Suzanne se udala za Hrvata iz Dubrovnika, te kad je započela agresija na Hrvatsku 1991. godine gospođa Brooks-Pinčević suočava se sa strašnim činjenicama za koje sama kaže da bi mnogi željeli da ih nikada nije otkrila.
Kao akademska likovna umjetnica ratne vijesti iz Hrvatske od 1991. – 1995. godine doživljava kao slikovne vizije, te ih prenosi na platno i na taj način izražava svoje neslaganje s ratnom agresijom na domovinu svog supruga. Autorica je i pjesnikinja te knjigu upotpunjuje i lirskim sadržajima. Kroz dostupnu literaturu, počinje intenzivno istraživati hrvatsku povijest, prikuplja izjave svjedoka, te tijekom vremena i praćenja medija spozanje cjelovitu hrvatsku tragediju. Logikom istraživača nastaju njezina razmišljanja i tekstovi na kojima bi joj mogli pozavidjeti i politički analitičari u Hrvatskoj.
Autorica odbacuje pojam građanskog rata u Hrvatskoj, jer osim Srbije i Crne Gore ostale nacije u Jugoslaviji nisu nikada ratovale na tuđem tlu,
a odbacuje kao uzrok i vjersku mržnju, jer su svi političari bili komunisti-ateisti, pa vjera nije igrala nikakvu ulogu u njihovom životu, a još manje imala utjecaja na njihove političke poglede i uvjerenja. Njezini kasniji politički komentari i analize otkrivaju da Suzanne Brooks-Pinčević ima još jedan izvanredan talent – izuzetno dobro poznaje politička kretanja, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Ono što rijetki strani dopisnici uočavaju, Suzanne Brooks-Pinčević događaje u Domovinskom ratu povezuje kao povijesne uzroke i posljedice te posebno raščlanjuje stradanje Hrvata na Bleiburgu krajem Drugog svjetskog rata. Iako je njezino podrijetlo po ocu vojniku britansko, a po majci francuskinji zapadno-savezničko, nimalo se ne ustručava odbaciti svjetska medijska manipuliranja, te istražiti i založiti se za potpunu istinu o Hrvatskoj.
U prvom dijelu knjige autorica niže reprodukcije svog likovnog stvaralaštva s opisom i pojašnjenjima o hrvatskom Domovinskom obrambenom ratu.
U drugom dijelu knjige otkriva povijesnu i političku sličnost te obrambeni Domovinski rat povezuje s hrvatskom tragedijom predaje Britancima na Bleiburškom polju po završetku Drugog svjetskog rata. Slijede umjetničke vizije bleiburškog krvoprolića i poslijeratne partizanske osvete i odmazde. Sve to popraćeno je navodima iz povijesnih izvora te izjavama preživjelih svjedoka. Naglašava tragičnu odluku da Britanci na Bleiburgu nisu poštovali opće poznatu Ženevsku konvenciju o vojnim i civilnim zarobljenicima, te su tako postali suučesnici u neviđenom poslijeratnom pokolju partizana nad Hrvatima.
U Predgovoru Bleiburške tragedije autorica podastire cijelovito svjedočanstvo američkog generala bojnika u miru Charlesa A. Willoughbya koji je detaljno opisao završnu ratnu situaciju u svibnju 1945. u Austriji i bez imalo sustezanja optužio zapadne saveznike. To masovno ubijanje predstavlja posebno mračnu mrlju na englesko-američkoj vojnoj i političkoj časti jer ove su zemlje imale priliku i moć zaustaviti provedbu tog zločina. Neizbrisivo značenje ove mrlje na ratnim nastojanjima tih 'demokracija' jasno govori zašto je na njega spušten zastor šutnje. (...)
Britanci su se morali pridržavati Ženevske konvencije i zakona o vođenju rata.
