Stvari su otišle toliko daleko da su njemačka
poluslužbena RTV postaja 'Deutsche Welle', moćni
Zapadnonjemački radio WDR i utjecajni 'Frankfurter
Allgemiene Zeitung' objavili TV reportažu sa stravičnim
naslovom 'Hrvatska: židovsko stanovništvo zahvatio je
strah'. Autori toga uratka Paul Tutsek i Annabelle Lutz
uzeli su kao glavnog svjedoka za tu tvrdnju Slavka
Goldsteina koji je s njima posjetio Jasenovac, dok su
oni kasnije bili na prosvjedu protiv sramotnoga imena
'Trg maršala Tita' u Zagrebu, povezujući ta dva događaja
i mjesta na neobičan način, naime nastojeći dokazati
kako u Hrvatskoj vlada fašizam i antisemitizam tako da
se njezini Židovi moraju bojati za opstanak.
Tužno je
bilo vidjeti Goldsteina kako se vuče s nevidljivim
njemačkim novinarima drvenom stazom do Kamenoga
cvijeta u Jasenovcu i priča svoju verziju tog
strašnoga mjesta. Njegov brat Danijel Ivin 'zaslužan'
je za odbijanje Sabora da bude pokrovitelj
komemoracija na Bleiburgu. U intervjuu španjolskom
dnevniku 'El Pais' na pitanje kako da ga se oslovi
'hrvatskim ili jugoslavenskim piscem' Goldstein
odgovara 'Diga usted yugoslavo', nazovite me
Jugoslavenom!
U knjizi 'Priča o dva naroda' navodi kako
se jedna velika zemlja u Europi, Jugoslavija, 'raspala na manje od sedam
beznačajnih državica'. Protiv jedne takve 'beznačajne državice' Slavko Goldstein
vodi već 25 godina propagandni rat prema onoj starozavetnoj 'oko za oko, zub za
zub.' Pri tome se Goldstein ne susteže od neistina kad u ovoj reportažici o
Jasenovcu tvrdi da je veliki dio njegove rodbine pogubljen u tom stratištu, dok
mnogo veći autoritet u pitanju holokausta, izraelska institucija Yad Vashem,
piše da su oni stradali u Srbiji koja je na 'ovim prostorima' bila samopohvalno
prva 'Judenfrei', slobodna od Židova.
Nalazeći se kraj popisa nastradalih u
Jasenovcu Goldastein nije imao snage reći da je djelomično krivotvoren, što je
dokazano na brojnim primjerima. I njegovi njemački subesjednici nisu bili na
visini novinarske etike kad su u reportažu o 'Goldsteinovom Jasenovcu' unijeli
sekvenciju o prosvjedu na Trgu maršala Tita s izjavom Igora Vukića kako režim u
NDH nije bio fašistički nego autoritatativan 'kojim se u ratnim oklonostima
nastojalo stvoriti i obraniti nacionalnu državu.' To Vukić smatra pozitivnim,
ali nije bilo jer je prosvjed doveden u kontekst s Jasenovcem, s optužbom da tu
protestiraju samo nacionalisti koje se u zapadnoj političkoj terminologiji
gotovo poistovjećuje s fašistima. Ni riječ nisu izgubili da je Josip Broz Tito
bio jedan od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća i da mu nije mjesto na
hrvatskim trgovima i ulicama, kao i da nikad nije posjetio Jasenovac!
Dr. Hermann Proebst (Süddeutsche
Zeitung) o Jasenovcu
Njemačka je javnost vrlo osjetljiva na
pojave nijekanja holokausta i propagiranja neonacizma,
pa tu svoju osjetljivost nerijetko projicira i na
inozemstvo, premda nije uvijek upoznata s tada često
neizbježivim povezanostima nenjemačkih nacionalizama s
Hitlerovom Njemačkom. Slučaj Jasenovac bio je nazočan
u njemačkom tisku i za vrijeme NDH, pa je tako glavni
urednik 'Deutsche Zeitunga in Kroatien' i izdavač
časopisa 'Neue Ordnung' dr. Hermann Proebst objavio u
svome časopisu od 22. ožujka 1942. članak o posjetu
tome, kako je napisao, 'radnom logoru' iz kojega je
vrijedno citirati ove rečenice:
'Bilo bi glupo i frivolno tvrditi da je boravak u logoru
razonoda. Napokon to i ne bi smjelo biti. Gubitak slobode nije stvar preko koje
je lako proći. Ali uspostavljanje reda u asocijalnim snagama, koje su dugo u
životu parazitirale, tako da ih se uvede u proces rada i preodgoja u koji se one
uklapaju, ali i drže po strani novog socijalnog poretka državnoga naroda,
predstavlja problem koji je moguće svladati samo trezvenom pravednošću i
organizacijskom sposobnošću, no ne u potrazi za senzacionalističkim skandalima
iza kojih se većinom skriva potisnuti sadizam ili površna sentimentalnost. Tko
se zanima za užase imao je mogućnost posjećivati zatvore jugoslavenskoga kralja
i tko je tako human mogao je osjećati samilost s najboljim Hrvatima u Lepoglavi
ili Mitrovici, u Crnoj Gori i Makedoniji.'
