I onda dolazi njegovo nevjerojatno nepoznavanje povijesti glede sudbine Andrije Hebranga starijega, vodećega hrvatskoga komunista koji je izgubio oko pri ustaškome uhićenju, da bi kasnije bio zamijenjen za neke visoke endehazijske dužnosnike. U partizanima je pokušao ojačati hrvatsku crtu, no to je naišlo na protivljenje Tita i njegovih centralističkih drugova pa je premješten na dužnost u Beograd, ali je uskoro uhićen od „svojih“, bačen u zatvor gdje su ga oni ubili te mu se do danas ne zna za grob. Andrija Hebrang otac postao je simbolom onoga što je Franjo Tuđman nazvao trećom sastavnicom hrvatskoga osamostaljenja, poslije starćevićanstva i radićevštine - „napredna hrvatska ljevica“.
Sve je to nepoznato crvenom junoši Glavaševću koji, valjda, misli kako je dovoljno nositi naočale s debelim okvirom da bi ga se smatralo intelektualcem. Njega u prvi plan guraju socijaldemokrati kako bi „dokazali“ da imaju svoje i među stradalnicima Domovinskoga rata i bivšom „reakcijom“. Svaki „Stockholmac“ im je dobro-došao kao svojedobno Vice Vukov i Boris Maruna. Vukov je prišao „crvenima“, valjda radi toga što ga „crni“ nisu htjeli primiti u svoj kontingent Hrvatskoga sabora, a Maruna samo kao „pjesnički“ karijerist sve do veleposlaničkoga mjesta u Čileu, što, dakako, ne umanjuje vrijednost njihova angažiranja za hrvatsku stvar prije toga, no istinu valja reći do kraja kako bi njihova biografija bila cjelovitija.
Za svu trojicu moglo bi se reći da su ušli u neprincipijelnu koaliciju s Partijom, sljednicom SKH, koja i danas s nekim svojim postupcima zaudara na jugokomunizam. „Crveni“ su uvijek bili skloniji „većim zajednicama“, Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji, pa stoga valja ustvrditi neke povijesne činjenice da bi se to dokazalo i zapamtilo za sva vremena.
1. Komunistička partija Jugoslavija napušta u god. 1937., po direktivi Staljina, ideju o rušenju Jugoslavije kako bi ju nakon svoje pobjede pretvorila u saveznicu Sovjetskoga Saveza kao „jedine domovine“ svih proletera u svijetu. Sam Edvard Kardelj jednom je rekao kako je najveća želja jugoslavenskih komunista bila ujedinjenje sa Sovjetskim Savezom.
2. KPJ ne podiže ustanak nakon napada Sila osovine, Njemačke, Italije i njihovih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju nego čeka zapovijed od Kominterne, a ona dolazi tek nakon što je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez, čime su „naši“ komunisti pokazali da su sovjetski, a ne jugoslavenski patrioti. Danas se taj nadnevak slavi kao Dan antifašističke borbe samo u Hrvatskoj i Putinovoj Rusiji. Čestitamo!
3. Partizanski pokret pod vodstvom KPJ na području Nezavisne Države Hrvatske bio je jugoslavenski, a ne hrvatski usmjeren, komunistička propaganda forsirala je jugoslavenstvo i „pokrajinstvo“, primjerice dalmatinstvo i istrijanstvo, na štetu hrvatstva. Zavnoh je bio „priredba“ jugoslavenskih komunista, a kad su Andrija Hebrang i ponešto Vladimir Nazor htjeli u nj unijeti nešto više hrvatstva, bili su ušutkani. Stoga je pozivanje na Zavnoh u Preambuli hrvatskoga Ustava zapravo povijesna krivotvorina s kojom je Tuđman htio „obraniti“ novonastalu Republiku Hrvatsku od objeda da je ustaška, no na to se srpski klevetnici i njihovi vanjski prijatelji nisu osvrtali, za njih je svako hrvatstvo, pa i ono komunističko – ustašluk.
