Kako su statuti na povijesnom hrvatskom području (obrađeni ovdje) uglavnom talijanskoga podrijetla i talijanskoga govornog područja, Slaveni, Hrvati su "stranci" (uglavnom nepoželjni i negativno ocrtani), i tu se prije ogleda srednjovjekovni Europski stav nego domaći, hrvatski. No i hrvatski statuti i zakoni donose se po uzoru na ove prve tako da legislativa postaje stvarno opća, generalna. Ipak, tu i tamo procuri neki tračak staroga slavenskoga, pa i hrvatskoga prava (oslikano u predavanjima prof. dr. Katičića na zagrebačkom Filozofskom fakultetu sredinom 80-ih godina), stvarno zagubljenog u moru (pretežno) talijanskih zakonika. Na površinu izlazi samo kao pravna terminologija nerazumljiva većini. No kako to nije tema ovoga rada to se nećemo dublje baviti s ovim pitanjima. Potrebno je naglasiti da su "hrvatski" zakoni onaj Poljički i Vinodolski, i kada se promatra dolje prikazana legislativa to je potrebno imati na umu.
Statuti potječu većinom iz 14. stoljeća; najstariji je Korčulanski a najmlađi Poljički. Nastajali su redom: Korčulanski 1214. godine, Vinodolski 1288. godine, Brački 1305. godine (koji nije obrađen ovdje, ali gaje potrebno spomenuti zbog kronologije), Lastovski 1310. godine, Splitski 1312. godine. Trogirski 1322. Godine, Hvarski 1331. godine i najzad Poljički 1440. godine. Dakle, vidljiva je vremenska podudarnost nastajanja statuta i zakona pa prema tome i podudarnost sadržaja i jezika koji se rabi u njima, neovisno kojega su podrijetla.
Prirodna uloga žene je da bude majka (podudarnost sa suvremenim kretanjima nekih krugova u Hrvatskoj pa i šire nije slučajna). Samim time njen status uređivan je unutar obitelji, a to nije određivano, osim u ponekim točkama (od interesa grada ili komune), zakonima (o ovome vidi Delumeau, 1987; Duby, 1987; Gurevič, 1987; pa i Mendas, 1986; Božić-Bužančić, 1982; Bošković-Stulli, 1991). Prirodno pravo, kakvo god da je bilo, dijelilo se na prirodno pravo žene (u ulozi majke) i na prirodno pravo muškarca (koji ispunjava sve uloge osim uloge majke). Toliko su bila odijeljena navedena prava (i obveze) da bi se moglo reći da muškarac u pravilu nikada nije zadirao u ženinu ulogu majke, čak ni u krajnjim situacijama kada bi majka umrla ili bila udaljena iz obitelji. Žena bi u nekim situacijama preuzimala ulogu muškarca i mnogi bi mogli pomisliti da se tu preklapaju njihova prava, ali ne! Žena bi tada prestajala biti žena i postajala bi muškarac - morala je glumiti muškarca (morala se odricati i svoje spolnosti, ukratko svega što ženu definira ženom).
Dakle, ono malo što je ženi ostalo da se riješi zakonima navedeno je ovdje. Više kao poticaj za raspravu nego kao neko konačno djelo.
Problematika žene pojavljuje se najčešće, i to je u pravilu najšire obrađeno, kod pitanja miraza. Tu se nije dozvoljavala greška i sve opcije su bile predviđene. Miraz kao važan činitelj ženske "neovisnosti" bio je zapravo činitelj ženske neovisnosti o muškom nasljedstvu. Vrlo pomno se brinulo da muškarac ne ostane bez nečega što se smatralo prirodno njegovim. U vremenima u kojima su pisani ovi statuti i zakoni to se stvarno držalo ispravnim i prirodnim. Miraz se proteže kroz sve zakonike i da njega nema vilo je vjerojatno da se žena ne bi ni spominjala u mnogima od njih. Tolika važnost nije pridavana ni jednom segmentu ženina života, jer je u stvari i nema van imovinskih pitanja. Totalno je ograničena u svome raspolaganju svojom imovinom, da se na kraju vidi da to i nije njena imovina (misli se na miraz) već imovina njenih krvnih srodnika koji su taj miraz isplatili.
