Veliki francuski filozof iz prosvjetiteljskoga doba Voltaire napisao je rečenicu koju trebaju imati na umu svi oni koji se brinu o slobodi mišljenja i govora, a glasi: 'Borit ću se protiv vašega mišljenja do kraja svoga života, ali svim svojim snagama zauzimat ću se za to da ih možete imati i izgovarati.' Očito su to hrvatske i izraelske vlasti 'zaboravile', prve kad su zabranile nastup nekolicini nacionalista iz država Europske Unije u Zagrebu, druge kad su njemačkom nobelovcu Günteru Grassu izrekli zabranu ulaska u Izrael.

Obje su odluke vrlo kratkovidne i duboko nedemokratske, uobičajene samo u autoritativnim i diktatorskim državama, a Hrvatska i Izrael tvrde da to nisu. Učinci ovih odluka izgledaju privremeni, no to ne će biti jer riječ je o slobodi izražavanja za protivnike, jednoj od največih vrjednota pluralističkoga društva koju je davno formulirala čak i njemačka komunistkinja Rosa Luxemburg kad je rekla da je sloboda uvijek sloboda za drugoga'.

Tako će Grass i HČSP ispasti žrtve, a vlade koje su im zabranile nastupe i posjete bit će osramoćene. Da su prepustili javnosti neka iznosi svoja mišljenja koja bi bila negativna, ali dijelom i pozitivna za Grassa i 'čiste' pravače, sve bi uskoro bilo zaboravljeno. Intervencije vlasti u javne diskusije duboko su protivne tradiciji europskih demokracija, pogotovo ako su objašnjene razlikama u svjetonazorima kao što je učinio premijer Zoran Milanović u najboljoj maniri propalog komunističkoga režima. Kad je riječ o Grassu, čak je i nekim židovskim intelektualcima vrlo neugodno poradi toga što je njihov ministar unutarnjih poslova, Eli Jišaj, inače pripadnik fundamentalističke Šas stranke, izrekao zabranu ulaska Grassu, posegnuvši za najglupljim 'opravdanjem', naime Grassovim kratkotrajnim članstvom u SS postrojbama kad je imao 17 godma. Grass mu nije ostao dužan pa je njegov postupak usporedio s istovrsnom zabranom ministra unutarnjih poslova komunističke istočne Njemačke Ericha Mielkea, što je rat riječima bez ikakve mogućnosti pronalaženja zajedničkoga nazivnika.

Svi brane Grassovo pravo na mišljenje

Zanimljivo je baciti pogled u brojna pisma čitatelja njemačkih novina u svezi sa 'slučajem Grass'. Tako Christian Bickel piše u 'Frankfurter Allgemeineu' (12. travnja) da Grassova kritika Izraela ima sličnosti s podilaženjem austrijskog pisca Petera Handkea Miloševiću, što je Austrijanac slovenskih korijena objasnio time da je htio 'stvoriti protutežu prevladavajućem mišljenju', no, nastavlja Bickel, to ne smije važiti kad je riječ o "sudbini milijuna ljudi'. Takvih i sličnih mišljenja bilo je malo, ali ipak dovoljno da ostaju u sjećanju. Bilo kako bilo, i Grass kao i Handke dobili su nevjerojatno velike mogućnosti da preko novina s golemom nakladom, naime u 'Süddeutsche Zeitungu", te intervjua u elektronskim medijima, naširoko iznose svoja mišljenja, dok je Hrvatska televizija namjesto predsjednika HČSP Miljka pozvala njegova ljutoga protivnika iz HSP Srba da govori o zabrani nastupa europskih nacionalista. Nevjerojanta neobjektivnost jedne javne ustanove koju plaćaju i članovi i glasači HČSP-a, o kojoj možemo imati različita mišljenja, ali koja zaslužuje isti postupak kao i ostale stranke.

Izraelska zabrana ulaska izazvala je gotovo jednoglasno negativno mišljenje njemačkih političara bilo u VIadi i oporbi. Ministar zdravstva, liberal Daniel Bahr, nazvao je korak izraelske vlade 'potpuno pretjeranim'. Predsjednica parlamentamog kluba stranke Zelenih u Bundestagu Renate Kuenast izrazila je žaljenje radi izraelskoga reagiranja. Vanjskopolitički govornik njemačkih socijaldemokrata Mützenih označio je odluku izraelske vlade "neodmjerenom', dodavši da, premda se ne slaže s Grassovim tezama, o njima treba konkretno raspravljati. Na legendarnim uskrsnim marševima protiv atomskog naoružanja vidjeli su se plakati sa slikom njemačkoga nobelovca i riječima 'Grass je u pravu". Za bivšeg izraelskog veleposlanikau Njemačkoj Avija Primora, koji se inače ne slaže s Grassom, potonji nije ni antisemit, niti neprijatelj Izraela. Još dalje je otišao izraelski pisac Joram Kaniuk riječima: "Tko bojkotira književnike, na kraju će spaljivati knjige.' Izraelski dobitnik Nobelove nagrade za kemiju Aaron Ciechanover rekao je o odluci svoje vlade kako se "na jednu besmislicu ne smije odgovoriti drugom besmislicom.' Njima je došao upomoć utjecajni izraelski dnevnik "Haaretz' riječima da je zabrana Grassu 'pretjerano histerično reagiranje'.