4. Hrvatski komunisti nisu bili toliko nacionalno svjesni kao crnogorski koji su zbrisali Sutorinu kao BiH izlazak na more, dok su „naši“ prihvatili Neum u istoj fukciji, tako da je Hrvatska od 1945. do danas razbijena na dva dijela, nešto kao Pakistan u početku svoga postojanja, a mogli su slijediti crnogorski primjer bez poteškoća.
5. Kad su vrhovnoga hrvatskoga komunističkoga glavešinu svih poslijeratnih vremena, Vladimira Bakarića, zabrinuto upozorili neki „drugovi“ da Srbijanci masovno naseljavaju Istru, drug „Mrtvac“ (tako su radi njegova kukavičluka nazivali „druga Vladu“) odgovorio je: „Nije važno tko nastanjuje Istru, važno je da se u njoj izgrađuje socijalizam.“
6. Na istoj crti bio je i Ivica Račan kad je uoči srpskih pobuna uz pomoć „JNA“ oružje teritorijalne obrane, plaćeno hrvatskim novcem, predao jugo-armiji i tako svoju Republiku osudio na brzu kapitulaciju do koje ipak nije došlo zahvaljujući hrabrosti maloga hrvatskoga čovjeka i genijalnosti Franje Tuđmana.
7. Račan je kao predsjednik vlade potpisao i „Sporazum“ sa Slovenijom o Savudrijskoj vali strašno nepovoljan za Hrvatsku sve u stilu permanentne izdaje nacionalnih interesa. Slovenci se i danas pozivaju na taj papir kad traže, u stvari, nepotreban „izlaz na otvoreno more“.
8. Zastupnici Račanove Partije napustili su sabornicu pri izglasavanju hrvatske državne neovisnosti, tražeći dodatne pregovora s Beogradom za spašavanje Jugoslavije.
9. Treba ustvrditi i lako dokazljivu činjenicu iz nešto ranije prošlosti, naime da i hrvatsko proljeće nije imalo ništa temeljito protiv Jugoslavije, htjelo je samo dobiti neka veća prava za Hrvatsku i Hrvate, ali u okvirima SFRJ-ota. Za osamostaljenje Hrvatske zauzimali su se samo „ludi“ emigranti za koje se u Domovini malo znalo, i koji za to nisu imali potporu nikakva vanjskoga čimbenika, gore od međuratnih ustaša u inozemstvu, koje su radi svojih egoističnih razloga, gologa imperijalizma, podupirali talijanski fašisti, da bi im tijekom Drugoga svjetskoga rata stalno zabijali noževe u leđa, podupirući četnike i predavši oružje partizanima nakon kapitulacije u rujnu 1943.
10. Lijeva inteligencija u Hrvatskoj, (zazirem od uporabe pridjeva) još se nije sasvim oprala od svoje jugokomunističke prošlosti. Zar nije degutantno kad Jelena Lovrić, bivša članica CK Saveza komunista Hrvatska, pronalazi „jugoslavenstvo“ na hrvatskoj desnici, (Globus, 20. 1.) dakako kao strašilo koje ne postoji, smetnuvši s uma da pametni ljudi nisu zaboravili kako je ona čeznutljivo očekivala tenkove „JNA“ da pometu one u Zagrebu koji su radili na osamostaljenu razoružane Hrvatske. Nedavno osnivanje stranke „Nova ljevica“ s izrazitim ideolozima neojugoslavenstva još jednom dokazuje umnu osakaćenost nekih hrvatskih intelektualaca koji imaju noćne more jer „moraju“ živjeti u hrvatskoj državi.
