Od onoga časa kad je izborni gubitnik Zoran Milanović opisao pobjedničku vladu Domoljubne koalicije i Mosta kao 'proustašku i kriminalnu' počelo je podzemno organiziranje antihrvatskih demonstracija i širenje istovrsne promidžbe u tuzemstvu i inozemstvu. Najavio je da će u Hrvatskom saboru Vladi 'prirediti pakao', a to se onda počelo sve više ostvarivati i u ostaloj javnosti. Oslanjajući se na svoju parolu 'ili mi ili oni', Milanović je navijestio politički 'građanski rat' svojim protivnicima koji je zasada kulminirao u padu vlade, za što snosi veliku krivnju i Most, jer je upao u SDP-sku zamku o traženju opoziva predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka koji je na kraju ove hajke morao dati ostavku. U svemu ovome je najopasnije da se se u tu kampanju uključili i neki hrvatski Židovi i njihovi sunarodnjaci u inozemstvu.

Stvari su otišle toliko daleko da su njemačka poluslužbena RTV postaja 'Deutsche Welle', moćni Zapadnonjemački radio WDR i utjecajni 'Frankfurter Allgemiene Zeitung' objavili TV reportažu sa stravičnim naslovom 'Hrvatska: židovsko stanovništvo zahvatio je strah'. Autori toga uratka Paul Tutsek i Annabelle Lutz uzeli su kao glavnog svjedoka za tu tvrdnju Slavka Goldsteina koji je s njima posjetio Jasenovac, dok su oni kasnije bili na prosvjedu protiv sramotnoga imena 'Trg maršala Tita' u Zagrebu, povezujući ta dva događaja i mjesta na neobičan način, naime nastojeći dokazati kako u Hrvatskoj vlada fašizam i antisemitizam tako da se njezini Židovi moraju bojati za opstanak.

Tužno je bilo vidjeti Goldsteina kako se vuče s nevidljivim njemačkim novinarima drvenom stazom do Kamenoga cvijeta u Jasenovcu i priča svoju verziju tog strašnoga mjesta. Njegov brat Danijel Ivin 'zaslužan' je za odbijanje Sabora da bude pokrovitelj komemoracija na Bleiburgu. U intervjuu španjolskom dnevniku 'El Pais' na pitanje kako da ga se oslovi 'hrvatskim ili jugoslavenskim piscem' Goldstein odgovara 'Diga usted yugoslavo', nazovite me Jugoslavenom!

U knjizi 'Priča o dva naroda' navodi kako se jedna velika zemlja u Europi, Jugoslavija, 'raspala na manje od sedam beznačajnih državica'. Protiv jedne takve 'beznačajne državice' Slavko Goldstein vodi već 25 godina propagandni rat prema onoj starozavetnoj 'oko za oko, zub za zub.' Pri tome se Goldstein ne susteže od neistina kad u ovoj reportažici o Jasenovcu tvrdi da je veliki dio njegove rodbine pogubljen u tom stratištu, dok mnogo veći autoritet u pitanju holokausta, izraelska institucija Yad Vashem, piše da su oni stradali u Srbiji koja je na 'ovim prostorima' bila samopohvalno prva 'Judenfrei', slobodna od Židova.

Nalazeći se kraj popisa nastradalih u Jasenovcu Goldastein nije imao snage reći da je djelomično krivotvoren, što je dokazano na brojnim primjerima. I njegovi njemački subesjednici nisu bili na visini novinarske etike kad su u reportažu o 'Goldsteinovom Jasenovcu' unijeli sekvenciju o prosvjedu na Trgu maršala Tita s izjavom Igora Vukića kako režim u NDH nije bio fašistički nego autoritatativan 'kojim se u ratnim oklonostima nastojalo stvoriti i obraniti nacionalnu državu.' To Vukić smatra pozitivnim, ali nije bilo jer je prosvjed doveden u kontekst s Jasenovcem, s optužbom da tu protestiraju samo nacionalisti koje se u zapadnoj političkoj terminologiji gotovo poistovjećuje s fašistima. Ni riječ nisu izgubili da je Josip Broz Tito bio jedan od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća i da mu nije mjesto na hrvatskim trgovima i ulicama, kao i da nikad nije posjetio Jasenovac!