Trebali su prihvatiti Hrvatsku vojsku i civile u povlačenju te ih zaštititi od partizanske osvete, napisao je 6. svibnja 1968. taj američki general bojnik. Dvadesetitri godine po završetku rata američki general bojnik u miru Charles A. Willoughby dobro je promislio i posvjedočio ono čega se još danas mnogi boje ili ne žele prihvatiti kao povijesnu činjenicu. A kad je riječ o zastoru šutnje vrijedi istaknuti da je u Britaniji uobičajeno vrijeme embarga na istraživanje povijesnih arhiva 50 godina, a u slučaju bleiburškog pokolja pitanje je može li se očekivati pristup britanskim arhivima i do 2020. godine kako se to ponekad spominje? Zašto Britanija još dandanas ne dopušta istražiti istinu, dok je primjerice Hrvatska o Domovinskom obrambenom ratu sve moguće i nemoguće dokumente morala odmah podastrijeti sudu u Haagu?
Britanski pisac i povjesničar grof Nikolai Tolstoy, istražujući Bleiburški zločin objavio je 1986. knjigu "Ministar i pokolji" koja opisuje predaju 40.000 Kozaka Staljinu i prema tim procjenama znatno više od 100.000 Hrvata Titovim partizanima.
Knjiga je 1989. dovela do najvećeg sudskog postupka u povijesti Britanije. Nikolai Tolstoy u knjizi je optužio kao ratnog zločinca brigadira Tobi Lowa, koji je nakon rata počašćen kraljičinom titulom te postao lord Aldington. Porota je na sudu zaključila da lord Aldington nije ratni zločinac, što je izazvalo velike materijalnu štetu po Tolstoya i njegovu obitelj. U dokumentarnom filmu "zdaja" koji navodi autorica, Nikolai Tolstoy će u svezi problema koje mu je prouzročilo iznošenje dostupnih spoznaja i podataka o Bleiburgu zaključiti:
"Osjećam golemo žaljenje u tom pogledu, napose za nevolje, koje sam nanio svojoj obitelji i naravno u manjoj mjeri sabi samu, jer je to katastrofalno za mene osobno, ali se to ne može usporediti s onime, što je naneseno nesretnim žrtvama godine 1945. i ako nitko ne ustane i ne bori se za istragu i priznanje istine – dakle, ako to nitko ne učini – te će se strašne stvari opet dogoditi."
Suzanne Brooks-Pinčević u svojoj knjizi "Britanija i Bleiburžka tragedija" smatra da su se te strašne stvari opet dogodile u obrambenom Domovinskom ratu od strane Zapada kroz nametnuti embargo na oružje Hrvatskoj te je tako prekršen članak 51. Povelje UN-a po kojoj svaka zemlja ima pravo na samoobranu. Činjenica jest da je Velika Britanija i kasnije, u vrijeme i po završetku Domovinskog obrambenog rata, lobirala za mnoge štetne poteze protiv Hrvatske: embargo na oružje, podvale oko podjele Bosne, slučaj lord Paddy Ashdown i Tuđmanova salveta, utjecaj na otvaranje hrvatskih granica prema Srbiji, utjecaj na smanjenje broja policajaca, uvođenje viznog režima Hrvatskoj zbog navodno 300-tinjak srpskih azilanata u Velikoj Britaniji, razna uvjetovanja za prijem Hrvatske u EU, uvjetovanje uhićenja generala Gotovine i dr. Na Veliku Britaniju i njezine ideale pravde i razumjevanja autorica knjige Britanija i Bleiburžka tragedija posebno upozorava u svoja dva epiloga.
U Epilogu – prvi dio piše o zbivanjima do 1999. godine:
Protuhrvatska promidžba, vođena u Titovoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, donijela je željen učinak demoraliziranja Hrvata. Učinila je da moraju trpjeti strašan osjećaj krivnje i kompleks manje vrijednosti zbog Hrvatskih oružanih snaga, izgubljene Hrvatske nezavisne Države i vlastita hrvatstva. Postalo je čak kažnjivo javno se izjašnjavati Hrvatom. Uništenje hrvatskih knjiga, iskorijenjivanje preglasnih preživjelih, potpuno prikrivanje događaja na Bleiburgu i Križnim putevima i priznavanje jedino komunističke verzije rata, proizvelo je naraštaje Hrvata, koji nisu imali pojma o stvarnim događajima za vrijeme Drugog svetskog rata te su bili potpuno podložni volji jugoslavenskih vlasti dominirane Srbima. Zato nije ni čudo da i dandanas ima onih, koji teško prihvaćaju istinu, jer su im mozgovi tako temeljito isprani.
