Prvi hrvatski predsjednik ideju pomirbe hrvatskoga naroda i europsko opredjeljenje nove republike neprekidno je usađivao u svijest hrvatskih ljudi.

Dr. Franjo Tuđman proklamirao je proces europske integracije Hrvatske već u prvim danima njezina osnivanja. Ta misao bila je - ako se dobro sjećamo - zapisana čak na prijavnicama za upis u članstvo Hrvatske demokratske zajednice.Tada je ideja Europe nešto vrijedila u hrvatskom narodu, koji se opraštao od antihrvatske jugodiktature i čeznutljivo težio boljem životu i demokraciji prema zapadnoeuropskom modelu, koji su nakon Drugoga svjetskog rata stvarali...

... Winston Churchill, Jean Monnet, Konrad Adenauer, Robert Schuman, Paul-Henri Spaak, general De Gaulle, Alcide de Gasperi i bezbroj drugih europskih političara, gospodarstvenika, publicista. Današnja Europska unija nastala je iste godine kad i Republika Hrvatska. To je bila 1991., kada je 15 europskih država u Maastrihtu (Nizozemska) odlučilo da se tadašnja Europska ekonomska zajednica nazove novim imenom - Europskom unijom.

Prvi hrvatski predsjednik ideju pomirbe hrvatskoga naroda i europsko opredjeljenje nove republike neprekidno je usađivao u svijest hrvatskih ljudi. Odlučno je izlagao pripadnost Hrvatske srednjoeuropskoj i sredozemnoj geopolitičkoj i kulturnoj sferi, odbijajući bilo kakve balkanske regionalne integracije. Posebno valja danas naglasiti što je Tuđman u govoru u oba doma Hrvatskoga državnog sabora, 27.siječnja 1998. rekao: "U odnosu na današnja integracijska kretanja u Europi i na odluke o proširenju euroatlanskih institucija Hrvatska sa svoje strane treba uložiti najveće napore da što prije i u što većoj mjeri postane njihov sastavni dio. Valja nam potaknuti zaključivanje ugovora o suradnji s Europskom unijom ili pak što bi bilo još poželjnije o priduženim odnosima. Mnogi međunarodni predstavnici opetovano su se izjasnili da Hrvatska ispunjava sve uvjete za pristupanje programu 'Partnerstvo za mir', odnosno Euroatlanskom vijeću za suradnju".

Domoljublje nije arhaično

Tako su predsjednik Franjo Tuđman i njegovi pristaše mislili o odnosima Republike Hrvatske s Europom. Unatoč tome protivnici Franje Tuđmana narod su kasnije obmanjivali lažima, da je prvi hrvatski predsjednik svojim antieuropskim držanjem izolirao Hrvatsku na vanjskopolitičkom planu. Smetalo im je što je Tuđman u svojim govorima iznosio jasna načelna pitanja hrvatske politike, a što oni nisu bili u stanju činiti a ni danas nisu u stanju. On je kao povjesnik i političar intezivno raščlanjivao povijesnu predaju hrvatskoga naroda i tražio najbolji put za hrvatsku politiku.

Ekscese nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma osudio je kao hrvatski patriot i znao je da se ujedinjenje Europe ne može postići na ruševinama nacija, nego samo uz trajno djelovanje europskih nacija. Neki u Hrvatskoj, pa i poneki hrvatski diplomati, takva su državotvorna stajališta tretirali arhaičnim i prevladanim u doba globalizacije. Stoga nije čudno što hrvatska diplomacija nema jasnog dokumenta na stranim jezicima iz kojeg bi proizlazilo da su Srbija i Jugoslavija zajedno s četnicima bili okrutni agresori i okupatori nad Hrvatskom.

Tko još danas u vladi na Markovu trgu ili u susretima sa stranim političarima priča da je patriotizam zastarjelo životno opredjeljenje radi više antieuropski nego euroskeptici. Uvidi u suvremenu europsku situaciju potvrđuju da danas svaka članica Europske unije gleda na svoje nacionalne interese. Hrvatska politika ne bi se smjela prepustiti onima koji iz povijesti nisu ništa naučili. Hrvati sa svojom bolnom prošlošću i europsko jedinstvo spadaju skupa, ali ne na načelu stalnog denunciranja hrvatskog patriotizma, kako to sve agresivnije uvježbavaju neki vodeći političari na Markovu trgu.