Neznanje se odnosi i na one koji bi trebali nešto više znati o nedavnoj prošlosti. Tako čitamo u „Večernjaku“ (14. siječnja) raščlambu novinara i bivšega veleposlanika u Parizu Mirka Galića koji piše: „Kad je uspostavljena hrvatska nacionalna država, hrvatski su Srbi izgubili status konstitutivnoga naroda i teško su pristajali da s takvog naslova, koji se pravno više nije mogao braniti u radikalnoj konstrukciji 'države nacije', padnu na status nacionalne manjine, koji su politički teško prihvaćali.“
U ovoj nevelikoj rečenici postoje tri teške pogrješke. Srbi u Hrvatskoj nisu bili konstitutivni narod ni u vrijeme komunističke Jugoslavije, a njihovo postavljanje na razinu nacionalne manjine nije nikakav pad nego mjesto gdje se nalaze i pripadnici ostalih nacionalnih manjina. Hrvatska, na žalost, još nije „država nacija“ (Galić to drži radikalnim, premda je sasvim uobičajeno u zapadnoeuropskim zemljama.) jer naši „nehrvati“, premda ih o tome nitko nije pitao, kao ne žele biti ono što su, primjerice, svi etnički nefrancuzi ili nenijemci u svojim državama, naime državljani u nacionalnome smislu, i to im je sasvim dovoljno, (u našem slučaju „ne-hrvati“ bi postali „politički Hrvati“) jer se u tim zemljama državljanstvo poistovjećuje s nacionalnom pripadnošću, što uopće ne smeta onima koji su rođeni u drugim etnosima. Zašto bi to onda smetalo našim nacionalnim manjinama?
Što se tiče navodne konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, vrstan povjesničar Nikica Barić najprije citira Ustav SR Hrvatske u kojemu piše: „Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive“, da bi zaključio: „U trenutku kad je Hrvatska bila dio jugoslavenske federacije, smatrano je apsurdnim da se Srbi u hrvatskom Ustavu definiraju kao ‘nacionalna manjina'. Ipak, u samome Ustavu iz 1974. Srbi nisu definirani kao ‘konstitutivni narod’, jer iako su posebno istaknuti kao narod koji živi u Hrvatskoj, ona ipak nije određena kao 'nacionalna država' hrvatskih Srba, nego isključivo kao 'nacionalna država' hrvatskog naroda.“ (N. Barić: Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995“ , Zagreb, 2005.)
Svakome bi trebalo biti jasno da su Hrvati i Srbi definirani u SFRJ kao konstitutivni narodi samo u svojim matičnim republikama, te iznimno u Bosni i Hercegovini. Da je bilo drukčije, onako kako tvrdi Galić, postojalo bi više hrvatskih i više srpskih naroda. Iz rečenoga je razvidno da Srbi nisu ušli u Republiku Hrvatsku poslije pada komunizma kao konstitutivni narod, pa su morali biti stavljeni na razinu nacionalne manjine, što nije sramota nego status s nekim neotuđivim pravima, zaštićen onoliko koliko su zaštićena manjinska prava u ostalim zemljama Europske unije. Uostalom, jedan od „jačih“ argumenata srpskih pobunjenika u Hrvatskoj bila je tvrdnja koju ponavlja Galić (!) da su izgubili položaj konstitutivnoga naroda. A nisu mogli izgubiti ono što nisu imali!
Druga politička mitomanija naših lažnih ljevičara njihova je opsesija o nekakvu fašizmu u Hrvatskoj, koji ne postoji pa ga treba izmisliti, kako bi opravdavali svoj antifašizam, što je isto kao da bi neki trgovac prodavao hladnjake na sjevernome ili južnome polu ili kišobrane u Sahari, puka ispraznica bez stvarne podloge, kako je mudro uočio bivši ministar Zlatan Hasanbegović, i zato bio žrtva svoga hadezovskog vrha, koji se odnedavno nalazi na ideološkoj dijeti pa ga se u mnogim slučajevima političke prakse može zamijeniti s lažnim socijaldemokratima.
Nakon što je bivši predsjednik Ivo Josipović otkrio „ustašku zmiju u hrvatskim njedrima“ i to izvikao u izraelskome Knessetu, sad se dogodio „obratan slučaj“, predsjednik vlade Andrej Plenković nije o tome govorio u Izraelu, što je naveliko zasmetalo notornome Glavaševiću koji mu je toga radi zamjerio navodnu dvoličnost, jer jedno govori u Hrvatskoj, a o istoj stvari šuti u inozemstvu. Povod je bio ploča u počast poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu s njihovim pozdravom „Za dom spremni“ i neslužbenim hrvatskim grbom, sve odobreno od tadašnje crveno-žute vlade. Glavašević ide u svome „antiustašovanju“ tako daleko da stoljetni hrvatski pleter neposredno povezuje s ustaštvom kao da se isti pleter ne nalazi na kapama hrvatske policije, a grb s početnim bijelim kvadratom na krovu crkve sv. Marka u Zagrebu.