Ali idimo dalje u isključivo europsko-židovske krugove. Francuski publicist židovskoga podrijetla Alfred Grosser otvoreno je izjavio da je na strani Güntera Grassa jer da je rekao nešto razumno postavivši pitanje: što bi se moglo dogoditi ako Izrael napadne Iran, a taj onda odgovori raketama na Tel Aviv? Žali se na to kako se kritika izraelske politike odmah naziva antisemitizmom. Citirajući osnivača cionizma Theodora Herzla i prvog izraelskoga premijera Davida Ben Guriona, Grosser tvrdi da Izrael nije židovska država nego država otvorena za sve Židove. Po njemu, Grass nije antisemit. Posebno oštro osudu zabrane Grassu da putuje u Izrael dala je kči preminulog predsjednika Središnjeg odbora Židova u Njemačkoj Galinskoga, publicistkinja Evelin Hecht-Galinski, koja doziva u sjećanje velike njemačke intelektualce Carla von Ossietzkoga i Thomasa Manna koje su nacisti proglasili 'nepoželjnim osobama'. Solidarizirajući se s Grassom, ona do daljnjega odustaje od putovanja u Izrael, izričito napisavši: 'Ne putujmo više u židovsku državu dokle ona gazi nogama prava palestinskoga naroda. Günter Grass nalazi se u dobrom društvu jer zar dosad nisu dobili zabranu ulaska mnogi glasoviti ljudi kao sjevernoirska dobitnica Nobelove nagrade za mir Mairead Maguire, Noam Chomsky, Norman Finkelstein, Gretta Duisenberg, samo da spomenemo neka imena. Suprotno tome, prijatelji Izraela kao desna populistkinja Marie Le Pen ili Geeit Wilders i drugi uvijek su bili dobrodošli u Izrael.' (Neue Rheinische Zeitung, 14. travnja).

Zašto ne bi kritizirao izralelsku vladu?

Posebno je bio žestok stav društva 'Židovski glasovi za pravedni mir na Srednjem istoku' iz kojega citiramo: 'Mi članovi židovskih glasova za pravedni mir na Srednjem istoku čestitamo Günteru Grassu na njegovoj iskrenoj izjavi glede atomske politike Izraela. Premda je Günter Grass svojom dugom šutnjom o bivšem pripadništvu SS postrojbama izgubio vjerodostojnost u svladavanju nacionalsocijalističke prošlosti, histerično reagiranje židovskih i nežidovskih Nijemaca jasno pokazuje da je pogodio u cilj. Grass s pravom upozorava na premoćnu snagu četvrte atomske sile države Izrael i opasnost ubojstvenoga rata koji bi uz pomoć SAD-a ili bez nje, mogao pogoditi cijeli Srednji istok, a možda i ostali svijet. Želja vladajućih u Iranu da nestane cionistički režim, posjeduje svoju drugu stranu u zelji SAD-a i Izraela da nestane islamski režim mulaha... Mi branimo pravo svih njemačkih građana i građanki da kritiziraju nehumanu politiku Izraela, a da poradi toga ne budu klevetani da su antisemiti...' (www.Juedische Stimme.de).

I tako dalje sve žešće i žešće. Možda je ovo kucanje na otvorena vrata, kako se veli jednom njemačkom frazom, jer kritika izraelske vojne doktrine nije nešto zabranjeno ni u samom Izraelu, a pogotovo ne izvan njega. Šefica američke diplomacije Hillary Clinton više je puta upozoravala Vladu u Jeruzalemu da SAD ne želi biti uvučen u eventualni napad izraelskog ratnog zrakoplovstva na iranske atomske uređaje. Jasno, to Izrael i ne može jer ne posjeduje odgovarajuće bombe za rušenje debelih naslaga kamena i betona nad tim postrojenjima. Protivnici vojne intervencije i neki su bivši izraelski stručnjaci za nacionalnu sigurnost.

Analitičari drže da je ovo 'mahanje sabljom' ustvari u funkciji izraelske unutarnje politike, isto kao što su i stalne izjave iranskih visokih duzžosnika koji nijeću holokaust i prijete Izraelu 'potpunim uništenjem', ali u biti dobro znaju da bi rakete na Tel Aviv dobile mnogo strašniji odgovor u raketama na Teheran s njegovih oko šest milijuna stanovnika. No u svakom slučaju, na zapaljivom Bliskom i Srednjem istoku i riječi se mogu pretvoriti u iskre za potpirivanje ratnih operacija za koje se zna mogući početak, ali ne i završetak.

