Uz brojne preslike dokumenata nova knjiga donosi i 10 ovjerenih svjedočanstva Zrinjana koji su preživjeli četničko-partizanski pokolj i razaranje Zrina na Malu Gospu 1943., kad su mrzitelji svega hrvatskoga 9. rujna izbrisali Zrin sa zemljopisnih karata. A Zrinsku goru preimenovali u "Šamarica".
Tri stotine mještana – sve što se miče a nije uzmaknulo pred sumanutim banovinskim susjedima – brutalno je strijeljano i zaklano, a neki i živi bačeni u vatru. Imovina im je opljačkana, kuće spaljene i uništene, srušene su dvije katoličke crkve, školska zgrada i drugi javni objekti. Preživjelima je do današnjih dana (!) zabranjen povratak na djedovinu... da bi se u "Baniji" stvorio čisti vlaško-srpski etnički prostor. Po istom obrascu sve se ponovilo i u obrambenom Domovinskom ratu.
Stari grad-tvrđava Zrin na padini Zrinske gore je bio središte hrvatskih plemića i banova Šubića po čemu su prozvani Zrinski. Grad hrvatskih velikana pera i mača, rodno mjesto najvećeg hrvatskog srednjovjekovnoga junaka Nikole Šubića Zrinskoga (Sigetskoga iz 1566.). Prema popisu stanovništva iz 1910. godine u općinskom središtu i obrtničko-poljoprivrednom gradiću Zrinu živjela su 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađar. Po vjeroispovijesti je katolika bilo 778, a pravoslavnih troje.
O knjizi su govorili: sisački biskup mons. dr. Vlado Košić, krčki biskup mons. dr. Ivica Petanjak, Gospićko-senjski biskup u miru mons. dr. Mile Bogović, ravnatelj Zaklade za izgradnju crkve u Zrinu i kancelar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, predsjednik Odbora za izgradnju crkve u Zrinu Matija Petanjak, i na završetku urednik i autor dipl. inž. Damir Borovčak.
Sisačka biskupija i Zaklada za gradnju župne crkve Našašća sv. Križa u Zrinu pozvala je i na predstavljanje knjige u Zagrebu, a urednik i autor knjige je pozivnice preporučenom poštom poslao:
Predsjednica RH gđa Kolinda Grabar Kitarović; Predsjednik Hrvatskog Sabora gosp. akademik Željko Reiner; Kandidat za predsjednika Vlade RH gosp. Andrej Plenković; Predsjednik MOST-a gosp. Božo Petrov; Ministar pravosuđa gosp. Ante Šprlje; Ministar kulture gosp. Zlatko Hasanbegović; Ministar vanjskih poslova gosp. Miro Kovač; Ministar branitelja gosp. Tomo Medved; Predsjednik Vrhovnog suda RH gosp. Branko Hrvatin; Državna geodetska uprava Ravnatelj dr. Darko Markovinović; Župan Sisačko-moslavačke županije gosp. Ivan Žinić; Predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić; Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić; Predsjednik Družbe hrvatskog zmaja gosp. Nevio Šetić.
Fotelje rezervirane za uzvanike i predstavnike vlasti su ostale prazne. Jer bi nekima mogle narušiti međunarodni ugled i razjariti neoliberalnu falangu u Hrvatskoj. I velikosrbe - jugoslovene - subverzivne borce protiv države u "hrvatskim" javnim medijima. Kao onu novinarku u prošlotjednom Otvorenom koju je zasmetalo da jedan dužnosnik "previše brani hrvatske nacionalne interese". Masonski Magnum Crimen kojeg je večeras spomenuo i biskup Bogović.
Što to znači? To na žalost znači da jučerašnje veličanje komunista ("antifašista") nije slučaj nego pravilo u novoj Hrvatskoj državi.
Zahvaljujući gosp. Vilimu Pocha, suradniku na knjizi, uočen je Zbornik dokumenta i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda (Vojni istorijski institut JNA, Beograd, 1957.) u kojem je objavljena Zapovijest za napad na Zrin, dana 8. septembra 1943.: (...) da se banditi utamane i unište... sve objekte u Zrinu, koji bi mogli služiti neprijatelju da se ponovno nastani - uništiti. (...) Evakuaciju plijena (tj. pljačka cjelokupne imovine Zrinjana, o.a.) vršit će jedinica koju odredi I. brigada (...).
20. prosinca 1944. OZN-a za Baniju izvješćuje Odjel za zaštitu naroda Hrvatske, a među njima i Vladimira Bakarića: »Vama je dobro poznato da je Glavni Štab Hrvatske odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima.« (Partizanska i komunistička represija u Hrvatskoj – Dokumenti: Zagreb i Središnja Hrvatska – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2008.).
