![](images/ljubica_stefan.jpg)
|
Svetu misu povodom 10. obljetnice smrti Ljubice Štefan
služiti će rektor preč. Josip Kuhtić u
subotu, 17. ožujka u 09:00 sati u zagrebačkoj
katedrali
Poslije mise njezini će prijatelji i
poštovatelji na Sunčanoj poljani u Gaju urni na
zagrebačkom Krematoriju položiti cvijeće i upaliti
svijeće.
Dana 17. ožujka
navršava se 10. obljetnica smrti Ljubice Štefan. Neki se još sjećaju njezinih
tekstova, njezine upornosti u obrani istine. Profesorica slavistike Ljubica
Štefan bila je hrabra Hrvatica, koja je sticajem životnih okolnosti krajem
'80-ih godina živjela u Beogradu. Godine 1987. susreće se s paterom Vladimirom
Horvatom, isusovcem, koji je tada bio župnik na službi u Beogradu. U mirovini,
od 1988. godine, neprekidno se bavi povijesnim istraživanjima u beogradskim
knjižnicama i arhivima, gdje u tajnosti i napetosti prikuplja raznu povijesnu
građu. U svojim nastojanjima traganja za istinom imala je duhovnu podršku p.
Horvata. |
Započinje pisati knjige kojima svjedoči ono što je
pronašla istraživanjima. Godine 1989. pod pseudonimom
joj izlazi prva knjiga u Sloveniji. Zatim joj 1991. i
1992. izlaze i druge dvije knjige Mozaik izdaje i
Pregled srpskog antisemitizma, obje također pod tuđim
imenom. U njima je opisala utjecaj Srpske pravoslavne
crkve na srpsku politiku i vezu Srpske pravoslavne crkve
i fašizma u Srbiji. U knjigama Mitovi i zatajena
povijest i Istinom i činjenicama za Hrvatsku pisala je o
žrtvama u poslijeratnom Titovom logoru Jasenovac od
1945. - 1948.g. U prilog svoje tvrdnje istražila je i
navela više imena svjedoka, uz desetak navedenih
bibliografskih izvora. Tvrdila je da je Jasenovac
poslije svibnja 1945., pa sve do 1948., bio komunističko
stratište za mnoge hrvatske mučenike s Križnoga puta.
Postkomunistički, režimski kritičari i novinari zbog
toga su je izvrgnuli cijelom nizu uvredljivih medijskih
napada, no Štefan je ostala neumorna, pregarajući do
smrti za istinom.
Zbog osobne sigurnosti morala je u
srpnju 1992. žurno napustiti Beograd, gdje je ostavila
svu svoju imovinu. Kao izbjeglica stigla je u Zagreb.
Uz neviđenu energiju u osmom desetljeću života,
nastavila svoj istraživački i publicistički rad, kojem
se je u potpunosti posvetila. Piše židovskim
organizacijama i dokazuje da su njezin stric i ona
pomagali Židovima u Drugom svjetskom ratu. Godine
1993. dodjeljeno joj je najviše židovsko priznanje -
povelja i medalja Pravednice muđu narodima za
spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu, što je
činila kao mlada djevojka zajedno sa svojim stricem
Lujom u Karlovcu. Osobno prima ta najviša židovska
priznanja u Izraelu. Njezino ime i ime njezinog strica
uklesano je na Zidu počasti u Vrtu pravednika. Ona je
prva u Memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu uz
čije ime stoji Croatia, umjesto ranijeg naziva
Yugoslavia. Tako je po prvi puta, uz ime Ljubice
Štefan i njezinog pokojnog strica Luju Štefan, uklesan
naziv hrvatske države.
Večernji list 8. veljače pod naslovom U beogradskom arhivu
pronađen je dokaz da je Stepinac spašavao i Srbe opisuje se povijesna
činjenica kako se zagrebači nadbiskup Alojzije Stepinac u NDH snažno zalagao za
pomoć i spašavanje Židova koji su se našli na udaru ustaškog režima. Riječ je o
američkoj povjesničarki židovskog podrijetla iz Sarajeva, Esther Gitman koja
svojom nedavnom knjigom ukazuje na spašavanje Židova u NDH.