A kada bi mirazom ili uopće naslijeđenom imovinom htjela raspolagati nakon smrti muža morala je postati muško, zapravo morala je ukinuti svoju ženskost i potisnuti svoju seksualnost i glumiti muškarca. Dakle nema udaje, nema flertova, inače sva naslijeđena imovina odlazi uvrijeđenim i povrijeđenim muškarcima u obitelji ili vlasti. Nije čuvala čast muževa kreveta! I u drugim slučajevima žena je morala, da bi koliko toliko opstala, dokazivati da više neće biti žena već da će postati muškožena. Danas to izgleda nekome smiješno, nekome tužno, ali to su bila pravila igre i svi su ih znali.
Seksualnost je slijedeća stvar koja je negativno pridodavana ženi. Muškarac, kroz legislativu koja je ovdje obrađena, tu nije imao velikih poteškoća, jer je on prirodni mužjak kojemu je više-manje sve dozvoljeno. Pa tako, kada se utvrdi da netko ima npr. Priležnicu, kažnjava se ona ne on. I u svim sličnim slučajevima krivnja je na ženskoj osobi, te se kažnjavala s obzirom kako bi narušila postojeće moralne norme.
Moral je bio važan i u sklopu gore rečenoga pazilo se da se blud ne vidi. Postojao jest i to nitko nije osporavao niti ga je zabranjivao (pa to je muška zabava), ali nije smio biti vidljiv, osobito poštenim ženama, jer bi se, kako na jednom mjestu zakon kaže, i one vrlo brzo iskvarile, pa to im je, Bože moj, u prirodi. Prije će biti da su zakonodavci brinuli da zakonite žene ne primijete svoje i tuđe muževe u krilu drugih, lakih žena. Jer tračevi se šire velikom brzinom.
Važan segment je i zaštita žene od silovanja. Očito je silovanje bilo raširen prijestup, jer ga svaki statut ima i to razrađen u detalje. Tako se grana na napastovanje udatih, djevica, plemkinja, pučanki, seljakinja. Ovisno o stupnju stiže i kazna - od smrtne do novčane. Naravno, silovanoj ženi zakon nudi brak sa silovateljom, kao najpoštenije i za nju najbolje rješenje. Jer time je sve riješeno. Muškarac je umirio svoju savjest i pred zakonom i pred Bogom. Ako ne pristane, mogao je dati miraz oštećenoj.
Zanimljivo je da je vrlo malo spomena vještica i to samo u "hrvatskim" redakcijama. U gradskim statutima ih nema. Inače je malo lokalnih (hrvatskih) primjesa u statutima, koje bi neupućen čitač sigurno očekivao mnogo većem broju.
Splitski statut
1. Slučajevi kada se može postupati po skraćenom postupku: (...) ako se za trajanja braka muž počne loše ponašati i rasipati svoju imovinu bilo u hazardnim igrama, bilo posjećivanjem krčmi ili na drugi način bude rasipao svoju imovinu, tada žena može tražiti da se protiv njenog muža postupi po skraćenom postupku i može zahtijevati da joj vrati ono što je bila donijela u miraz i sva prava koja ona u vezi s mirazom ima, a to zato da joj imovinu ne bi rasuo i potrošio. Tako će se ta dobra dosuditi ženi da bi mogla sebe i svoju djecu hraniti i prehraniti iz miraza i sredstava koja tom ženinom mirazu pripadaju (knj. III, gl. V., str. 83).
2. O svjedocima: Isto tako u građanskoj parnici (...) ni žena neka ne bude svjedok u građanskoj parnici. Isto tako u krivičnom predmetu muškarac mlađi od četrnaest godina i ženska mlađa od dvanaest neka se ne saslušavaju kao svjedoci (...) (knj. III, gl. VIII. str. 87).
3. Otac i majka ne smiju bez razloga razbaštiniti svoju djecu: (...) Četvrti razlog je ako sin spolno opći sa zaručnicom, ljubavnicom ili priležnicom svoga oca. (...) Sedmi razlog je ako kćerka griješi svojim tijelom time što neudata s nekim spolno opći prije 25. godine života (knj. III, gl. XIX, str. 95).
