Uvjeravali su ih da će kao samostalna država postati bogatiji i vanjskopolitički slobodniji. I još toga mnogo više. A oni koji su bili za ostanak u Uniji, primjerice politički prosvjećeniji engleski građani, Škoti i katolički Irci, nisu bili dovoljno 'probuđeni' da odu na referendum i glasuju za ostanak svoje višenacionalne države u Europskoj uniji.
Ako bi se nekim čudom aktualno ponovio referendum, vrlo vjerojatno bi većina Britanaca bila za ostanak u Uniji. No kako kaže jedna hrvatska izreka: 'Poslije smrti nema kajanja'. Danas možemo s pravom tvrditi da je Brexit bila jedan od politički najnepismenijih odluka britanskoga glasačkog tijela. Britanija koja je važila kao 'kolijevka moderne demokracije' pokazala je svoju vanjskopolitičku uskogrudnost za koju se mislilo da pripada kolonijalnoj prošlosti.
Sad možemo postaviti još jedno opasno pitanje, naime zar se 'britanski slučaj' nije nedavno dogodio u Italiji nakon što su dvije 'antieuropske' stranke, Lega i Pokret pet zvijezda, pobijedile na izborima i u drugome pokušaju formiravši vladu? Ovo 'antieuropsko' ipak smo stavili pod navodnike, jer nije sigurno da će Talijani poći britanskim stopama, ali da su uzdrmali Bruxelles, u to nema sumnje. Novi vlastodršci u Rimu najavljuju gospodarske mjere koje se kose s pravilima europskoga ponašanja. Ponovno veliko zaduživanje, povećanje mirovina i zajamčena visina plaća. Strjelice su upućene protiv Berlina koji odavno zagovara štedljivost i umjerenost države u gospodarskoj politici. No, treba pričekati pa vidjeti hoće li vlada u Rimu postati 'ozbiljnija' kad se sudari sa stvarnošću ekonomskih brojki onako kako se to dogodilo Grcima koji su nakon dugoga opiranja shvatili da ne smiju više trošiti nego što privređuju, jer bi cijena za to bilo još veće ekonomsko propadanje u obliku zavisnosti od međunarodnih financijera.
Za razliku od siromašne Grčke Italija je treća po snazi ekonomija u Europskoj uniji. Ako bi se u njoj osilili protivnici francuskih i time posredno njemačkih prijedloga o jačanju eurozone ili još gore oni koji bi htjeli zakoračati britanskim stopama, onda bi se to moglo označiti početkom raspadanja Europske unije. Događaje u Italiji treba shvatiti krajnje ozbiljno. Jer Unija 'boluje' i od svojih unutarnjih slabosti koje nose imena 'Mađarska', 'Poljska' pa eventualno i 'Slovačka'. Mi se možemo diviti hrabrosti pojedinih državnika spomenutih zemalja u njihovu prkošenju centrali EU u Bruxellesu samo kad su u pravu, ali nije bilo teško saznati da se u središtima odlučivanja Europske unije odavno nakupilo dovoljno 'bijesa' koji završava odmahivanjem ruku i riječima: 'Neka odu oni koji žele otići'. Ako bi tri spomenute države odlučile napustiti Uniju, što za sada ne izgleda vjerojatno, raspadanje EU bi se nevjerojatno ubrzalo. Posljedice bi bile nesagledive. Nikad ne smijemo zaboraviti da bi jedna razjedinjena i usitnjena Europa razbuktala nacionalizme velikih sila, konkretno njemački, francuski i ruski, koji bi naš kontinent strovalili u prilike kakve su vladale u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Ovo nije izazivanje horora, ovo je mogući scenarij.
Evo, i u Španjolskoj se 'trese' politički krajolik, dosad nezamisliva koalicija socijalista i još nekih stranaka skinula je s vlasti „pučanina“ Mariana Rajoya, čija je stranka opterećena nevjerojatnim korupcionaških aferama, ali nova vlast nema apsolutnu većinu u parlamentu Cortesu . No za utjehu valja reći da su važnije španjolske parlamentarne stranke proeuropski orijentirane. Sad predstoji sklapanje koalicije koju neki nazivaju 'nemogućom'. Sve će zavisiti od strpljenja i mogućnostima sporazumijevanja između ljevice i umjerene građanske desnice. Španjolskoj predstoji rješavanje katalonskoga pitanja. Nova je vlast u tome elastičnija od dosadašnje koja se namjesto nuđenja dijaloga s Kataloncima bila ukopala u krute zakone jedne centralističke države koja to ne bi smjela biti.
