berlinskom
Kongresu europske velesile su odlučile pripojiti Bosnu
i Hercegovinu tuđoj kruni, iako je i dalje, sve do
1908. nosilac bosansko-hercegovačkog suvereniteta bio
Sultan s Bospora. Austrijske vlasti su poslale silnu
vojsku pod vodstvom baruna, generala Josipa
Filipovića, da Bosnu pripoji novom carstvu. Ali,
generalu Filipoviću na Borcima kod Travnika otpor
pružaju ustaše bega Filipovića kao što je i Turčinu
četiri stoljeća ranije otpor pružila vojska
posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Iako
se begove, travničke ustaše bili isto poraženi kao što
se desilo i kraljevoj vojsci, ostade nam, ipak još
jedno svjedočanstvo više da Bosna nikad šaptom ne
pada, a koje je za hrvatsku povijest najbolje sročio i
sačuvao dr. Ante Pavelić. Pjesma PUŠKA PUCA travničkih
ustaša postala je koračnica svih rodova hrvatske
vojske, koja je nadčovječanskim naporima branila
Nezavisnu Državu Hrvatsku protiv sprege srpskih
četnika, talijanskih fašista, srpskih i hrvatskih
partizana.
Došavši u Marinove Dvore general
Filipović poziva fra Grgu Martića, ondašnjeg
provincijala Bosne Srebrene i največeg autoriteta
domaćeg stanovništva, da mu dođe na razgovor. Ali, fra
Grga mu poručuje, da po starom hrvatskom običaju
domaćin prvi prima, ugošćuje stranca u svojoj kući te
se naš general upućuje k njemu. Čim su sjeli general
je osuo pravu paljbu po našem fratru: Kako on nikad
nije mogao vjerovati, da će hrvatski čovjek, a
naročito njegov svečenik pred svijetom ispasti onako
dvoličan u trenutku kad se polovica zemlje nakon puna
četiri stoljeća opet priključivala majci Domovini.
Kako je fra Grga pod utjecajem življenja i prilika u
ondašnjoj Bosni poprimio dosta mudrosti i ironičnosti
naših aga i učenih ljudi, koji nikad nisu smjeli reči
što misle, jer je odmah slijedilo čitlučenje
(oduzimanje zemlje od strane Turčina) ili zabrana
svakog javnog rada da školovani ljudi više ne
''truju'' narod, on se onako lijeno,rekli bi smo po
bosanski, jer se najprije mislilo što će se izustiti,
ispod svojih bujnih brkova obrati generalu s ovim
pitanjima: ''A, zaboga, generale, o čemu se to radi?
Što to Ti govoriš?''
Na ova dva fra Grgina pitanja general
otpočne sa svojim litanijama kako su Beč i čitav svijet ostali zapanjeni kad je
provincijal Bosne Srebrene poslao dva pisma gotovo istog sadržaja na dvije posve
različite adrese. Jedno u Beč, a drugo na Portu. U prvom se klanja Beču i
njegovoj vojsci koja se upravo spremala za odlazak u Bosnu, a u drugom se
zahvaljuje sultanu i svim njegovim podanicima za višestoljetnu suradnju, koja se
i dalje mora razvijati. Na ovo generalovo brojanje skočio se sa stolice
uspaljeni Hercegovac te je generalu odbrusio: ''Ej, moj veliki generale, đe si
Ti bio sa svojom silnom vojskom da braniš i čuvaš ovaj narod kojem ni jedno uvo
nije otpalo kad se moćni Turčin povlačio iz Bosne nakon 400 godina.'' Priča se
nastavlja dalje kako su general i bosanski provincijal, ova doista dva velika
Hrvata, od tog sastanka postali jedna duša jedno tijelo sve do trenutka dok
tuđinci nisu nasilno penzionirali našeg generala i istjerali ga iz Bosne, jer je
počeo nakon 415 godina opet postavljati Hrvate na sve upravne i društvene
funkcije.
Ovaj potez Beča prema školovanom i svim ordenima iskičenom generalu bila je u
to doba i veća kazna od ove koju je srpsko-hrvatski kočijaš-političar i ''naš''
predsjednik Stipe Mesić izveo nad Antom Gotovinom i njegovim suborcima u
trenutku kad ih je Domovina trebala najviše.
DUBROVAČKA REPUBLIKA I SNAGA POLOŽAJA
HRVATSKOG DRŽAVNOG PROSTORA
Da li je fra Grga Martić uputio ova
dva pisma, misleći samo kako će zaštiti narod, pod
utjecajem politike Dubrovačke Republike danas je to
nemoguće dokazati. Ali, sličnosti su ogromne. Malo
vijeće Dubrovačke Republike je bila zapravo dubrovačka
vlada, koja se služila svim diplomatskim i političkim
vezama i znanjima te svim ekonomskim polugama moći, da
se bar unutar zidina sačuva politička neovisnost te
sloboda vjerskog, kulturnog i književnog djelovanja.