Svjedokinja Terezija (Rezika) Poche rođ. Đajić (Zrin, 1928.) sjeća se zločina u Zrinu. Kao i Andrija Hegedić koji je također bio nazočan na predstavljanju. Dokumenti i ovjerena svjedočanstva Zrinjana nisu dovoljna pravosudnim tijelima RH da pokrenu istragu, ali je zato u Hrvatskoj moguće nekoga krivično goniti i osuditi na sedmogodišnju zatvorsku kaznu za krađu dragulja "zelene boje, vjerojatno smaragda", koje, nota bene, nitko izuzev samo jedne svjedokinje Terezije Barbarić alias Biljane Sučić nije vidio. Moguće po želji Krivokletnika.
"Sve ove godine tražimo da nam se vrati oduzeta imovina, ali čini se da u Hrvatskoj još ne postoji zakon koji kaže da ono što je oteto da se mora vratiti, što je namjerno zapaljeno da se mora sagraditi, što je prognano da se mora vratiti, što je ubijeno, da zločinci moraju odgovarati, ili taj zakon vrijedi za sve, samo ne za Hrvate u Hrvatskoj?"
O predstavljanju knjige, i s ovakvih tužnih spomena na "antifašističke" zločine nad Hrvatima, nema vijesti u Dnevniku tzv. hrvatske televizije. Plaćenici koji manipuliraju istinom, peru nam mozgove kao da smo svi mi budale! Nismo mi Baudelairevi crni tulipani..
Cijelu promociju Borovčakove knjige snimio je legendarni gosp. Oskar Šarunić i može se pogledati na Youtube mrežnoj stranici "Damir Borovčak - Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina".
Moderator predstavljanja bio je Predsjednik Odbora za gradnju crkve u Zrinu i potomak preživjelih Zrinjana Matija Petanjak. Knjiga je na poticaj Sisačke biskupije izdana u biblioteci Hrvatski martirologij Sisačke biskupije. Biskup Košić zahvalio je gosp. Borovčaku "velikom domoljubu i dokazanom zaljubljeniku u hrvatsku povijest. (...) Sada nema više nikakvih dvojbi tko stoji iza tog zločina u Zrinu i kako je on počinjen".
"Bitno je pisati. Kažu da je neki stari fratar u Bosni rekao: "Zapiši pa će i Bog zapamtiti". Jer ono što je zapisano zauvijek ostaje. A ono što nije zapisano kao i da se nije dogodilo. U tome je vrijednost i ove knjige gosp. Borovčaka koji neumorno promiče istinu o Zrinu i Hrvatima. I tako malo po malo istina dolazi do izražaja".
Mi ustrajno tražimo ne da se dozna, nego da se prizna istina. Da se ozakoni istina, kao što je prije 70 godina ovdje ozakonjen zločin. Ovo nije revidiranje povijesti, kako neki maloumnici neprestano govore, ovo je sučeljavanje s istinom. "Kojim pismom bi mi trebali napisati, i na kojim jezicima i na koju državnu instituciju postaviti ploče, na kojima bi pisalo: „Hrvatima u Hrvatskoj u mjestima u kojima su stopostotna većina jamče se sva prava kao i manjinskim narodima i narodnim manjinama.“
"Kad će Hrvati u Hrvatskoj imati ista prava kao i drugi narodi koji u njoj žive? Čime su to drugi zaslužili, da im se prizna ono što se ne prizna vlastitom narodu? Ovo nije demagogija. Ovo je istina. Ovdje je učinjen zločin nad Hrvatima u Hrvatskoj, u njihovom mjestu. Zrinjani su ubijeni u Zrinu. Nisu ubijeni u okolnim mjestima, zato što bi išli ubijati ili pljačkati ili paliti ono što nije njihovo."
"Čestitam biskupu Košiću na ovoj inicijativi, a i na tome što je uspio dobiti Borovčaka da se pozabavi ovom knjigom. Čestitam i Borovčaku, vrsnom piscu i organizatoru. (...)
U vrijeme Turaka je do ovdje (Zrin, Lapačka dolina, o.a.) došlo Svetosavlje. Velikosrpska ideja smatra da dokle je došla patrijarhova jurisdikcija, teritorij koji je dobio uz pomoć Turaka, tu su granice njihove države.
U novo doba treba voditi računa o novom elementu, rekao bih da ju to jedna trojka: Svetosavlje, dakle četnici, komunizam i liberalizam. Vidimo kako ta trojka kroz cijelo 20. stoljeće ovdje udara bićem i drži uzdu, a oni su zajedno i danas. Danas se nazivaju antifašisti. Mogli bismo reći da je to neka neprincipijelna koalicija. Imaju zajednički cilj da nešto sruše i ruše - katoličku zajednicu.
Tragove Svetosavlja možemo napipati svugdje gdje došla komunistička vlast. Na tom prostoru je, a o tome trebamo voditi računa, Kult puške: nasilje i laž. “Ovdje je Prva puška pukla ”- to je njihov katekizam, dok mi na Udbini dižemo križ. Duh prve puške još se ne predaje.