Očito Glavaševiću smeta sve ono što smeta i onima koji su ubili njegova oca, tako da bi kod njega psiholozi mogli imati pune ruke posla odgonetavajući ovu posmrtnu borbu odmetnutoga sina od pravednoga oca. Privatno on pretvara u javno, što je nedopustivo. Izraelci su ipak bili dovoljno mudri pa Plenkoviću nisu stavili pod nos jasenovačku ploču.
Kad je riječ o neofašizmu, onda treba znati da taj fenomen stvarno postoji u brojnim zapadnim zemljama, dok u Hrvatskoj lažni antife neumorno tragaju za nepostojećim fašizmom.
Wikipedija je objavila popis ekstremno desnih stranaka i organizacija u svijetu koji je prilično dugačak, primjerice u Njemačkoj takvih je 34 na broju, u Velikoj Britaniji 14, u Rusiji 6, u SAD-u i Kanadi 16 itd, a u Hrvatskoj samo jedna i to sa zastarjelim podatkom, poimence Hrvatska stranka prava, koja se rasula na nekoliko beznačajnih strančica, sve skupa „šaka jada“, dok one u Francuskoj, Švedskoj, Belgiji, Finskoj, Italiji i itd., ili se nalaze na vlasti ili će im to uskoro uspjeti.
Prema internetskoj platformi de.europenews.dk, društva u kojima postoji fašizam mogu se prepoznati prema ovim činjenicama: 1. vlada ne poznaje granice svoje vlasti, totalitarizam; 2. diktator kontrolira neograničenu vlast, 3. vlada upravlja kapitalističkim gospodarstvom putem goleme birokracije; 4. ekonomija je organizirana prema sindikalističkome modelu, što znači da se proizvođači i profesionalne skupine nalaze pod kontrolom države; 5. vlada i sindikalne organizacije upravljaju kapitalističkim sustavom prema planiranome, autokratskom načelu; 6. vlada u vlastitoj odgovornosti omogućuje naciji dovoljnu kupovnu moć time što stalno povećava i posuđuje sredstva za to; 7. militarizam rabi javne mehanizme kako bi povećao izdatke vlade i 8. putem imperijalističke perspektive vlada vodi politiku koja ima za cilj militarizam i druge elemente fašizma. Svega toga nema ni u apotekarskim količinama u Hrvatskoj.
Ali, primjerice, u Americi i Rusiji, da navedemo samo dvije velike zemlje, napretek. Prema tvrdnjama nekih američkih ljevičara i osoba javnosti, pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima znači početak fašizacije Sjedinjenih Američkih Država. Poznati glumac George Clooney naziva Trumpa Hitlerom, Robert Kagan piše u „Washington Postu“ da fašizam dolazi u Ameriku, prof. Robert Paxton s Columbia sveučilišta rekao je u intervjuu platformi „Democracy Now“ da je Trump mnogo toga pozajmio od fašizma, ali prije svega da nije demokrat. Neki drugi publicisti odbijaju tvrdnju da je Trump fašist, ali slažu se u tome da je „prijetnja za američku demokraciju“. Sama činjenica da se u svezi s Trumpovom politikom govori o fašizmu, znakovita je i po prvi se put javlja u američkoj javnosti.
Prema platformi Spiegel.online, Rusija pod vodstvom Vladmira Putina nalazi se na putu prema fašizaciji. Ponajprije Putin stalno govori o tome da vanjski svijet nastoji ugroziti Rusiju pa kao odgovor na to ona se mora protiviti Zapadu, i to ne samo jačanjem svoje unutarnje i vanjske pozicije, nego i očuvanjem „ruske duše“ koja prema Putinu izgleda ovako: „Ja mislim da ruski čovjek ili općenito čovjek u ruskome svijetu prije svega misli na svoje moralne obveze, na jednu najvišu moralnu istinu“, dok se Zapad nalazi na suprotnoj strani sa svojim fiksiranjem na uspjeh i blagostanje ili, kako veli, Putin na 'sebe osobnoga'.