Dr. Hermann Proebst (Süddeutsche Zeitung) o Jasenovcu

Njemačka je javnost vrlo osjetljiva na pojave nijekanja holokausta i propagiranja neonacizma, pa tu svoju osjetljivost nerijetko projicira i na inozemstvo, premda nije uvijek upoznata s tada često neizbježivim povezanostima nenjemačkih nacionalizama s Hitlerovom Njemačkom. Slučaj Jasenovac bio je nazočan u njemačkom tisku i za vrijeme NDH, pa je tako glavni urednik 'Deutsche Zeitunga in Kroatien' i izdavač časopisa 'Neue Ordnung' dr. Hermann Proebst objavio u svome časopisu od 22. ožujka 1942. članak o posjetu tome, kako je napisao, 'radnom logoru' iz kojega je vrijedno citirati ove rečenice:

'Bilo bi glupo i frivolno tvrditi da je boravak u logoru razonoda. Napokon to i ne bi smjelo biti. Gubitak slobode nije stvar preko koje je lako proći. Ali uspostavljanje reda u asocijalnim snagama, koje su dugo u životu parazitirale, tako da ih se uvede u proces rada i preodgoja u koji se one uklapaju, ali i drže po strani novog socijalnog poretka državnoga naroda, predstavlja problem koji je moguće svladati samo trezvenom pravednošću i organizacijskom sposobnošću, no ne u potrazi za senzacionalističkim skandalima iza kojih se većinom skriva potisnuti sadizam ili površna sentimentalnost. Tko se zanima za užase imao je mogućnost posjećivati zatvore jugoslavenskoga kralja i tko je tako human mogao je osjećati samilost s najboljim Hrvatima u Lepoglavi ili Mitrovici, u Crnoj Gori i Makedoniji.'

Poznavatelji prilika u Kraljevini Jugoslaviji i NDH shvatit će na što je mislio dr. Probst kad je ovo pisao, a dotičnom vrsnom novinaru nije smetala njegova pronacistička prošlost da odmah poslije rata postane glavnim urednikom lijevo-liberalnog 'Süddeutsche Zeitunga' u Münchenu koji odavno tako gadno piše o Hrvatima, valjda radi nečiste savjesti svojih bivših urednika.

Teško je kad se udruže zlonamjernost i neznanje

Upornošću neznalice i zlonamjernika, direktor Centra Simon Wiesenthal Efraim Zuroff, ponovno se javio zahtjevom da hrvatska vlada smjeni ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i to, kako kaže, radi njegovih 'proustaških stajališta'. On tvrdi da se Hasanbegović više identificira s Bleiburgom nego Jasenovcem, kao da je to izmjerivo. Po njemu, danas u Hrvatskoj 'režim koji je počinio genocid nad Srbima, Židovima i Romima nije osuđen na pravi način'.

I to govori čovjek koji u svojoj zemlji nije osudio teror nad Palestincima, ne baš nesličan teroru nad nekim drugim narodima u Drugom svjetskome ratu. Kako piše internetska platforma 'Zeit.de', čak je i izraelski premijer Benjamin Netanjahu nazvao napade nekih svojih sunarodnjaka na nedužne Palestince - 'židovskim terorizmom'! Znakovito je da izraelska vojska redovito diže u zrak kuće terorista i time kažnjava i njihovu jadnu rodbinu, isto ono što su radili talijanski i njemački okupatori za vrijeme NDH progoneći partizanske obitelji! Kad su njemački biskupi prije nekoliko godina posjetili pojas Gaze nazvali su ga 'sličnim koncentracijskom logoru', ali su morali povući tu izjavu, jer Nijemci drhte na svaku pa i najneopravdaniju zamjerku iz Jeruzalema.

