Ova životna istina je sažeta u običnoj izreci: "Svaka
medalja ima dvije strane" ili "Sve ima lice i naličje".
Ako nam se slučajno pričini da je bilo što jednostavno i
jednoznačno budimo sigurni da smo u teškoj zabludi. Ako
smo uvjereni da je netko ili nešto dobro, lijepo,
korisno itd., lako ćemo pronaći nekoga tko će tvrditi da
je to isto loše, ružno i štetno.
Ta složenost predstavlja istovremeno
bogatstvo i prokletstvo svijeta, te je ishodište
mnogih neslaganja, nesigurnosti i sukoba koji stalno
postoje u svijetu. Stoga je osnovni problem svakog
čovjeka i cijelog svijeta u održavanju kakve-takve
ravnoteže između unutarnjih složenosti i kontradikcija
s kojima su svi i sve obilježeni.
Ovi problemi su posebno teško nazočni
u većini hrvatskih iskustava. Naročito suvremenih.
Stalno smo razapeti između suprotstavljenih krajnosti.
Ne postoji barem donekle uravnoteženo suglasje i
pouzdanost između osnovnih i lako prepoznatljivih
činjenica, percepcija, stanja i znanja.
Primjerice, velika većina građana je
na temelju osobnih iskustava, kao i općih uvida,
uvjerena da je opljačkana, prevarena, obespravljena i
da živi loše, a gospodari Hrvatske tvrde potpuno
suprotno. A ista je situacija i sa jednostavnijim
pitanjima.
Ili, primjerice, većina hrvatskih
građana iz svojeg iskustva zna da je komunizam bio
zločinački sustav, a gospodari Hrvatske tvrde
suprotno. Isto tako, još veća većina hrvatskih građana
iz svojeg iskustva zna tko su heroji a tko zločinci u
Hrvatskom domovinskom ratu, a gospodari Hrvatske tvrde
i presuđuju suprotno.
No, u toj dugotrajnoj i uobičajenoj
razapetosti između lica i naličja u Hrvatskoj,
neočekivano se proteklih dana hrvatska javnost
upoznala sa postojanjem dramatičnog i veoma poučnog
svjetskog pitanja: tko je vlasnik jednog relativno
malog dijela teritorija u hrvatskoj župi Dajla u
Istri, te tko je nadležan za rješavanje toga pitanja?
Raspon lica i naličja
Netko će možda pomisliti kako se tu
ipak radi o problemu koji nije ni za Hrvatsku bitan i
poučan, a kamoli da je to svjetski zanimljiv i
značajan problem. No, ako se samo osvijesti tko su
akteri toga problema, koji su se do sada oštro i jasno
javno očitovali, postaje očigledan svjetski razmjer
dubine i širine problema.
U spor je izravno uključen Sveti Otac
(Benedikt XVI) koji je (doživotno) istovremeno najviši
vjerski autoritet Katoličke crkve i poglavar države
(teritorija) Vatikan, nad kojim je politički suverena
Sveta Stolica koja je subjekt međunarodnoga prava.
Vatikan je - brojem stanovnika i površinom - najmanja
država svijeta, ali Sveta Stolica ima golem opći
svjetski utjecaj, a Sveti Otac je jedna od nekoliko
najutjecajnijih osoba u svijetu.
Osim Svetog Oca u spor je na jednoj
strani izravno uključeno papinsko kardinalsko
povjerenstvo koje čine tri kardinala (jedan od njih je
i nadbiskup zagrebački Josip Bozanić), te
Benediktinski samostan iz Praglie u Italiji
(Benediktinci su najstariji crkveni red u zapadnom
svijetu) i jedan biskup iz Španjolske. Druga strana u
sporu je Porečko-pulska biskupija i župa Dajla, te
Hrvatska biskupska konferencija koju čine svi biskupi
u Hrvatskoj.
U spor je, naravno, uključena i država
Republika Hrvatska sa nizom svojih državnih
institucija i jedinica lokalne uprave i samouprave, te
niz veoma zanimljivih pravnih i fizičkih osoba koje se
polako javno otkrivaju.
Kad se promatra crkvena razina,
nedvojbeno je da se radi o jednom od najtežih javno
poznatih unutarcrkvenih sukoba, koji može imati
nesagledive i višestruko negativne posljedice po
Rimokatoličku crkvu općenito, kao i za crkvu među
Hrvatima (u RH, BiH i iseljeništvu). Unutarcrkveni
vlasnički i imovinski spor između Benediktinskog
samostana (u Italiji) i većine crkvene hijerarhije u
Hrvatskoj zasigurno predstavlja tek neznatni vršak
goleme ledene sante koja ima duboke povijesne tragove.