4. O supruzi koja nadživi muža: (...) ako tko umre bez oporuke, a nema djece niti unuka kao svojih potomaka, ali ima ženu, a prihodi od muževljevih dobara budu godišnje iznosili preko trideset libara, neka se ta supruga zadovolji sa trideset libara, a za ostatak neka joj se odrede zastupnici odlukom Kurije koji neka toj ženi (godišnje) daju spomenutih trideset libara, a ostatak prihoda i dohodaka neka odvajaju za dušu samog pokojnika dok god bude ona živjela kao udovica. Međutim, ako bi se preudala ili bi umrla, neka imovina pripadne pokojnikovim najbližim srodnicima. Ako muž umre bez oporuke, tj. bez oporučno, onda i miraz i ostala ženina imovina neka joj se ostave netaknuti i neka budu njeni; a ako se bude htjela preudati, neka joj se predaju ta dobra ili procijenjena protuvrijednost (knj. III, gl. XXIV, str. 99).
5. O supruzi postavljenoj za izvršiteljicu oporuke koja zaključi drugi brak: (...) ako je muž u oporuci ili drugoj posljednjoj volji odredio svoju suprugu za izvršiteljicu oporuke ili je ona imenovana kao tutor pokojnikove djece, pa ta žena zaključi drugi brak, neka odmah prestane njena služba izvršiteljice oporuke i tutorice tako da se ona više ne može umiješati u posao tutorstva i izvršiteljice oporuke (knj. III, gl. XXVIII, str. 100-101).
6. O udovici koja se ne uda: (...) ako netko umre i ostavi ženu i djecu, a ta žena odluči da će živjeti kao udovica i stanovati s pokojnikovim sinovima, da onda mora dobivati sredstva za život i za svoje potrebe od imovine pokojnikove i to koliko je dolično, već prema društvenom položaju i imovini pokojnika, sve do svoje smrti, dok bude stanovala s pokojnikovom djecom. Ako pak rečena žena ne može živjeti i stanovati s oporučiteljevom djecom, tj. s djecom rečenog pokojnika, tada spomenuta žena treba dobiti za svoje uzdržavanje i potrebe od plodova dobara svoga pokojnog muža i to razmjerno prema broju pokojnikove djece tako da sama žena dobije toliko koliko ima svaki od pokojnikove djece sve do smrti te žene ako se ne preuda. Ali ako bi se preudala, neka poslije toga ništa nema od dobara samog pokojnika, osim ako joj je pokojnik nešto ostavio u svojoj oporuci ili posljednjoj volji (knj. III, gl. XXIX, str. 101).
7. O onome što ostaje supruzi poslije muževljeve smrti: (...) ako poslije muževljeve smrti njegovoj ženi ostane neka odjeća, pojasevi ili srebrno remenje, biseri ili ženski ukrasi i slično, neka tada te stvari ne pripadnu ženi, već muževljevim nasljednicima, osim odjeće neophodne ženi za svakodnevnu upotrebu, i osim ako muž odredi da se prije spomenute stvari drugačije raspodijele. I uvijek treba pretpostaviti da rečene stvari pripadaju muževljevoj imovini osim ako žena na siguran način dokaže da su to bile njene vlastite stvari, a ne muževljeve, poštivajući u svemu tome utvrđene običaje grada Splita (knj. III, gl. XXXI, str. 102).
8. O zapisu u korist ljubavnice ili priležnice: (...) nitko ne smije ostaviti u oporuci ili nekoj drugoj posljednjoj volji ili na bilo koji način nekoj svojoj ljubavnici, suložnici ili priležnici više od deset libara (knj. m, gl. XXXII, str. 102).
9. O supruzi koja se ne preuda nakon smrti muža bez djece: (...) ako netko umre bez oporuke, ostavivši suprugu, a ne i djecu ili druge nasljednike, a žena bude htjela dalje živjeti kao udovica, može se slobodno koristiti dobrima pokojnog muža ako ih ne bude rasipala ili njima loše upravljala. Ako bi postupila protivno, tada je Kurija dužna odrediti drugi način naknade da bi udovica mogla primjereno zadovoljavati sve svoje životne potrebe. Ako bi se pak htjela preudati, neka dobije 30 libara od muževljevih dobara u vrijednosti od 300 libara, a ako vrijednost nije tolika, onda manje u istom razmjeru (knj. HI, gl. XXXV, str. 104). Isto tako određeno je i naređeno, ako neki siromah umre bez oporuke i stavi ženu, ali ne i djecu, a žena koja ga je nadživjela hoće se preudati, neka dobije od pokojnikovih dobara prema njegovoj imovini (knj. III, gl. XXXVI, str. 104).