Stepinac se zauzimao za svakog čovjeka, bez obzira na
nacionalnost i vjeroispovijest. To govore brojni dokumenti, kaže Esther Gitman,
te treba istražiti sve što je Stepinac u NDH napravio za Srbe. Knjigu autorice
Gitman opisuje i Večernji list 20. veljače pod naslovom Stepinac je
zaprijetio Paveliću i NDH da će zatvoriti sve crkve i pustiti zvona neprestano
zvoniti. Gitman je istaknula kako bi na isti način iscrpno trebalo
istražiti i ulogu nadbiskupa Stepinca u spašavanju Srba u NDH. Nažalost,
Stepinac u Srbiji još uvijek slovi kao ustaški ratni zločinac, jer je
jugoslavenska vlast od Stepinca monstrouzno napravila ratnog zločinca i
suradnika ustaškog režima. Tako je odlučila Partija na čelu sa krvavim maršalom
Titom te na političkom suđenju 1946. u Zagrebu krivotvorila mnoge činjenice da
bi zločinački presudila zagrebačkom nadbiskupu. Ta je činjenica ostala živa sve
do danas u glavama mnogih koji su cijelo stoljeće pokušali velikosrpskom i
komunističkom politikom uništiti i pokoriti državotvorne Hrvate i nisu željeli
prihvatiti kasnije utvrđene činjenice o namještenom i krivotvorenom sudskom
procesu.
Više događaja koje spominje Esther
Gitman, poput Stepinčevog zbrinjavanja Židova iz doma
"Lavoslav Schwartz", već je prije 20-tak godina
istraživala je i objavila profesorica Ljubica Štefan u
knjizi Stepinac i židovi (Croatiaprojekt, Zagreb
1998.). Utvrdila je činjenicama kako je zagrebački
nadbiskup u vrijeme Drugog svjetskog rata izravno
pomagao i doprinio spašavanju većeg broja Židova pred
nacistima. Opisala je sve što je pronašla i poduzela
kako bi Stepinac bio proglašen zaslužnim za spašavanje
Židova i konačno priznat od države Izrael kao
pravednik. Stalo joj je u potpunosti rasvijetliti i
objelodaniti činjenice o prijetnji nacista 8. prosinca
1943. i Stepinčevom pothvatu preseljenja starih Židova
iz Doma staraca "Lavoslav Schwartz" iz Stenjevca na
crkveno imanje u Brezovicu. No, prijedlozi proglašenja
Satepinca pravednikom su još i prije pisanja njezine
knjige dva puta odbijeni, uz nelogično i neuobičajeno
obrazloženje protivno pravilima priznanja i u
suprotnosti s podacima drugih proglašenih pravednika
među narodima. No, komunistička i prosrpska negativna
promidžba ostala je i do danas snažnija od istine.
Nažalost Ljubica Štefan, prije deset
godina umrla je negirana i nepriznata po komunističkim
mutikašama, srbofilima i mrziteljima Hrvata, iako je
pronašla mnoge vjerodostojne dokumente i svjedoke, a i
sama je spašavala Židove u tom vremenu. Uz već
spomenute knjige, profesorica Štefan je napisala i
knjigu Srpska pravoslavna crkva i fašizam (Nakladni
zavod Globus, 1996. g.), zatim Istinom i činjenicama
za Hrvatsku (HKZ - Hrvatsko slovo, 1999.g.) i Mitovi i
zatajena povijest (izdanje Krešimir - SlovoM, 1999.),
čiji sadržaji pojašnjavaju okolnosti i navode imena
nekih koji su lažirali, onemogućavali i nečasno se
ponijeli prema istini o Stepincu i Hrvatskoj. U
posljednjih desetak godina svog života napisala je i
objavila ukupno sedam knjiga povijesnih svjedočanstava
i istraživanja.
U životu, Ljubica Štefan bila je i
ostala do kraja vrlo skromna. Kao vjernica žarko je
molila za hrvatsko opće dobro. Bila je članica
Molitvene skupine za hrvatske domoljubne uznike širom
svijeta. Pod kraj života, u bolnici krunica joj je
stalno bila na dohvat ruke, što je potvrda njene
iskrene vjere - po riječima patera Vladimira Horvata.
Po posljednjoj želji kremirana je i njezin je pepeo
razasut na Sunčanoj poljani u Gaju urni na Krematoriju
na Mirogoju. To je mjesto gdje se posipa pepeo
neindentificiranih hrvatskih branitelja i žrtava
Domovinskog rata, siromašnih i beskućnika, to je
mjesto skromnosti gdje se više nikakvim natpisima ne
obilježavaju imena pokojnika. Tu, kako je i živjela,
završava pravednica Ljubica Štefan, svoje ovozemaljsko
poslanje. Svojim životom potvrdila je skromnost kao
vrlinu, ta velika štovateljica istine, Stepinca i
hrvatske domovine.
Damir Borovčak
![](images/ljubicastefan01.jpg) ![](images/ljubica_stefan_stepinac_i_zidovi.jpg) ![](images/ljubicastefan02.jpg)
|