Božić 1992

Sumrak se uskoro pretvorio u mrklu noć. Gledajući je kroz prozorsko staklo sa kojeg su se još cijedile kapljice ledene kiše, zatomih uzdah nad pomisli kako će mi noge, ponovno mokre i prozeble od prosinačke susnježice, trnuti do jutra u oskudno grijanom stančiću. Posramljeno otjerah samosažaljenje izazvano rupama na čizmama dobivenim u Caritasu.

Što li je sa mamom i tatom? Učinilo se kako pucnjevi paraju noć i za trenutak odlutah u Prijedor.

"Kolegice! Vi danas niste ručali?! Sigurno doma čeka bakalar i kolači?!" smješeći me zapita kolega u čijim rukama primijetih vrečicu iz koje je virio vrh dimljene šunke. Prijateljski osmjeh kojim me hrabrio znajući za moje roditelje i brige, koje su me mučile pokušavajući ih mjesecima iščupati sa područja Republike Srpske i dovesti u Domovinu, bio je tog trenutka hrana koju pohlepno zgrabih.

"Sretan Božić Vjeko Vama i Vašoj obitelji. Ne, nisam ručala. Ne osjećam glad." Stisak ruku. Na izlasku mi još jednom mahnu, i ja se uputih prema visokoj sjeni sina koji me brižno čekao. Sjena se pretvori u predragi lik. Usne mu dodirnuše moje čelo, a toplina ruke obgrli ramena.

Šutke smo silazili Radićevom ulicom, trudeći se ne primijetiti ljude natrpane paketima i darovima, koji su se veselo gurali pored nas.
"A možda i mi jednom ponovno uđemo u ovakav dućan?!" Mladićev tihi glas nagna me da bacim pogled prema natpisu "Delikatese".

Napravit ću ti palačinke večeras. Mislim, negdje je ostalo i đema. Htjedoh reći, ali ga umjesto toga primih čvrsto ispod ruke, kradomice zagledajući prelijepo lice, čiju je mladost negdje u izbjeglištvu prekrio izraz brige. Ali živ je. Živi smo. U Hrvatskoj smo. Još samo tata i mama...........

"Javljaju li se Jela i djeca?" zateče me njegovo pitanje. Ne čekajući odgovor, nastavi "još samo da im je Jozo živ....., a tko zna.........i čuda se dešavaju....". Ne htjedoh prihvatiti razgovor o nestalom prijatelju i njegovoj obitelji, već ga pogurah kroz gomilu prema tramvaju.

Proklete rupe u čizmama. Noge mi, plivajući u mokroj studeni, ponovno vratiše tjeskobu. Izbjegavala sam gledati bilo u raskošnu jelku na Trgu, bilo u nasmijana lica prolaznika.....  Stisnuh u džepu onih 20-tak HRD i osmjehnuh se prema sinu.
"Kad budemo prolazili kroz park, otrgnut ćemo jednu granu jele.....i sa malo vještine i vate, imat ćemo i naš blagdanski ugođaj. Imamo li još koju konzervu ribe? A kad bi napravila palačinke.."

"Mama, samo neka su nam oni živi......!"

Oboje utonusmo u razmišljanje, snatreći zajednički san. A negdje u krajičku skrivenih misli, zatreperiše nam zajednički strahovi i nade okupani neonskim svjetlom reklama grada na čijoj periferiji smo još mogli čuti odjeke agresorske vojske.

U razdraganoj masi prolaznika pokušah razabrati pogled, koji bi nosio iskru razumjevanja. Čuti toplinu riječi, koja poziva bar jednog Hrvata izbjeglog od ratnih strahota Bosanske Posavine, a koji u izgubljenoj masi istih, strpljivo cupkajući na studeni blagdanskog povečerja, čeka vrijeme polaska u privremeno sklonište, nastojeći skrpati plašt satkan od dostojanstva, ljubavi i čežnje i zavaravajući se kako je jedan među istima.

Piše Jadranka Cigelj

za Društvene obavijesti br. 97

prosinac 2005. godine

28.11.2010.