Tko u Njemačkoj posjećuje evangeličke crkve vidi da su i na najveće blagdane poluprazne, a u katoličkim hramovima susreću uglavnom sijede i ćelave glave. U našoj crkvi Male braće pokopan je veliki teolog i flozof Duns Scotus. a na zapadnom zidu se nalazi reljef poprsja hrvatskog kardinala blaženoga Alojzija Stepinca. Ječer me je dočekao snažan zvuk orgulja i skladno pjevanje zbora i vjernika. Misu služe dva svećenika, propovijed je osvrt na evanđelje ali s jednom tužnom konstatacijom, propovjednik opisuje svoju šetnju gradom u potrazi za uskrsnim razglednicama, i što nalazi . zečiće, zečiće, zečiće i ništa više. Isusu s motivm uskrsnuća ni traga. Najveći kršćanski blagdan, Uskrs, posve je komercijaliziran, nešto manje nego Božić, ali ipak.
U „Minoritenkirche“ hrvatski vjernici zdušno sudjeluju u misi, znaju sve molitve, svu ceremoniju, sve što misu čini zajedničkim doživljajem. U Nijemaca je to drukčije, stariji ljudi znaju što treba odgovarati na svećenikove molitve, mlađi kao da se, oprosti mi Bože, dosađuju, i nije ih mnogo, valjda dolaze kao pratitelji onemoćalih. Ali ne smijem biti ohol, to je grijeh, prije se išlo u crkvu običaja radi, danas iz uvjerenja. „Spiegel“ je u svom prošlom broju donio članak u kojemu nastoji dokazati da u suvremenoj Njemačkoj malo tko vjeruje u katoličke dogme, čak i pripadnici vjerskih zajednica kao da ne vjeruju u ono što propovijeda Crkva. Možda je tako, a možda i nije, vjera je intimna stvar svakoga pojedinca i nisam siguran da vjernici otvaraju svoje duše zlobnim organizatorima anketa.
No vratimo se našim posjetiteljima „Minoritenkirche“ u Kölnu. Nisu to više oni bivši gastarbajteri u skromnoj odjeći, s tamnim bauštelskim licima, ne to su danas pripadnici srednjeg staleža koji se izvanjski ne razlikuju od Nijemaca. Mlađi su odjeveni po posljednjem kriku mode, stariji u tamnim odjelima, bijelim košuljama i s kravatama. Djeca međusobno razgovaraju njemački, u hrvatskom jeziku starijih naraštaja čuju se germanske pozajmnice u narječjima sjeverne Dalmacije i Hercegovine. Hrvati su ne samo dobro integrirani u njemačkom društvu nego i utopljeni u nj, različiti samo po svojem južnjačkom izgledu i temperamentu.
Crkva Sv. križa u Ninu, najmanja katedrala u svijetu
Pred crkvom bučno razgovaraju o svemu što se događa u našim domovinama Hrvatsko,j te Bosni i Hercegovini, uglavnom nema mnogo dobra da se kaže, ali ima i zgodnih anegdota koje olakšavaju tmurne vijesti iz staroga kraja. Ovo sastajanje pred crkvom prije mise podsjeća me na odgovarajuću naviku iz Dalmacije gdje su na „šimatorju“, ( predcrkvenim prostorom) muškarci izmjenjivali novosti i politizirali, a djevojke stidljivo bacale poglede na svoje simpatije. U Njemačkoj su ovi „skupovi“ isključivo stvar muškoga svijeta, žene disciplinirano ulaze u crkvu i paze da djeca previše ne skaču i viču.
Prema najnovijim procjenama Hrvata u Njemačkoj ima oko 420.000, što onih od prije kao i novih doseljenika kojih je oko 75.000, dakle čitav jedan osrednji hrvatski grad. Ako hrvatska selidba naroda bude nastavljena moglo bi se dogoditi da Hrvata za pet ili šest godina bude u Njemačkoj pola milijuna, jedna veća hrvatska županija. Kad bi naši iseljenici dobili ono pravo koje imaju Nijemci, naime dopisno glasovanje, predstavnika tzv. dijaspore u Hrvatskom Saboru bilo bi barem deset ili petnaest, bilo bi ih više nego što ima jedna od koalicijskih stranaka u sadašnjoj hrvatskoj vladi ; od njih bi možda zavisilo sklapanje neke nove koalicije. Oni bi u tom slučaju mogli proturiti izglasavanje Zakona o iseljeništvu sa svim sadržajim,a koji bi mogli biti od koristi za organiziran povratak Hrvata iz tuđine u njihove domovine, on što rade Izraelci od osnivanja svoje države god. 1948. do danas. No, to očito vladajući ne žele. Eto su su bile moje skromne misli tijekom Sv. mise na Uskrs god. 2019.
SRETAN USKRS SVIMA KOJI OVO PROČITAJU,
Gojko Borić, HKZ
|