Poznavatelji prilika u Kraljevini Jugoslaviji i NDH shvatit će
na što je mislio dr. Probst kad je ovo pisao, a dotičnom vrsnom novinaru nije
smetala njegova pronacistička prošlost da odmah poslije rata postane glavnim
urednikom lijevo-liberalnog 'Süddeutsche Zeitunga' u Münchenu koji odavno tako
gadno piše o Hrvatima, valjda radi nečiste savjesti svojih bivših urednika.
Teško je kad se udruže zlonamjernost i neznanje
Upornošću neznalice i zlonamjernika, direktor Centra Simon
Wiesenthal Efraim Zuroff, ponovno se javio zahtjevom da hrvatska vlada smjeni
ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i to, kako kaže, radi njegovih
'proustaških stajališta'. On tvrdi da se Hasanbegović više identificira s
Bleiburgom nego Jasenovcem, kao da je to izmjerivo. Po njemu, danas u Hrvatskoj
'režim koji je počinio genocid nad Srbima, Židovima i Romima nije osuđen na
pravi način'.
I to govori čovjek koji u svojoj zemlji nije osudio teror nad
Palestincima, ne baš nesličan teroru nad nekim drugim narodima u Drugom
svjetskome ratu. Kako piše internetska platforma 'Zeit.de', čak je i izraelski
premijer Benjamin Netanjahu nazvao napade nekih svojih sunarodnjaka na nedužne
Palestince - 'židovskim terorizmom'! Znakovito je da izraelska vojska redovito
diže u zrak kuće terorista i time kažnjava i njihovu jadnu rodbinu, isto ono što
su radili talijanski i njemački okupatori za vrijeme NDH progoneći partizanske
obitelji! Kad su njemački biskupi prije nekoliko godina posjetili pojas Gaze
nazvali su ga 'sličnim koncentracijskom logoru', ali su morali povući tu izjavu,
jer Nijemci drhte na svaku pa i najneopravdaniju zamjerku iz Jeruzalema.
U Sjedinjenim Američkim Državama
djeluje tzv. Jewish Defense League - Židovska
obrambena liga, koju je američki FBI u svome 'Reportu
o terorizmu 2000/1' nazvao 'nasilnom, ekstremističkom
židovskom organizacijom.' Ona je počinila brojne
terorističke napade diljem zapadnoga svijeta, pa eto
prilike Zuroffu da se pozabavi time.
Kad je Hasanbegović odgovorio Zuroffu da pomete pred vlastitim
vratima, zamjerila mu je prof. Mirjana Kasapović u 'Globusu', da to nije trebao
reći jer se ne odnosi na 'njegov slučaj', ali onda se možemo zapitati: zašto se
Zuroff miješa u slučajeve koji se odnose na Hrvatsku, a ne na Izrael i Židove, u
našoj zemlji u kojoj se i nošenje nekakve glupe ustaške kapice barem novčano
kažnjava, dok se crvene zvijezde petokrake s jugoslavenskim zastavama potpuno
ignoriraju, premda su pod tim simbolima izvršeni genocid i agresija na Hrvatsku
i Bosnu i Hercegovinu?
Novinarski i politikantski rat protiv Hrvatske
Nakon što je smrt prekinula antihrvatsku pisaniju njemačkog
novinara Ulricha Schillera ('Deutschland und seinen Kroaten') i nakon što se
njegov prijatelj u klevetanju Wolf Oschlies prebacio na makedonsku problematiku,
štafetu antihrvatske propagande preuzeo je novinar iz Graza, Norbert
Mappes-Niediek, ne prepuštajući ni jednu priliku za blaćenje hrvatskoga naroda
preuzimanjem sramotnih laži svojih znanih i neznanih suflera i antihrvata iz
Zagreba, ali o tome nešto kasnije.
Zastupnik u Njemačkom Bundestagu, Josip Juratović, dobiva
prostor u našim medijima da kritizira Hrvatsku s pozicije svojevrsnog njemačkoga
gaulajtera, za koju smo mislili da je nestala propašću Trećega Reicha. Tako se
Juratović protivio hrvatskom izražavanju uvjerenja u nevinost hrvatskih generala
zatočenih u Haagu, a kad ih je tamošnji Tribunal proglasio potpuno neporočnima
nije se ispričao hrvatskoj zajednici u Njemačkoj.
U intervjuu 'Globusu' (17.06.) tvrdi
kako za ministra Hasanbegovića 'u njemačkoj politici nikad ne bi bilo mjesta,
bez obzira što je u pitanju prošlost.' On je i protiv prosvjednih pisama
pojedinih hrvatskih institucija u Njemačkoj, poslanih njemačkim publikacijama
'Süddeutsche Zeitungu' i 'Spiegelu' u svezi njihova pisanja koje su, po njemu,
'malo pretjerano, ali ipak opravdano kritizirale hrvatsku politiku samozvane
domoljubne koalicije...' dok su ta pisma 'nanijela nesagledivu štetu ugledu
Hrvatske, ali i velikoj većini Hrvata koji žive u Njemačkoj.'