Za ocjenu ovoga, kako rekosmo, zapaljivog stanja važno je baciti pogled na djelovanje tzv. židovskoga lobija u Americi koji je svojim bogatstvom i utjecajem u medijima snažan čimbenik u oblikovanju američke politike spram Srednjega istoka. Sjetimo se samo da je predsjednik Barack Obama prije tri godine svečano izjavio kako će uspješno riješiti bliskoistočni problem na podlozi postojanja dviju država, ali od toga ništa nije bilo. U isto vrijeme Izrael i dalje širi svoja naselja na palestinskim područjima te ne misli ispuniti ni jednu obvezu danu Palestincima kako bi mogli sadašnju bijednu autonomiju pretvoriti u funkcionirajuću državu. No i neki utjecajni američki Židovi nikako se ne slažu s odlukom vlade u Jeruzalemu glede Grassa, premda drže da je njemački nobelovac naveliko pretjerao. Povjesničar Fritz Stern u intervjuu za Frankfurter Allgemeine' (14. travnja) drži 'da je kritiziranje izraelske politike u najširem smislu čin solidarnosti i također hrabrosti.' Na pitanje kakvo mišljenje ima o sadašnjem izraelskom vodstvu, Stern odgovara: 'Samo zbog unutarnje slabosti ono je radikalno, agresivno i bespomoćno. Ima li smisla lupnuti u glavu američkoga predsjednika? Netanyahuov zahvat u američku unutarnju politiku nečuven je i opasan. To će se nekad osvetiti.'

Da je takve riječi upotrijebio Grass, imao bi saveznike među američkim intelektualcima židovskih korijena. Novinar Robert B. Goldman piše u istim novinama (11. travnja): "Za prijatelje Izraela, u koje ubrajam Saveznu Republiku i njemačke porezne obveznike, kritiziranje Netanyahuove vlade ne samo što je opravdano, nego je i korisno. Međutim, nije na mjestu samo jedan argument koji se čuje kod mnogih Europljana i Amerikanaca: radi toga što se u Izraelu često čuje najoštrija kritika Netanyahua, u Europi i Americi nije se potrebno suzdržavati. Ovaj argument ima manje opravdanja jer su Izraelci bili žrtve napada ili ustanka (intifada), dok smo mi bili samo promatrači. To važi i za pjesnike i književnike".

Znači, treba uzeti u obzir da su Izraelci bili žrtve, a ostali su to samo gledali iz daljine. Američki pisac Louis Begley tome dodaje: 'Jedno moram kristalno glasno reči: ne mogu pristati ni na jedan jedini aspekt Netanyahuove politike. Međutim, Grass je preobukao i servirao nam u obliku stiha svoju visokoparnu provocirajuću tvrdnju kako atomska sila Izrael ugrožava i onako lomljiv svjetski mir, a da nije spomenuo da iranski predsjednik, koji nijeće holokaust, prijeti da će ugasiti Izrael.' (Frankfurter Allgemeine 10. travnja). Drukčlje rečeno, Grass je mogao kritizirati izraelsku politiku, ali skupa s prijetnjama ratobornog Irana. Zaključno se može reči da Grass nije bio dovoljno objektivan pa je radi toga proglasio svoj tekst pjesmom koja to po najuviđavnijim kriterijima književne kritike nije.

Stari jugoslavenski instikt

Kakve veze ima odnos izraelske vlade prema Günteru Grassu s hrvatskom zabranom nastupa nacionalističkih delegacija iz Europske Unije u Zagrebu? Jednu jedinu: zabrane su nedemokratski način općenja s neistomišljenicima, osim ako se radi o nužnoj samoobrani, a to nije slučaj ni u Jeruzalemu ni u Zagrebu. Zamislimo što bi se dogodilo da su Izraelci pozvali Grassa u Jeruzalem i suprotstavili mu nekoliko svojih vrhunskih stručnjaka da ga do kraja demontiraju svojim argumentima i činjenicama, stari bi se nobelovac pokunjeno i posramljeno vratio u Njemačku.

Slično bi se dogodilo i europskim nacionalistima u Zagrebu. Iz publike bi mađarskim jobbikovcima postavili pitanje kako to zamišljaju uskrsnuće Velike Mađarske u koju bi bile uključena i hrvatska područja. Francuski lepenovci morali bi objasniti svoje planove o izlasku iz Eurozone i Shengena te zatvaranju državnih granica za strance. Talijani bi morali predočiti ostvarenje svoga sna o pripojenju Istre i Dalmacije domovini Italiji. Bugari bi trebali iznijeti planove o spajanju Makedonije sa svojim zemljom sve do Egeja itd. Desničari bi se kompromitirali do gole kože, a s njima i njihovi gostoprimci iz HČSP-a, No kod naših postkomunističkih vlastodržaca probudio se stari jugoslavenski instinkt. Naime, kad vide riječ 'nacionalizam' odmah ju zamijene riječju 'fašizam', a zna se što to znači: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!', premda ih narod za to nikad nije opunomočio, pogotovo kad se zna da u Hrvatskoj nema fašizma, osim ako netko iz vrhuške ne može spavati od more svojih predaka koji su u svim svojim protivnicima vidjeli fašiste.

Gojko Borić
Hrvatski list, 19.04.2012.