10. O ženi koja se odaje bludu nakon muževljeve smrti: (...) ako se poslije muževljeve smrti žena koja živi kao udovica i koja se služi dobrima svoga muža odaje bludu, te obeščasti bračni krevet svoga muža. neka se takvoj ženi oduzmu sve pogodnosti koje bi imala iz dobara ili stvari prethodno umrlog muža (knj. III, gl. XXXVII, str. 104).
11. O bez oporučnom nasljeđivanju: Ako je pak neka kćerka bila dobila miraz od oca ili od majke ili od drugih predaka ili potomaka ili srodnika pobočne linije, ili pak ako je dobila nešto od imovine bez oporučno umrlog pa se dogodi da bez oporučno naslijedi imovinu onoga koji joj je dao miraz zajedno s drugim najbližim pokojnikovim srodnicima prema spomenutom (nasljednom) redu, tada ta žena ili njeni nasljednici moraju unijeti, učiniti sastavnim dijelom i vratiti u zajednicu imovine za nasljeđivanje sve ono što je od pokojnikovih dobara ili od pokojnikove osobe ona dobila ako hoće bez oporučno s njima sudjelovati u nasljeđivanju (knj. III, gl. XLTV, str. 111).
12. O muževljevu priznanju za trajanja braka: (...) ako nakon zaključenja braka između muža i žene i za trajanja tog braka muž u nekoj notarskoj ispravi prizna da je dobio ili da je primio određeni iznos miraza od svoje žene i zbog toga muž obveže svojoj ženi svu svoju imovinu ili neki dio svoje imovine, neka takvo priznanje bude na teret samo mužu i neka vrijedi i obvezuje samo muža (...). Pri tome ostaje netaknuto svako ženino pravo za koje može dokazati da ga ima na imovini i nad imovinom svoga muža na osnovi svoje ranije i vjerodostojne isprave koja je bila sastavljena u vrijeme kad su oni zaključili brak (knj. III. gl. L, str. 114).
13. O onome što supruga posjeduje za trajanja braka: (...) sve ono što žena drži i posjeduje za trajanja braka, treba pretpostaviti da pripada imovini njenog muža, osim ako bi žena očito dokazala da te stvari po nekom pravu njoj pripadaju (knj. III, gl. LI, str. 114).
14. O neslozi nastaloj između muža i supruge: (...) ako bi nastala neka nesloga između muža i supruge zbog koje bi ona otišla iz kuće gdje je stanovala sa svojim mužem, ili bi je muž istjerao, pa bi netko od njih podigao tužbu pred načelnikom, odnosno upraviteljem ili službenicima grada Splita, neka se ovako postupa: ako je muž rukama ili na drugi način lagano udario ili tukao svoju suprugu, tada će se muž osobno zakleti na sveto Božje Evanđelje da je neće teško povrijediti, niti okrutno s njom postupati, već da će se odnositi prema njoj blago, kao što i mora dobar muž sa suprugom postupati, i neka je nakon toga primi natrag. Ako ju je pak muž jako udario štapom ili nekim oružjem, tada će također položiti spomenutu zakletvu i dat će dobre i pogodne jamce da neće (više) bjesniti niti teško povrijediti svoju suprugu preko mjere uobičajene za muža. I neka se kaznom i globom muž primora da se stvarno toga pridržava. Ako bi pak muž tako bjesnio i bio toliko okrutan da supruga nikako ne bi mogla s njime živjeti i stanovati bez opasnosti po vlastiti život, tada neka se supruga ne primorava vrati se mužu (...). (...) ako bi krivnja bila na strani žene, tada neka se suprug nikako ne primorava da joj daje uzdržavanje (knj. III, gl. LVII, str. 117-118).
15. O ženi koja se obvezala da će služiti nekome pa se uda: (...) ako koja žena koja nema muža obeća da će s nekim stanovati i služiti mu uz ugovor kao sluškinja ili služavka na određeno vrijeme, pa se u međuvremenu uda, neka se za naredno vrijeme računajući od dana kada je dobila muža ta žena oslobodi od spomenute obveze (knj. III, gl. LXI, str. 120).