Ovdje je dostatno tek podsjetiti na
neke "novije" veoma složene i vremenski dugačke (još
trajuće) unutarcrkvene sukobe koji imaju i sve
svjetovne dimenzije (političke, geostrateške,
imovinske, psihološke itd.), a u njih je uključen i
Rim i crkva u Hrvatskoj. Radi se o unutarcrkvenom
(katoličkom) upravljačko-imovinskom sukobu u BiH koji
je započeo 1878 . g. i koji na različite prikrivene i
pojavne načine nije ni do danas dovršen, niti mu se
vidi kraj. U nekoliko proteklih desetljeća taj sukob
je javno najočitiji glede crkvenog statusa ukazanja
Gospe u Međugorju.
Treba naglasiti da taj dugi
unutarcrkveni sukob u BiH cijelo vrijeme bitno
određuje, između ostalog, nacionalni i politički
položaj Hrvata u BiH, jer su nastanak i djelovanje
hrvatskih nacionalnih i političkih institucije u BiH
bili i ostali neraskidivo povezani s crkvom.
I u Hrvatskoj je cjelokupni povijesni
i aktualni društveni, nacionalni i politički identitet
i život stoljećima nastajao te bio i ostao povezan s
crkvom. Ne toliko izravno i vidljivo kao u BiH, ali
temeljna dubinska povezanost je nedvojbena. Stoga, tj.
zbog specifičnih prilika u Hrvatskoj, primjerice još
nije javno vidljiv unutarcrkveni, društveni,
nacionalni i politički teret kojeg predstavlja
nelogični status Zadarske biskupije. Možda će se i on
javno dimenzionirati u nastavku ovog
vlasničko-imovinskog spora u Istri.
Nije potrebno naglašavati kolika je
bila uloga Svete Stolice i Ivana Pavla II u
međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, te u
aktualnom javnom i političkom životu. Ovo je prvi
javni i izravni sukob između RH i Svete Stolice, a u
sukobu se miješaju državne, svjetovne pravne i vjerske
sastavnice.
No, kolumna je prostor na kojem se ne
mogu ni naznačiti sve iznimno važne hrvatske dimenzije
koje je otvorio javni sukob glede ovog
vlasničko-imovinskog spora, a pogotovo se ne može
ulaziti u razmatranje negativnih utjecaja koji će
ostati na općem svjetskom duhovnom autoritetu Svetog
Oca.
Međutim, Rubikon je sigurno
prekoračen, jer Sveti Otac je zbog naizgled banalnog
imovinskog spora, posegnuo za neuobičajenom
jednominutnom suspenzijom biskupa Ivana Milovana, koji
se nije htio pokoriti problematičnoj odluci pape i
njegovog kardinalskog povjerenstva, a niti to
namjerava nadalje učiniti ni on niti Hrvatska
biskupska konferencija (kao proizlazi iz dosadašnjih
javnih očitovanja). Ako to kojim slučajem i učine,
priči sigurno neće biti kraj, jer su u nju već
uključeni krajnje nemoralni politički i drugi
pljačkaški interesi u Hrvatskoj i svijetu, za koje ne
postoje nikakvi Rubikoni.
Stoga će za sva razmatranja
mnogobrojnih posljedica ionako biti dovoljno budućeg
vremena, a sada je najkorisnije razjasniti osnovne
povijesne okolnosti i aktere koji su doveli do ovoga
spora. Tim više jer je ovaj spor tipičan i za
temeljitije prepoznavanje svega negativnog što se
događa u Republici Hrvatskoj.
Ugovor s đavlom
I ovaj konkretni, kao i mnogi drugi
problemi započeli su završetkom Drugog svjetskog rata
kada je režim komunističke Jugoslavije krenuo u
sustavnu pljačku velike većine privatnog vlasništva u
Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Bila
je to najveća organizirana pljačka u povijesti:
svekoliko veće i vrjednije privatno vlasništvo je
revolucionarnim načinom postajalo društveno, tj.
državno. A u stvarnosti gospodar opljačkanoga je bio
partijski vrh na čelu s J. B. Titom.
Stručno se to zvalo promjenom
vlasničkih odnosa. Konfiskacijom, nacionalizacijom i
drugim oblicima nasilja, preko noći su mnogobrojne
osobe ostajale bez svojih zemljišnih posjeda,
tvornica, banaka, obrta, zgrada, stanova i druge
imovine. Usput, kako bi se pljačka javno opravdavala,
režim je proglasio ratnim zločincima i narodnim
neprijateljima veliki broj imućnijih osoba koje nisu
sudjelovale u ratu ni oružano niti politički.