U Sjedinjenim Američkim Državama djeluje tzv. Jewish Defense League - Židovska obrambena liga, koju je američki FBI u svome 'Reportu o terorizmu 2000/1' nazvao 'nasilnom, ekstremističkom židovskom organizacijom.' Ona je počinila brojne terorističke napade diljem zapadnoga svijeta, pa eto prilike Zuroffu da se pozabavi time.

Kad je Hasanbegović odgovorio Zuroffu da pomete pred vlastitim vratima, zamjerila mu je prof. Mirjana Kasapović u 'Globusu', da to nije trebao reći jer se ne odnosi na 'njegov slučaj', ali onda se možemo zapitati: zašto se Zuroff miješa u slučajeve koji se odnose na Hrvatsku, a ne na Izrael i Židove, u našoj zemlji u kojoj se i nošenje nekakve glupe ustaške kapice barem novčano kažnjava, dok se crvene zvijezde petokrake s jugoslavenskim zastavama potpuno ignoriraju, premda su pod tim simbolima izvršeni genocid i agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu?

Novinarski i politikantski rat protiv Hrvatske

Nakon što je smrt prekinula antihrvatsku pisaniju njemačkog novinara Ulricha Schillera ('Deutschland und seinen Kroaten') i nakon što se njegov prijatelj u klevetanju Wolf Oschlies prebacio na makedonsku problematiku, štafetu antihrvatske propagande preuzeo je novinar iz Graza, Norbert Mappes-Niediek, ne prepuštajući ni jednu priliku za blaćenje hrvatskoga naroda preuzimanjem sramotnih laži svojih znanih i neznanih suflera i antihrvata iz Zagreba, ali o tome nešto kasnije.

Zastupnik u Njemačkom Bundestagu, Josip Juratović, dobiva prostor u našim medijima da kritizira Hrvatsku s pozicije svojevrsnog njemačkoga gaulajtera, za koju smo mislili da je nestala propašću Trećega Reicha. Tako se Juratović protivio hrvatskom izražavanju uvjerenja u nevinost hrvatskih generala zatočenih u Haagu, a kad ih je tamošnji Tribunal proglasio potpuno neporočnima nije se ispričao hrvatskoj zajednici u Njemačkoj.

U intervjuu 'Globusu' (17.06.) tvrdi kako za ministra Hasanbegovića 'u njemačkoj politici nikad ne bi bilo mjesta, bez obzira što je u pitanju prošlost.' On je i protiv prosvjednih pisama pojedinih hrvatskih institucija u Njemačkoj, poslanih njemačkim publikacijama 'Süddeutsche Zeitungu' i 'Spiegelu' u svezi njihova pisanja koje su, po njemu, 'malo pretjerano, ali ipak opravdano kritizirale hrvatsku politiku samozvane domoljubne koalicije...' dok su ta pisma 'nanijela nesagledivu štetu ugledu Hrvatske, ali i velikoj većini Hrvata koji žive u Njemačkoj.'

To uopće nije istina. Spomenute novine redovito citiraju sadašnju prokomunističku oporbu i njezine publicističke analitičare, uvijek iste tipove, a da ne pitaju drugu stranu, onu konzervativnu i vladinu, što je protivno osnovnim načelima objektivnoga novinarstva i toliko propagiranom Ausgenwogenheit - uravnoteženosti. A što se tiče karijera bivših nacista u Njemačkoj ili 'njemačkih ustaša', to bi Juratoviću trebalo biti itekako poznato. Zar je zaboravio da je jedan bivši nacika, Kurt Georg Kiesinger, čak dogurao do saveznog kancelara, dok je na tisuće negdašnjih nacionalsocijalista bilo u inozemnoj špijunaži Bundesnachrichtendienstu, u vojsci Bundeswehru, visokoj politici, gospodarstvu, prosvjeti, kulturi itd. Zar i jedan nobelovac Günter Grass nije priznao da je bio SS-ovac?