16. Djeca moraju živjeti s ocem ili majkom: (...) ako dođe do nesloge između muža i žene, tada sin ili kćerka mlađi od tri godine moraju stanovati s majkom na trošak muža (...). Međutim, sin ili kćerka stariji od tri godine treba da stanuju i budu na uzdržavanju kod oca (knj. III, gl. LXIV, str. 121).
17. Miraz i ženina imovina ne smiju se otuđivati: (...) za trajanja braka muž nipošto ne smije otuđivati miraz i ženine nekretnine, a tako ni supruga i oboje njih, čak i onda ako bi oboje položili zakletvu, jer je opće korisno da žene ne ostanu bez miraza budući da bi, ako bi postale siromašne, mogle lako doći u opasnost da zgriješe dušom i tijelom i da upadnu u grešan život. (...) nije pravedno da se žene obvezuju za tuđe interese, jer bi poradi slabosti ženske naravi te žene mogle brzo zbog tuđih obveza upasti u bijedu i siromaštvo. Izuzimaju se sljedeći slučajevi kada žena može otuđiti i obvezivati svoj miraz i druga svoja dobra. To su: ako se radi o nuždi zbog gladi da bi pribavila hranu za sebe, muža i za svoju djecu (...); ako se njen muž ili neki od njenih sinova ili unuka nalaze zarobljeni u neprijatelja (...); ako su muž, ili njen sin, ili neki od njenih potomaka zadržani od neke vlasti ili od nekog suda (...); ako koja žena ima žensku djecu koju otac, djed ili drugi njeni preci koji su dužni brinuti se oko udaje djevojaka, ne mogu ih zbog siromaštva udati i dati im miraz (...) (knj. III, gl. LXXII, str. 126-127).
18. O ugovornim pomoćnicima koji prekinu služenje kod gospodara: (...) Jedino se supruga ne smije bez dozvole svoga muža obvezati ili obećati da će kod nekoga stanovati i služiti mu jer bi takvo obećanje bilo protivno volji Božjoj i propisima crkvenog prava zato što se supruge ne smiju odvajati od svojih muževa (knj. III, gl. LXXXIX, str. 135).
19. Neka se kćerka ne udaje bez očeva ili majčina pristanka: (...) nijedna ženska ne može sebi uzeti muža bez pristanka svoga oca i majke. A ženska koja bi suprotno postupila, neka izgubi svoj dio očevih i majčinih dobara (knj. III, gl. CXXVII, str. 161).
20. O zločinima što ih učine žene jedna drugoj: (...) ako neka žena počini zločin protiv druge žene, treba je kazniti na polovicu kazne i globe na koju bi bio kažnjen muškarac da je taj zločin počinio (knj. IV, gl. X, str. 177).
21. O preljubima i silovateljima žena: (...) ako tko oskvrne ili obljubi koju djevicu, ili opaticu, ili udatu ženu, ili udovicu, a ta je žena na dobru glasu i poštena, neka se kazni sa 200 libara. (...) Ako se pak radi o nekoj drugoj ženi koja pošteno živi, ali nije djevica, ni opatica, niti je udata, niti udovica, (silovatelj) neka se kazni sa 50 libara. Ako je pak poznato da je takva žena na zlu glasu, tada zločinca treba kazniti sa 10 libara. Ali ako tko siluje javnu bludnicu, neka se kazni (samo) sa 100 solida. A osim toga onaj tko siluje neku djevicu, uz rečenu kaznu, dužan ju je uzeti za ženu. A ako je ne bi htio uzeti za ženu, dužan ju je bogato opremiti s tolikim iznosom (novca) koliko je vjerojatno da bi joj otac bio dao u miraz, tako da se može primjereno udati vodeći računa o društvenom položaju oca te žene i o vrijednosti njegovih dobara (knj. IV, gl. XXXVII, str. 195).