Prema mišljenju ruskoga predsjednika, to je ideološka borba koju vodi Rusija protiv površnosti i materijalizma, protiv propasti vrijednota, protiv feminizacije i omekšvanja društva što ide usporedno s rastakanjem tradicionalnih veza, ukratko rečeno protiv svega neruskoga.“ Spiegel.online ide dalje pa piše: „Tko traži uzore iz prošlosti, ne nalazi ih u Sarajevu 1914. nego u Rimu 1919. Tko se kreće u prostorima odjeka i metaforike u kojima se nalazi Putin, otkriva čitav niz mjesta koji su kumovali fašizmu. To je kult tijela, patetična retorika samoostvarenja, potcjenjivanje protivnika kao propalica i degenerika, odbojnost prema demokraciji i zapadnome parlamentarizmu te pretjerani nacionalizam.“ Svega toga u Hrvatskoj nema ni u apotekarskim količinama.
Od najveće je važnosti istaknuti da snažne demokratske države ne zabranjuju postfašističke stranke jer ih se je lakše nadzirati kad djeluju javno nego ako bi se skrile u ilegali. Osim toga, ako su one dobile stanovito povjerenje na izborima, i to treba poštivati. Tako su u Italiji, zemlji u kojoj se rodio fašizam, poslije rata djelovale profašističke stranke koje službeni Rim nije htio i nije mogao zabraniti. U Njemačkoj je situacija donekle slična. Nedavno je njemački Ustavni sud odbio zabraniti neonacističku Nacionaldemokratsku stranku Njemačke, premda je po svome programu neustavna, s obrazloženjem da je toliko slabašna da ne može rušiti postojeći demokratski poredak.
Ipak valja upozoriti na činjenicu da izrazito nasilne ljevičarske stranke i organizacije kleveću svoje protivnike na desnici, pa i one izrazito demokratske, da su „fašisti“. Inflacija naziva „fašizam“ toliko je velika da ga ozbiljni ljudi više ne uzimaju ozbiljno. Pogotovo to važi za Hrvatsku u kojoj sljednici zločinačkog Saveza komunista Jugoslavije prišivaju taj epitet svojim protivnicima i kritičarima kao u vrijeme kad su u svojoj Jugi žarili i palili. Nema sumnje u to da bi oni, ako bi došli na vlast, na neki način ponovno reaktivirali Goli otok i slična mučilišta, pa bi stoga hrvatska Obavještajna zajednica trebala dobro paziti što rade „novoljevičari“ jugoslavenske orijentacije koji i svojim verbalnim nastupima krše hrvatsku Ustav u kojemu se zabranjuje svako udruživanje s bivšim jugo-republikama.
No dobro je da je predsjednik vlade Andrej Plenković odlučio da će biti uspostavljeno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, pri čemu bi morao imati na umu nekoliko ključnih stvari: nikad se neki stručnjaci na ljevici i desnici ne će moći složiti u ocjenjivanju hrvatske prošlosti u 20. stoljeću, historiografija nije egzaktna znanost pa o istim događajima mogu postojati različita, čak suprotstavljena mišljenja, jednako treba osuditi glorificiranje kako ustaške tako i partizanske prošlosti, ali zabraniti jednu i dopuštati drugu ne dolazi u obzir.
U stvari postoji samo jedno rješenje: ili sve zabraniti ili sve dopustiti. Po našemu mišljenju potonje je demokratskije, neka svatko slavi svoje, pa će se s vremenom ispuhati jer nove generacije imaju druge prioritete, dok je prošlost za njih stvarno samo prošlost nasuprot mnogo dramatičnijoj današnjici. Natuknice: demografska katastrofa, gospodarska kriza, korupcija, nepotizam, neučinkovit i nedemokratski parlamentarni sustav, masovno iseljavanje itd. Povijest je važna, ali tko isključivo živi u njoj gubi vezu sa zbiljom i silom prilika prepušta drugima da mu nameću sve važnije u stvarnome životu.
Gojko Borić, Hrvatski tjednik
|