U Epilogu – drugi dio autorica razmišlja o Hrvatskoj u novom tisućljeću 2000. – 20007.
te sažima zaključak iz svojih političkih raščlambi objavljenih u hrvatskim tiskanim glasilima u Australiji. Čitatelj ostaje iznenađen kako jedna nehrvatica dobro poznaje hrvatsku povijest i političke prilike te logično razmišlja o svjetskoj politici prema Hrvatskoj. Ukazuje na bitnost 'Bleiburga' za hrvatsku opstojnost te piše kako neformalni naziv 'Bleiburška tragedija' – ili 'Hrvatski holokaust' – uvijek iznova dokazuje, bez i najmanje sumnje, da Hrvati nisu bili shvaćeni i da su nepravedno okrivljeni za događaje iz Drugog svjetskog rata, što je služilo kao izlika te kako su postali žrtvama prljave međunarodne politike.
Vrlo značajan detalj u knjizi čini autoričino ukazivanje na najnoviji događaj uvjetno „domaće“ sabotaže Bleiburškog spomenika iz 2006.g..
Kroz tri različita teksta i tri originalne fotografije spomenika, koji su se na Bleiburgu mijenjali kao na tekućoj vrpci u neutvrđenom ali kratkom vremenu, autorica opisuje taj namjerni pokušaj podvale. Na podvalu su pristali i neki „domoljubi“ pa čak i neki svećenici.
Prvobitni spomenik druga verzija konačna verzija
  
"U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci...." "U spomen na nedužne žrtve bleiburske tragedije..." "U spomen na hrvatske žrtve bleiburške tragedije..."
Preinake tekstova na spomeniku osudili su iseljenici širom svijeta te protumačili poput autorice:
Riječi na spomeniku više ne odaju počast Hrvatskim vojnicima, one ne govore o njihovoj preranoj pravedničkoj smrti, niti o tregediji nestanka Hrvatske države. Umjesto toga, promjenjeni tekst na spomeniku je 'trojanski konj', hotimice nejasan i neodređen, koji posredno niječe postojanje Hrvatske vojske i Nezavisne Države Hrvatske za koju su dali svoje mlade živote. Autorica nas poučava da nikada ne zaboravimo na značenje 'Bleiburga', jer je životno bitan Hrvatima danas, kao što je prošlost bitna Židovima, Francuzima, Amerikancima i Britancima – kada povijesni događaj oznamenjuje najveću žrtvu naroda. 'Bleiburg' je također bitan, jer iz tog događaja izviru raskrižja budućnosti Hrvatske. Na pitanje kome i zašto je stalo do promjene izvornog teksta na Bleiburškom polju, lako je odgovoriti. Prije svega onima koji su odobrili, omogućili i sproveli taj pokolj, a zatim i onima koji ni dandanas ne bi željeli da se potpuna istina ikada dozna.
Lako je zaključiti: Ako nije bilo Hrvatske vojske – nije bilo ni Hrvatske države!