Najčešće kazne su bile vješanje,
strijeljanje ili dugogodišnje zatvaranje u
komunističke logore. Veliki broj pogubljenja dogodio
se bez suđenja, ali su presude pisane posthumno, kako
bi se legalno uknjižila promjena vlasničkih odnosa.
Svaka presuda obvezno je sadržavala i refren-odredbu:
"konfiskacija cjelokupne imovine".
Istu sudbinu je doživjela i Katolička
crkva, kojoj je jugoslavenski komunistički režim
opljačkao više od 70% cjelokupne imovine, uključujući
i dio u Istri koji je sada predmet spora. Usput je
komunistički režim i pogubio više od 600 svećenika,
časnih sestara i sjemeništaraca.
Posebno veliki i dugotrajni "poratni"
zločini i nasilja vršeni su nad pučanstvom i crkvom u
Istri, u kojoj je Drugi svjetski rat okončan tek 1954.
godine. Dakle, punih devet godina kasnije nego je isti
rat završen u svijetu.
Godinu dana prije kraja Drugog
svjetskog rata u Istri, bivša Jugoslavija je prekinula
odnose sa Svetom Stolicom (1953. g.). No, međunarodne
okolnosti, politički, crkveni i ostali interesi doveli
su 1966. g. do, dugo pripremane, obnove odnosa između
međunarodnih pravnopolitičkih subjekata - komunističke
Jugoslavije i Svete Stolice. I danas su javno
nepoznati pregovarački detalji i sve odredbe tog
međudržavnog ugovora. Jedna od nepoznanica - tada i
danas - bila je u činjenici da se svećenik Krunoslav
Draganović iznenada (1967. g.) iz iseljeništva vratio
u bivšu Jugoslaviju, a misterioznim je ostao motiv i
način njegova povratka, te razlozi zbog kojih ga režim
nije procesuirao, iako ga je smatrao državnim
neprijateljem broj jedan.
Nešto kasnije, 1975. g. potpisan je
tzv. Osimski ugovor (Osimo je grad u Italiji), tj.
međunarodni ugovor između država Jugoslavije i
Italije, s kojim je riješen niz međusobnih spornih
graničnih i drugih pitanja. Ugovor je uključivao i
sporazum o naknadi za imovinu koju je bivša
Jugoslavija konfiscirala i nacionalizirala u bivšoj
zoni B (Istri). Dio toga fiksnog duga (35 milijuna US
dolara) naslijedila je Republika Hrvatska nakon
raspada Jugoslavije. Na taj način formalnopravno je
riješen i problem naknade talijanskom Benediktinskom
samostanu.
Međutim, početkom 1990-ih i u
Hrvatskoj je otvoren problem povratka imovine ili
nadoknade za masovnu pljačku koju je počinio
komunistički režim. No, iako postoji određena pravna
regulativa, stvarni proces povratka ili nadoknađivanja
suočen je sa nepremostivim i različitim preprekama.
Stoga je veoma mali broj oštećenih ili njihovih
pravnih slijednika koji su ostvarili bilo kakvu
zadovoljštinu.
Među njima je i Katolička crkva u
Hrvatskoj, kojoj je vraćen veoma mali postotak
opljačkanoga. Pitanje neke nedostatne nadoknade je
uključeno u javnosti još cjelovito nedostupne
međudržavne ugovore između RH i Svete Stolice, te u
različite vrste izravnih ili posrednih (neformalnih i
moralno upitnih) dogovora koje postižu različita
državna, lokalna i stranačka tijela upravljačkih
struktura RH sa pojedinačnim biskupima, župnicima i
crkvenim redovima.
Na taj način su i dijelovi crkve
postajali polako uvučeni u đavolske ugovore sa
đavolskom upravljačkom strukturom u Republici
Hrvatskoj, a opravdanje tog čina može se ponekad čuti
u naivnim svećeničkim sugestijama vjernicima da treba
politički podupirati navodno manje zlo. A glavni cilj
đavolske upravljačke strukture u Republici Hrvatskoj
je nakon 1990. g. ostao isti kao što je bio i 1945.
godine: sustavna promjena vlasničkih odnosa. Samo se
sada - u ovih dvadesetak godina - sve društveno, tj.
zajedničko (a to je praktično sve što vrijedi u
Hrvatskoj) pretvara u privatno.
