Okupljenima se obratio autor monografije Damir Borovčak koji nije krio razočaranje postupanjem hrvatskih vlasti prema Zrinu, te slabom odazivu hrvatskih političara i saborskih zastupnika kojima je poslan poziv

“Svi ti ljudi zauzeti su nečim drugim danas, nisu mogli ovdje biti da čuju iz ustiju Zrinjana što ih tišti. Pozvani su veleposlanici zato što Mađari često misle da je Zrinski rođen u Sigetu. On je ondje poginuo, ali rođen je u Zrinu. Daju mu više časti nego što mu je mi dajemo. Pozvan je veleposlanik Republike Slovenije jer su Slovenci zajedno sa zrinskom vojskom branili u Pounju od Osmanskog Carstva. Možemo Slovencima za to zahvaliti. Duboko sam razočaran pristupom vladajućih koji nisu, a mogli su mnogo više, učiniti prema Zrinu u prethodnom periodu od trideset godina slobodne Hrvatske. Rođen sam ovdje u Zagrebu, otac mi je pričao na koji način je ovaj grad “oslobođen”, a kao dijete osvjedočio sam se u mnoga jaukanja u tadašnjoj zgradi Udbe, a današnjoj zgradi veleposlanstva jer smo se kao djeca igrali u blizini. Bili su to jauci i zapomaganja iz tih podrumskih prostora. Iz tog razloga sam se motivirao da potražim gdje je Nikola Šubić Zrinski rođen i da se založim za istinu koju pričaju Zrinjani. Ova monografija je posao od 17 godina. Zahvalan sam svima koji su pomagali da se dobiju iskazi od najstarijih Zrinjana. Svi svjedoci govore isto, a partizanski dokumenti to potvrđuju – apsolutno nema dvojbe, u Zrinu je počinjen genocid nad Hrvatima jer su bili okruženi vlaškim selima. Slično se dogodilo u Borićevcu i drugim mjestima”, zaključio je Borovčak.

 

Povratnica u Zrin iz Australije Branka Čubelić:

“Zrin nije samo mjesto na karti. To je korijen našeg bića, temelj našeg naslijeđa i duh koji teče našim venama. Kao potomci prijatelji zrinjanskih predaka, naša je odgovornost očuvati nasljeđe Zrina, poštivati sjećanje na naše pretke i prenositi njihove priče budućim generacijama. Zrin bi trebao biti i bit će mjesto posebnog pijeteta u Republici Hrvatskoj. Moje vlastito srce kuca u ritmu zrinjske zemlje. Unatoč tome što sam rođena u Drenju i od moje 6 godine odrastala u Australiji, moja duša pripada Zrinu. Krv mog oca, njegovih roditelja i njegovih predaka teče mojim venama, pa sve do Pavla Dembića, rođenog u Zrinju 1770. Bio je to trenutak sudbine kad sam se vratila u Zrin, vučena silom koju nisam mogla ignorirati. Bujna zelena dolina u kojoj je moj otac odrastao i ruševine crkve Marije Magdalene na brdu probudilo je nešto duboko u meni. Večeras je iz Austrije stigla naša Valerija Skender rođena Brajčinović također, potomkinja u prvom koljenu. Valerijino znanje i sposobnost prevođenja nevjerojatno teško čitljivih dokumenata je apsolutno neprocjenjivo. Otac joj je bio Mato Brajčinović, zrinski dječak i neumorni zagovornik Zrina prije svoje smrti 2020. Bilo je i puno drugih koji su dali svoj doprinos i nadam se da će biti i još mnogo vas koji ćete dati svoj doprinos u budućnosti. Naša misija nije samo izgradnja obiteljskog stabla. Riječ je o povezivanju s našim korijenima, razumijevanju naše povijesti i prihvaćanju našeg identiteta Zrinjana. Riječ je o stvaranju novih prijateljstava, svladavanju prepreka i stvaranju naslijeđa koje će trajati generacijama koje dolaze. Prigrlimo naše putovanje otvorena srca i uma, vođeni duhom naših predaka i potaknuti ljubavlju prema Zrinu jer zajedno možemo postići velike stvari i očuvati nasljeđe Zrina da živi za sva vremena”, poručila je povratnica Čubelić.