Dopisnik osrednjih njemačkih novina za prostor bivše Jugoslavije Mappes-Niediek sa svojim niskim udarcima udara protiv svega što je hrvatsko. Budući da je interes zapadnih medija za Hrvatsku naglo opao od kad je ona ušla u Europsku Uniju, što je i rezultat mnogo većih turbulencija u ostalim bivšim komunističkim zemljama, velike novine koriste za izvješća i komentare o našoj državi uglavnom samo agencijske vijesti ili 'svaštarske' novinare, pa tu ulogu dobro ispunjava spomenuti novinar iz Graza. Nema priloga u kojemu on ne napada konzervativnu stranu hrvatskog političkoga života.

Pišući o 'slučaju Hasanbegović' Mappes-Niediek govori kako se Hrvatska nalazi u 'duhovnom građanskom ratu', premda su odgovarajuće prilike u Njemačkoj ili Francuskoj znatno oštrije. Tako je veliki njemački književnik Martin Walser jednom javno izjavio kako mu je dodijalo neprekidno gledati i slušati 'medijske priloge o našoj (njemačkoj) sramoti' i da je spominjanje Auschwitza 'batina s kojom se ušutkavaju neistomišljenici', što mu nije štetilo jer je jednostavno istina.

Opisujući predizborne nastupe hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović (Badische Zeitung, 13. siječnja 2015.) Mappes-Niediek nije mogao mimoići zlobne primjedbe da upotrebljava 'nacionalni kič ako joj koristi' i da ima 'kao od željeza salivenu frizuru' (?). Naravno, podmeće joj trikove i blefiranje od početka njezine karijere.

Vrhunac svoje antihrvatske propagande dostigao je Pappes-Niediek u svojoj knjizi 'Kroatien, das Land hinter der Adriakulisse', Hrvatska, zemlja iza jadranske kulise, u kojoj Hrvatima osporava sve što ih čini posebnom nacijom. Za njega su Hrvati dosadna kopija Austrijanaca i Mađara; oni ne vole svoje more jer je zapravo talijansko; tvrdi da je Katolička Crkva u Hrvata mjerodavna za cijeli Balkan; za razlike između hrvatskoga i srpskoga piše da su slične onima između njemačkoga i 'austrijskoga', a taj nije priznat kao poseban jezik; po njemu Vlatko Maček je za Hrvatsku postigao više nego svi ostali političari poslije njega, a trebao bi znati da Banovina Hrvatska uopće nije saživjela itd. No, time se demaskira kao jugonostalgičar što jedan strani novinar nikako ne bi trebao biti.

I cukar dolazi na kraju. Izvjestitelj 'Večernjaka' iz Bruxellesa Tomislav Krasnec nastoji nas uvjeriti kako je 'zaštita manjina (u Hrvatskoj) nazadovala otkako smo u EU' (VL, 15. lipnja) i pri tome citira povjerenika za ljudska prava u Vijeću Europe Nilsa Muižnieksa, istog onoga koji je slične zamjerke uputio Poljskoj, ali Varšava ga je glatko demantirala. Da je Krasnec samo usporedio te kritike s Bulettinom br. 6 Srpskog narodnog vijeća 'Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015.' vidio bi da je činovnik EU-a samo prepisao ono što su marljivi autori Milorada Pupovca pokupili kao pravi policajci, a i površnom je čitatelju uočljivo da je to uglavnom zbirka koještarija. Nažalost, hrvatska vlada nije imala petlju odgovori na dokumentiran i samokritičan način, i to onda pošalje na iste adrese.

Gojko Borić, croexpress.eu

www.hkz-kkv.ch