A gdje je Hrvatska u svim ovim previranjima? Gotovo nigdje. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da vuče na američku stranu, dok se predsjednik vlade Andrej Plenković pokazuje kao pravi 'bruxelleski ćato'. Kao da se ponavlja ono prokletstvo iz daleke prošlosti kad su neki hrvatski političari zagovarali savezništvo s Budimpeštom protiv Beča, dok su drugi mislili da će im Beč pomoći u borbi protiv Budimpešte, pa su nasjeli jedni i drugi. Hrvatska vanjska politika morala bi se oslanjati na višegradsku skupinu država u Europskoj Uniji i produbljivati ideju 'politike triju mora'. Tu se nalaze naši povijesni i suvremeni saveznici. Hrvatska bi trebala prije svega srediti neka unutarnja pitanja kao što su Izborni zakon, preformulacija preambule hrvatskoga Ustava, (izbaciti iz nje Zavnoh i NDH), zaustaviti iseljavanje, poboljšati položaj mladih obitelji, (demografska politika), srediti pogranične probleme sa susjedima... Tek snažna 'unutarnja Hrvatska' može biti dobar partner svojim vanjskim saveznicima.
U vanjskoj politici treba 'jaja staviti u više košara', kako nas uči narodna mudrost. Hrvatska mora sačuvati svoje velike prednosti kao što su plodni zemljišni prostori, šume, vode, turističke pogodnosti i svoj ponos jedne sređene nacije i države. Sve je to moguće ako se hoće. Sve kad bi se EU raspao, njegove države ostaju, Hrvatska ostaje, problemi se samo umnožavaju.
Hoće li mogući proces 'raspadanja' EU biti zaustavljen, za sada nitko ne može predvidjeti. Jedno je sigurno: svi moraju pristati na kompromise, lokalni moćnici i središnjica u Bruxellesu. Moguća su francuska i austrijska rješenja. U Francuskoj je mladome predsjedniku Emmanuelu Macronu uspjelo, gotovo ni iz čega, stvoriti proeuropski pokret koji je ujedno nastrojen i francuski. U Austriji se konzervativna Pučka stranka sporazumjela s desničarskim 'slobodnjacima' i, kako izgleda, vladaju bez poteškoća. Trebamo pričekati pa vidjeti kako će se politički usmjeriti Italija.
Novi će vlastodršci vjerojatno odustati od svojih krajnjih planova. Naime, Talijani su oduvijek bili 'specijalisti' za kompromise. Također nije moguće zamisliti da bi Poljaci i Mađari htjeli izaći iz Unije i nezaštićeno se izložiti ruskim pritiscima i ucjenama, točnije rečeno biti ono što su danas Bjelorusija ili Ukrajina. Povrh svega Trumpova Amerika upravo je uvela carine za važne europske proizvode kao čelik i aluminij, u budućnosti i za neke fabrikate, što bi moglo izazvati potrese na tržištu Europske Unije. No ne smijemo zaboraviti da su europske carine za američke proizvode osjetljivo veće nego američke za europske, i tu Trump ima pravo u svome tzv. trgovačkom ratu.
Sve u svemu Zapada kao ekonomske i političke zajednice kao da više nema ili se nalazi na zalasku. No nisu potopljeni svi europski brodovi. Pametni Europljani odavno znaju da središnjica Europske Unije u Bruxellesu napokon mora shvatiti da su nacionalne države još uvijek najmoćnije sredstvo opstanka svih naroda, da je kozmopolitizam moguć samo na temeljima rodoljublja. Između nacionalnih i nadnacionalnih stremljenja moguć je kompromis koji se naziva europsko jedinstvo u različitostima.
Gojko Borić, Hrvatski tjednik
|