Spomen Hrvatskoj vojsci na Bleiburgu 15. svibnja 1945. godine samo potvrđuje da je i poslije zaključenog mira, po okončanju Drugog svjetskog rata, Hrvatska država barem zvanično još uvijek postojala. Zašto je ona u krvi ugušena na Bleiburgu trebalo bi tek detaljno istražiti u britanskim arhivima. Tim više što se često spominje dogovor na Jalti održan 4. veljače 1945. o završetku rata i o „fifty-fifty“ podjeli Jugoslavije. Za Jugoslavenske subjekte bila je donešena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima – »čak ni ustaše«. O toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi. Biblijski pokolji Hrvata na Bleiburgu, pa genocid na Križnim putevima i krvave represije u komunističkoj Jugoslaviji još dosta godina poslije rata, trebala bi biti povijesna pouka za budućnost Hrvatske. Čini se kako Hrvatska još ni danas nije svjesna te pouke, ponajviše zbog hrvatske vlasti koja je prožeta slijednicima i potomcima Titove komunističke ideologije.
Manipulirajuća hijerarhija unutar glavnih zapadnih sila, Engleske, Francuske i Amerike,
u svemu tome znatno pomaže, propušta i dijeli savjete sadašnjoj vladi u RH, jer moćnici također žele stari jugoslavenski aranžman – zbog svojih vlastitih sebičnih probitaka, zbog moći i novca. Za njih je Hrvatska malena iritirajuća država, koju treba ukinuti u pogodnom trenutku, kad im bude najbolje odgovaralo. Što Hrvatska osjeća ili želi, njih ne zanima i oni će je ismijati, ako im zatreba. Zato ako Hrvatska doista želi pripadati zemljama zapadne Europe, mora biti uspravna i boriti se za svoja prava – a ne moliti ulazak u EU kao pas podvijena repa. Štoviše, ulizivanjem se ništa ne postiže. Kad nam takve riječi upućuje osoba koja živi daleko izvan Hrvatske, kojoj razumjevanje hrvatskog jezika čini poteškoće, doista se treba zamisliti.
Ako to vidi jedna časna i poštena intelektualka britansko-francuskih korijena s dalekog Novog Zelanda, kako to da to ne uviđa hrvatska vlast?
Očito se radi o prodanim dušama, o nesposobnim i anacionalnim političarima, o sebičnima trgovcima osobnih interesa, koji će žrtvovati sve istinske vrijednosti, halabučiti kako nema alternative ulasku Hrvatske u EU, da bi kroz koji mjesec bez obrazloženja abdicirati, nestali na odmor popunjenih džepova, u zatišje lagodnosti i bez ikakve odgovornosti, dok su zemlju nesagledivo zadužili i otvorili duboke brazde gospodarske, socijalne i političke krize. Hrvatska politika ovog desetljeća (2000. – 2009.) pokazala se potpuno promašenom i katastrofalnom za sve hrvatske interese. Očito kako u Hrvatskoj poslije 20-tak godina, koja se hrabro suprotstavila i obranila od ratne srpske agresije, nema dovoljno političkog poštenja, ni mudrosti, ni snage, za obranu od stalno prisutnog hladno ratovskog djelovanja. Suzanne Brooks-Pinčević dobro zaključuje:
Hrvati se trebaju suočiti s onima, koji ih optužuju, kao sa svakim nasilnikom. Nije li nas Isus Krist tome poučio? Tko kazuje 'zaboravi prošlost' – kaže li također, da kršćani trebaju zaboraviti 2000 godina staru slavu Crkve? Kardinal Alojzije Stepinac bio je čvrst u vjeri – u Boga i Domovinu. To može donijeti teškoće, ali je JEDINI način, da se Hrvatska oslobodi pritiska Zapada. U završnici knjige autorica uveliko nadilazi povijesne likovno-lirske predodžbe koje čitatelj uočava na početku knjige.
Autorica je u stvari vrlo suvremena, vizionarski nadahnuta, te prije vremena nego je knjiga izašla u hrvatskom izdanju, predosjeća i zaključuje buduće događaje. Gotovo je predvidjela sadašnju političku i gospodarsku krizu u koju je Hrvatska upala zbog sebične umišljenosti pojedinaca, bahatosti, lažne dogme o diplomaciji onih koji samo pabirče ideje stranih iluminata bez osjećaja za težnju većine naroda. Nekim novim političarima i domoljubnim snagama bilo bi nužno poručiti i Odrediti Hrvatske narodne probitke koje predlaže autorica, jer:
"Do sada je Hrvatska bila žalosno neuspješna u postizanju poštovanja i sve je više nesposobna biti svojim vlastitim gospodarom. Podrivajući vlastiti suverenitet, sabotirajući vlastitu povijest, obezčašćujući vlastite branitelje, trgujući svojim generalima, plivajući u korupciji, oštećujući svoje vrhovništvo i pužući pred EU-om – kako žalosnu sliku Hrvatska pokazuje svijetu."