22. O oženjenom čovjeku koji drži ljubavnicu: (...) ako koji oženjen čovjek javno i očigledno u svojoj vlastitoj kući ili u unajmljenoj drži ljubavnicu, suložnicu ili priležnicu pa povodom toga (roditelji) ženini, ili ona sama, ili njena rođena braća podignu tužbu, neka se postupi protiv te ljubavnice, suložnice ili priležnice (primjenom) kazni (...); neka se (...) kazni sa 10 libara i neka se posve istjera iz grada Splita uz kazne i osude i neka joj bude zabranjeno da se ikada više vrati u sam grad. Slično tome, ako nečija žena počini preljub, a sam njen muž to prijavi, ili je tuži, ili pokrene postupak pred gradskim upraviteljem, tada ta žena mora izgubiti svoj miraz, pa čitav miraz i sva ženina prava u vezi s mirazom neka pripadnu njenom mužu. I neka od dobara spomenutoga svoga muža ne uzmogne više ništa dobiti, ni za života ni za slučaj smrti, i neka se posve i uz teške kazne i teške globe istjera iz grada Splita tako da se više nikada ne može vratiti u taj grad (knj. IV, gl. XXXVIII, str. 195-196).
23. Žene na lošu glasu ne smiju stanovati u blizini poštenih gospođa: (...) strane se žene na zlu glasu i loša načina života koje sramotno i razuzdano žive nipošto ne smiju nastaniti u blizini dobrih gospoda u gradu Splitu. A ako bi se nastanile, pa u povodu toga bude podignuta tužba (...), neka se uz kazne i osude protjeraju s mjesta stanovanja tako da nikako ne smiju obitavati uz dobre gospođe i uz dobre i poštene žene, jer življenje s lošim ženama kvari moral (knj. IV, gl. XXXIX, str. 196).
24. O priležnicama redovnika: (...) ako bi neka žena živjela javno kao priležnica kojeg redovnika ili svećenika, neka se šiba po gradu i neka se sasvim istjera iz grada Splita (knj. JV, gl. XLI, str. 197),
25. Nitko ne smije u (svom) stanu držati priležnicu ili suložnicu: (...) nijedan muškarac ne smije i da se ne usudi, makar bio samac i ne imao supruge, držati (preko osam dana) u svojoj kući ili stanu koju suložnicu, ljubavnicu ili priležnicu. A ako bi je držao preko osam dana, neka se priležnica kazni sa 10 libara, a načelnik odnosno gradski upravitelj neka joj naredi da napusti njegovu kuću. A ako je ne bi napustila u roku koji joj odredi gradski upravitelj, neka se šiba po gradu i neka se iz njega istjera tako da nikada više ne može u njemu stanovati (knj. IV, gl. XLn, str. 197).
26. O zločinima supruge: (...) ako nečija supruga za trajanja braka počini koji zločin zbog kojega je osuđena na davanje i isplatu nekog novčanog iznosa splitskoj komuni, da njen muž ne smije biti prisiljen na isplatu iznosa na koji je osuđena, već da se to mora isplatiti na teret ženina miraza i njene imovine. A ako žena nema miraza ili druge imovine iz koje bi se mogla naplatiti kazna, neka se ona zadrži i bude pod nadzorom na doličnom, prikladnom i pristojnom mjestu na njen vlastiti trošak dok potpuno ne isplati ono na što je osuđena (knj. JV, gl. LXXIU, str. 217).
27. O trudnici koja počini ubojstvo: (...) ako koja trudna žena počini ubojstvo ili koji drugi zločin zbog kojega bi morala biti lišena života, neka se smrtna kazna nad njom odgodi dok ne rodi, a u međuvremenu treba je brižljivo nadzirati da ne bi nakon porođaja izbjegla tjelesnu kaznu na koju je osuđena (knj. IV, gl. LXXXIV, str. 222).
28. Trudnica se ne smije podvrgnuti torturi: žena dok je trudna ni za jedan zločin se ne smije podvrći torturi, jer mučenja mogu oštetiti utrobu i dovesti plod u smrtnu opasnost (knj. IV, gl. LXXXXV, str. 222).
29. O ženama koje stječu polovicu muževljevih dobara: (...) žene, supruge pučana i stanovnika splitskog distrikta koje nemaju nikakvu služinčad, a nose odijelo od crne čohe i rubac za glavu, u polje nose mužu hranu, idu po vodu i na peć (s kruhom), peru rublje i rade druge poslove bez služinčadi i one poslove koje inače čini služinčad, neka dobiju i moraju dobiti i bez ikakva izuzetka steći pravo na polovicu svih dobara što su ih njihovi muževi stekli za vrijeme trajanja braka (III reform., gl. Cl. str. 386).
Silvio Braica, Split
UDK 34(09)4-392.5;396(497.18) Izvorni znanstveni članak 21.XII. 1995.
|