Zgodna i poučna je ova usporedba: 9. rujna 1493. godine Krbavska bitka na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), 9. rujna 1943. zločin u Zrinu, 9. rujna 1993. Hrvatska vojska započela je oslobodilačku operaciju “Medački džep”."
"Na poticaj biskupa Košića 2013. godine utemeljena je Zaklada za izgradnju župne spomen crkve u Zrinu. Nakon mukotrpnog spora Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUDI) vratio je dvije od tri parcele gdje su bile katoličke crkve, jedna od 1334. god., i jedna iz 18. st., ali ne i parcelu uz temelje crkve koja je potrebna za gradnju spomen crkve. Ovih ćemo dana isplatiti susjedu Milanu Lupcu dio zemljišta koje nam je potrebno za gradnju spomen crkve. Mi zapravo kupujemo svoju crkvenu zemlju od susjeda Srbina."
Na završetku je autor Damir Borovčak održao jednosatni prikaz sadržaja knjige. "Cilj ove knjige je povijesna istina i znak da nismo zaboravili taj napaćeni dio Hrvatske. Uključujem u tu bitku za istinu sve vas ovdje prisutne. Svatko od nas može uzeti ovu knjigu u svoje ruke, ponuditi je mlađim naraštajima i tako širiti. Vrijeme je da se Zrinjanima i njihovim potomcima vrati osobni ponos, postupkom revizije presude o konfiskaciji, revizijama smrtnih presuda i presuda o prisilnom radu i oduzimanja građanskih prava te konačno potomcima vrati njihova djedovima. To je zadaća koju hrvatska vlast i politika moraju kad-tad ispuniti."
"Dokle ćemo više trpjeti komunističku zločinačku nepravdu? Civili u Zrinu su prozvani bandom i ustašama, a bila je to huškačka propaganda kao priprema za gnjusni zločin ubojstva, pljačke i otimačine. Svjedoci događaja u Zrinu 1943. godine u potpunosti su opisali ono što govore i dokumenti o partizanskoj zapovijedi uništenja Zrina. Poslije napada na civilno pučanstvo Zrina nepobitno se dogodio nehumani anticivilizacijski partizanski zločin bez ikakva opravdanja. Upravo takvi su se necivilizacijski zločini pod istim ideološkim izgovorima događali tijelom cijelog Drugog svjetskog rata i poraća. S pojedinih područja Hrvate se naprosto željelo istjerati, pobiti i iseliti, a po istom obrascu sve se ponovilo i u obrambenom Domovinskom ratu."
"Kotarski sud u Dvoru na Uni, pod predsjedanjem Nikole Vujičića, 7. veljače 1946. donosi presudu da se: »u koliko nisu streljani, ubijeni ili poginuli, odnosno pobegli u toku rata: konfiskuje se celokupna imovina pokretna i nepokretna svih stanovnika mjesta Zrin, narodnih neprijatelja, i to bez obzira gdje se takva nalazi imovina“.
Ne treba puno pameti kako bi se iz ovoga zaključilo:
1. One koji nisu s nama i ne misle kao mi, treba pobiti,
2. Ono što se ne može opljačkati, treba spaliti,
3. Nepokretnu imovinu treba konfiscirati,
4. Preživjelo stanovništvo protjerati i zabraniti povratak, jer se ionako nemaju kamo vratiti kad im je sve oduzeto.
To su temelji i načela kojima se vodila takozvana Narodnooslobodilačka vojska i temelji na kojima je građen komunistički sistem. I to je na snazi do danas, već punih 70 godina."
Zrin je 1943. godine uništen, a Zrinjani pobijeni i protjerani jer su bili drugi i drugačiji, odnosno jer se nije mogao pronaći nitko tko bi surađivao s partizanima, što je dokumentirano u samim partizanskim dokumentima. Preživjele majke i djeca poslije rata utrpani su u vagone za prijevoz stoke i deportirani u Slavoniju.
U knjizi je opisan i zločin počinjen nad vlasnikom ljekarne "K Zrinjskom" na Trgu Nikole Šubića Zrinskog u Zagrebu, kao i poslijeratna komunistička pljačka i otimačina u slučaju ljekarnika Josipa Salopeka i njegove obitelji u Zagrebu (opširnije ovdje - D. Borovčak: Komunistički pljačkaški zločin nad vlasnikom ljekarne na Zrinjevcu u Zagrebu).
Sav prihod od prodaje knjige namijenjen je za gradnju župne spomen crkve Našašća sv. Križa u Zrinu.
I što bi na kraju još trebalo reći? Knjige svakako donirati povjesničaru Tvrtku Jakovini i onim akademicima koji su novu povijesnu zvijezdu Hrvoja Klasnića primili u HAZU. Jer nije nevažno tko će našoj djeci i unucima pričati o Zrinu. Tko će se izboriti da u udžbenicima bude Zrin ili da se iz njih ne izbaci Gundulić i Domovinski rat? Oni koji ne vole Hrvatsku? Ne, ne će se oni, njima odgovara da se o tome ne govori...
Ljubomir Škrinjar, hkv.hr
|