Zašto bi koja god sila pomagala ili ulagala u zemlju s vodstvom , koje opetovano dokazuje svoju nepouzdanost – izdajući vlastiti narod? Ni u jednoj od slijedećih kategorija Hrvatska nije stekla poštovanje: hrvatski suverenitet, hrvatski prosperitet i hrvatska cjelovitost. O ta tri pojma autorica se očituje na samom kraju knjige. Nudi i rješenje pod naslovom
"Što može biti učinjeno da Hrvatska zadobije poštovanje u tri koraka: Zaštiti, Promicati, Ostvariti ... "
U tim naznakama gospođa Brooks-Pinčević među inim zalaže se za odlazak svih političkih 'savjetnika' iz Hrvatske, te za omogućavanje biranja većeg broja zastupnika iz iseljeništva u Hrvatski sabor i biračkog prava Hrvata izvan Republike Hrvatske. Očito smatra da je hrvatsko iseljeništvo prevažna snaga izvan Hrvatske koja može istinski gospodarski i politički pomoći. No za to se u Hrvatskoj moraju stvoriti iskreni i pošteni preduvijeti.
Može se zaključiti:
Uzroci i posljedice stvaranja Hrvatske države 1941. i 1991. gotovo su indentični. Velikosrpska hegemonija u prvoj i drugoj Jugoslaviji, kao uzrok sukoba Srba i Hrvata u današnjim se medijskim raspravama ili diplomaciji uopće ne spominje, a oružana pobuna Srba kao otpor prvoj i drugoj Hrvatskoj državi posve se zanemaruje i banalizira. Prva Hrvatska država stradala je na Bleiburgu, druga treba stradati u Haagu. Zatiranje istine o Hrvatskoj poslije 1945. i poslije 1995. ponavlja se na istovjetne načine – s objedama Hrvatskoj za zločine nad Srbima, dok se srpski zločini nad Hrvatima zanemaruju. Također se razmjeri tih zločina zanemaruju. Pri pocjeni pojedinih događaja, nikada se ne razmatraju uzroci pa posljedice, već se slučajevi izvlače van kronologije događanja. Tako se i od početka počelo suditi na Haaškom sudu. Novi hrvatski naraštaji poslije 1945. bili su pod komunističkom represijom šutnje i prisilnog zaborava prošlosti.
Današnji naraštaji poslije 1995. su pod liberalnom medijskom represijom pobrkanih vrijednosti, s istim ciljem brisanja iz sjećanja svakog ponosa.
Na ovim prostorima tragovi britanske umješanosti naziru se od završetka Prvog svjetskog rata pa sve do danas. Suzanne Brooks-Pinčević knjigu Britanija i Bleiburžka tragedija zaključuje značajnom porukom da HRVATSKA MORA BITI VLASTITI GOSPODAR.
Stožerni cilj i smisao knjige jest poruka da se 'Bleiburg' ne smije više nikada ponoviti, a genocidni pokolji Hrvata trebali bi biti trajna pouka idućim naraštajima za hrvatsku opstojnost. Čitatelju knjige preostaje razmišljanje kada će Velika Britanija, u ime svoje razvikane demokracije, ispričati se Hrvatskoj za predaju hrvatskog naroda 1945. na milost i nemilost komunističkim krvnicima? Jer pokolji nad Hrvatima čekaju i zaslužuju međunarodnu ispriku.
Autor: Damir Borovčak
Priredila D. Gaupp
|