To uopće nije istina. Spomenute novine redovito
citiraju sadašnju prokomunističku oporbu i njezine publicističke analitičare,
uvijek iste tipove, a da ne pitaju drugu stranu, onu konzervativnu i vladinu,
što je protivno osnovnim načelima objektivnoga novinarstva i toliko propagiranom
Ausgenwogenheit - uravnoteženosti. A što se tiče karijera bivših nacista u
Njemačkoj ili 'njemačkih ustaša', to bi Juratoviću trebalo biti itekako poznato.
Zar je zaboravio da je jedan bivši nacika, Kurt Georg Kiesinger, čak dogurao do
saveznog kancelara, dok je na tisuće negdašnjih nacionalsocijalista bilo u
inozemnoj špijunaži Bundesnachrichtendienstu, u vojsci Bundeswehru, visokoj
politici, gospodarstvu, prosvjeti, kulturi itd. Zar i jedan nobelovac Günter
Grass nije priznao da je bio SS-ovac?
Dopisnik osrednjih njemačkih novina za
prostor bivše Jugoslavije Mappes-Niediek sa svojim
niskim udarcima udara protiv svega što je hrvatsko.
Budući da je interes zapadnih medija za Hrvatsku naglo
opao od kad je ona ušla u Europsku Uniju, što je i
rezultat mnogo većih turbulencija u ostalim bivšim
komunističkim zemljama, velike novine koriste za
izvješća i komentare o našoj državi uglavnom samo
agencijske vijesti ili 'svaštarske' novinare, pa tu
ulogu dobro ispunjava spomenuti novinar iz Graza. Nema
priloga u kojemu on ne napada konzervativnu stranu
hrvatskog političkoga života.
Pišući o 'slučaju Hasanbegović' Mappes-Niediek govori kako se
Hrvatska nalazi u 'duhovnom građanskom ratu', premda su odgovarajuće prilike u
Njemačkoj ili Francuskoj znatno oštrije. Tako je veliki njemački književnik
Martin Walser jednom javno izjavio kako mu je dodijalo neprekidno gledati i
slušati 'medijske priloge o našoj (njemačkoj) sramoti' i da je spominjanje
Auschwitza 'batina s kojom se ušutkavaju neistomišljenici', što mu nije štetilo
jer je jednostavno istina.
Opisujući predizborne nastupe hrvatske predsjednice Kolinde
Grabar-Kitarović (Badische Zeitung, 13. siječnja 2015.) Mappes-Niediek nije
mogao mimoići zlobne primjedbe da upotrebljava 'nacionalni kič ako joj koristi'
i da ima 'kao od željeza salivenu frizuru' (?). Naravno, podmeće joj trikove i
blefiranje od početka njezine karijere.
Vrhunac svoje antihrvatske propagande dostigao je Pappes-Niediek
u svojoj knjizi 'Kroatien, das Land hinter der Adriakulisse', Hrvatska, zemlja
iza jadranske kulise, u kojoj Hrvatima osporava sve što ih čini posebnom
nacijom. Za njega su Hrvati dosadna kopija Austrijanaca i Mađara; oni ne vole
svoje more jer je zapravo talijansko; tvrdi da je Katolička Crkva u Hrvata
mjerodavna za cijeli Balkan; za razlike između hrvatskoga i srpskoga piše da su
slične onima između njemačkoga i 'austrijskoga', a taj nije priznat kao poseban
jezik; po njemu Vlatko Maček je za Hrvatsku postigao više nego svi ostali
političari poslije njega, a trebao bi znati da Banovina Hrvatska uopće nije
saživjela itd. No, time se demaskira kao jugonostalgičar što jedan strani
novinar nikako ne bi trebao biti.
I cukar dolazi na kraju. Izvjestitelj 'Večernjaka' iz Bruxellesa
Tomislav Krasnec nastoji nas uvjeriti kako je 'zaštita manjina (u Hrvatskoj)
nazadovala otkako smo u EU' (VL, 15. lipnja) i pri tome citira povjerenika za
ljudska prava u Vijeću Europe Nilsa Muižnieksa, istog onoga koji je slične
zamjerke uputio Poljskoj, ali Varšava ga je glatko demantirala. Da je Krasnec
samo usporedio te kritike s Bulettinom br. 6 Srpskog narodnog vijeća 'Govor
mržnje i nasilje prema Srbima u 2015.' vidio bi da je činovnik EU-a samo
prepisao ono što su marljivi autori Milorada Pupovca pokupili kao pravi
policajci, a i površnom je čitatelju uočljivo da je to uglavnom zbirka
koještarija. Nažalost, hrvatska vlada nije imala petlju odgovori na dokumentiran
i samokritičan način, i to onda pošalje na iste adrese.
Gojko Borić,
croexpress.eu
|