Taj proces goleme sustavne pljačke -
koja se naziva tzv. pretvorbom, privatizacijom,
privatno-javnim partnerstvom itd. - nastoji se
legalizirati nelegitimnim zakonima i korupcijskom
upravljačkom praksom, koja uključuje malobrojne
asocijalne i nemoralne podobnike, a isključuje većinu
građana i uspješnih poduzetnika.
O čemu se radi i tko su podobnici
najzornije svjedoči činjenica da se do sada u
Hrvatskoj sve događa prema privatizacijskom modelu
kojeg je osmislila i započela provoditi posljednja
jugoslavenska vlada (na čelu s Antom Markovićem), a ta
struktura i danas gospodari Hrvatskom. Državne i
političke promjene koje su započele 1990-ih nisu im
predstavljale ozbiljniju prepreku.
Stoga će biti iznimno zanimljivo i
poučno pratiti spor oko posjeda i imovine u Istri, jer
već i sada su isplivale kapitalne naznake. Ponajprije
je začudno da je "povrat" značajne imovine
Porečko-pulskoj biskupiji tekao veoma brzo (u odnosu
na druga uzaludna crkvena traženja), te da je ta
imovina veoma brzo pretočena mreži privatizatorske
strukture s prostora bivše (ili buduće) Jugoslavije,
koja će valjda uskoro postati javno poznatija.
Tim više je začudno, jer se radi o
imovini za koju je Osimskim sporazumom isplaćena
naknada. To znači da je upravljačka struktura u
Hrvatskoj jednostrano prekršila Osimske sporazume
tijekom igre u privatizacijskoj pljački bivše crkvene
imovine. Bit će zanimljivo vidjeti kako će institucije
i pojedinci u RH, koji se sada drečeći pozivaju na
Osimski ugovor, objasniti javnosti i pravosudnim
ustanovama razloge svojeg kršenja Osimskog sporazuma
dok je to bilo u korist njihovog pljačkanja zajedničke
nacionalne imovine.
Na tom tragu kršenja (jednostranog
odustajanja) od dijelova Osimskog ugovora, vjerojatno
i leži stvarna osnova potraživanja talijanskog
Benediktinskog samostana te odluka kardinalskog
povjerenstva i Svetog Oca, koji su se vjerojatno
koristili logičnim racionalnim i pravnim načelom: ako
se već nepotrebno vraća imovina, onda je treba vratiti
onome tko je bio vlasnik u vrijeme otimanja. Ovdje
nećemo ulaziti u "mali" problem kako se vraćanje već
nadoknađenog može uklopiti u moralna ili evanđeoska
načela.
Za hrvatske prilike je posebno
zanimljiv visok stupanj bratstva i jedinstva kojeg su
u javnim očitovanjima o sporu pokazali J. Kosor, I.
Josipović, I. Jakovčić i ostali dijelovi strukture
koja upravlja Hrvatskom. Njihova propagandna retorika
je tipično agitpropovska, te se pokušavaju javno
predstavljati braniteljima interesa naroda i države, a
u pomoć su pozvali i svoje predstavnike u korumpiranom
pravosuđu. Svi zajedno udarnički mlate po crkvi, kao
da namjeravaju postići ono što ni njihov drug Tito
nije uspio učiniti u vrijeme nadbiskupa i kardinala
Stepinca.
Pozivanje te strukture na međunarodno
pravo i više interese bilo bi čak i uvjerljivo da iste
osobe i strukture nisu ranije počinile niz veleizdaja
koje su neusporedivo važnije i državno i nacionalno.
Primjerice, prije godinu i pol (2009. g.) ista
struktura je u samo jednome danu donijela
veleizdajničku odluku ulaska u škare političke
arbitraže koja će Hrvatsku koštati golemog
teritorijalnog gubitka, poput Rapalskog ugovora
(1920.), Rimskih ugovora (1941.) i komunističkih
ugovora (1944.-1948.). Đavolski ugovor 2009. potpisali
su Vlada na čelu s J. Kosor, sadašnji saziv Sabora i
bivši Predsjednik RH (S. Mesić) čiji posao ustrajno
nastavlja sadašnji (I. Josipović).
Prema tome, spor oko imovine u
istarskoj župi Dajla je veoma složen i ima više
značenja. Najbolje je promatrati ga kao Dar Božji koji
će svim ljudima dobre volje - u Crkvi i izvan nje -
pomoći u suočavanju s poučnom istinom da svaki ugovor
s đavlom završava na isti način, tj. prema narodnoj
izreci: "Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se
razbiju!".
Piše Josip Jurčević
dnevno.hr |