Višestoljetni privredni uspon Dubrovnika je najbolja
potvrda kakve sve stvaralačke sposobnosti ima hrvatski
narod kad je slobodan i niokom ovisan. Dubrovčani su
svoju slobodu najprije branili krvlju u borbama s
vojskama sa tuđih galija, koje su dolazile pod zidine
sa namjerom da osvoje posljednju oazu hrvatske
slobode. Kasnije su Dubrovčani svoj mir kupovali
podmirenjem stalnih poreza i povremenih nameta od
strane venecijanskih, mletačkih, francuskih,
španjolskih i turskih kruna i nametnika, jer svim tim
tuđincima skupa nije bilo dostatano dubrovačko
plačanje carina po svim lukama svijeta na svu uvezenu
i izvezenu robu. Posebno se plačao redoviti danak
sultanu samo da se ne desi upad turskih četa u grad
pod vodstvom ratobornih herecegovačkih i sandžačkih
begova, koji su im uvijek bili za leđima.
O mudrosti Dubrovčana evo samo jedan
detalj iz njihove uspješne povijesti, koji je skoro
identičan potezu fra Grge Martića 350 godina kasnije.
Nakon smrti kralja Ludviga II na Mohačkom Polju, u
Ugarskoj 1526. godine, kojeg su Dubrovčani smatrali
istinskim prijateljem i zaštitnikom u onom dijelu
Europe na putu u Mletke u Dubrovnik je stigao čauš
Husein, koji je s Mlečanima trebao napraviti novu
antiaustrijsku suradnju. Na polasku iz njihova grada
Dubrovčani mu daruju 30 dukata samo da bi u Carigradu
što bolje branio samostalnost Republike, koja je i
Porti koristila, dok već 5. studenog šalju sultanu
Sulejmanu svoja dva namjesnika, da mu čestitaju na
mohačkoj pobjedi i požele nove vojne uspjehe. U isto
vrijeme prisižu svoju vjernost uvaženoj austrijskoj
kruni za koju su se tukli dvojica ljutih neprijatelja
Ferdinand i Ivan Zapolja. Dubrovčani se ne
opredjeljuju ni za jednog od njih.
HRVATSKA NE TREBA ULAZITI U NIKAKVE
ZAJEDNICE ILI SAVEZE
Ukoliko saberemo i analiziramo ova dva
povijesna terenutka naše prošlosti i uporedimo ih sa
potezima naših vlada u zadnjih 20 godina obvezno nam
se nameće pitanje: Zašto su postupali drugčije te su
uspjeli, i fra Grga Martić i naši Dubrovčani, dok to
ne polazi za rukom ovoj fjordovskoj Hrvatskoj, koja je
sto puta veća od Bosne Srebrene i tisuću puta
finnacijski jača od Dubrovačke Republike. U
objašnjenjima nema tu nikakve magičnosti ili neke
velike politike. Naši predci su znali snagu položaja
hrvatskog državnog prostora i samo na tom saznanju su
gradili svoje stavove i postupke. Čitava jugoistočna i
srednja Europa su morali prolaziti kroz Bosnu i
Hrvatsku bez obzira što bi oni poduzimali: bavili se
trgovinom, novim osvajanjima ili obranama.
Osim toga u ono doba svi ovi narodi jedino su preko preko
Dubrovnika mogli stići do Zapadnih, Srednijeh Indija kako to veli akademik Luko
Paljetak kroz svojeg i našeg Marina Držića. Ondašnju pomorsku ulogu Dubrovnika
danas u potpunosti obavljaju Rijeka i Ploće. Ovo novo privredno čudo,
europsko-azijatsko transportno povezivanje nezamislivo je bez naših luka i
puteva. Sve to ne vide naši političari, koji misle da čine velika djela kad
krivo optužuju i sude hrvatskog mladića, koji pjeva pjesmu PUŠKA PUCA, po
šeksnaeks zakonima, koje je na brzinu donio Sabor da bi i ovu pjesmu travničkih
ustaša povezali s Poglavnikom, nacizmom i fašizmom, samo da se dodvore stranim
gospodarima i našim manjinama, koje još imaju svu vlast u Hrvatskoj.
Stvarno žalosno je gledati ove Titine
pionire, skojevce i skojevke u našem Saboru kako se
zaklinju na Tita i njegov put, a da posve drugčije
rade od njihovog vođe, koji je do savršenstva doveo
poteze fra Grge Martića i naših Dubrovčana. Stotine
milijardi dolara dobio je Tito od Zapada, koji je
vjerovao da će se navala ruskih tenkova moći jedino
zaustaviti u Pirinejima i u našoj Bosni uz pomoć
američke flote sa Jadrana. I Istok mu je isto davao
izdašne pomoći, jer se drug Tito nikad nije htio
opredijeliti za bilo koga. Hrvatska i tragedija svih
naroda bivše Jugoslavije je ta što je Tito s ovim
novcima živio kraljevski, pravio stalno nove dvorce i
novu ''samoupravnu'' klasu, koja je na putu da svoje
države i vlastite narode izruče krupnom kapitalu samo
za njihove debele plaće te uz neshvatljivo velika
zaduženja, koja, konkretno u Hrvatskoj, neće moći
otplatiti ni dvadesetak hrvatskih naraštaja.
Ivica
Penavić, Chicago
18. siječnja 2012. |