Hrvatske rane i traume

U Hrvatskoj ima puno protivnika pristupa hrvatske države Europskoj uniji. Njihovi argumenti, iako ne znamo jesu li uvijek inspirirani iz hrvatskih krugova, nisu bez razloga. Oni su u jednom pismu javnosti istaknuti da će Hrvatska u Europskoj uniji biti gospodarski uništena, izgubiti suverenost i postati običnom mjesnom zajednicom. Takva obrazloženja nije teško razumjeti, ako se sjetimo hrvatske prošlosti u dvadesetom stoljeću. Hrvatska je u tom stoljeću bila pritiješnjena s četiriju strana: agresivnim ponašanjem Beograda, talijanskom politikom presezanja na hrvatsku obalu koja se izražavala u njihovoj ideji Mare Nostrum, hegemonističkim prodorima i gospodarskim izrabljivanjem Hrvatske od strane nacističke Njemačke sa sjevera i napokon komunističkim gušenjem svake hrvatske politike koja se ne zasniva na ideji komunističkog internacionalizma i socijalizma.

Dakle, Hrvati u svojim dušama nose velike rane i traume iz svoje povijesti, a težili su i teže da ih nosi vjera u čovjeka, pravda i nada u nacionalnu sigurnost. Znamo da većina Hrvata želi probitak hrvatske državne zajednice. To bi trebao biti vrhovni zakon svakog hrvatskog ministra i državljanina. Samo tako mogli bi Hrvati europskom svijetu pokazati, da su narod koji znade ne samo rušiti antihrvatske diktature, nego i konstruktivno raditi za sebe i za cijelu Europu.

Današnja vlada u Zagrebu propušta tako govoriti, jer ona takav način govora vjerojatno doživljava nacionalističkim. Ako ona nije svjesna svoje u hrvatstvu utemeljene povijesne odgovornosti, službena Hrvatska ne može konstruktivno sudjelovati u međunarodnom političkom životu u društvu naprednih europskih naroda.

Kad to kažemo, ne mislimo da bi službene osobe u dodirima sa vanjskim svijetom trebale svakom prilikom naglašavati kako Hrvate nitko ne razumije i kako ih je Europa kroz povijest negativno tretirala. Mi doista u komunikaciji s vanjskim svijetom ne smijemo podgrijavati iste probleme, nego pokazivati da smo spremni rješavati nove probleme i nove izazove globalizacije. No, uvijek je pitanje kako to činiti? To Hrvatska može samo ako je članica Europske unije kao trenutačne političke organizacije europskih naroda. Biti izvan nje, znači biti isključen iz političkog i gospodarskog života Europe. Kritičari pristupa Zagreba Europskoj uniji kažu da će Hrvatska prestati biti suverena i postati obična mjesna zajednica. Ako bi to bila istina, onda je primjerice i Danska obična mjesna zajednica.

Ako bi Hrvatska ostala izvan okvira Europske unije, što bi se dogodilo? Moglo bi se dogoditi da se ona potpuno pretvori u državu bezakonja i barbarstva. Hrvatska je dvadeset godina bila slobodna i neovisna država, pa nije uspjela riješiti osnovna pitanja zdravog državnog života. Zašto kao takva nije organizirala hrvatsku poljoprivredu, zašto je dopustila rušenje hrvatske industrije i rasprodaju velikih poduzeća? Zašto ta slobodna država nije gotovo ništa učinila za zdravi razvoj obitelji? Svi zapadnoeuropski političari koji su stvarali sadašnju Europu imali su nakon rata jasne predodžbe o tome kako pomoći mladim ljudima da osnivaju obitelji i rađaju djecu.

Churchill je primjerice ponavljao: "Ni za jednu zajednicu ne postoji boljeg ulaganja od davanja mlijeka djeci". Konrad Adenauer zastupao je u Njemačkoj slične nazore. Hrvatska je 1991. počela takoreći od ništice, ali je ipak mogla nešto naučiti od europskih primjera. Duboko se nadamo da će hrvatsko članstvo u Europskoj uniji pokrenuti mnoga pitanja s mrtve točke, koja do sada nitko nije dirao, pa ni mediji. Znamo da će to biti teško. U Hrvatskoj nema nažalost prave narodne stranke, bez komunističkih korijenja. To su stranke činovnika, menadžera, tajkuna svih vrsta.

Puno neriješenih problema

Hrvatska na putu u Europu ima niz drugih problema, koji se moraju riješiti. To je, primjerice, i službeno ignoriranje Rezolucije 1481. Skupštine Vijeća Europe - Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, 25. siječnja 2006. Čitatelje želimo podsjetiti na sljedeće točke Rezolucije: "5. Nakon pada totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, nije u svim slučajevima uslijedila međunarodna istraga njihovih zločina. Štoviše, međunarodna zajednica nije sudila počiniteljima tih zločina, kao što je učinila s užasnim zločinima nacional-socijalizma (nacizma) 6. Zbog toga je svijest javnosti o zločinima totalitarnih komunističkih režima jako slaba... 7. Skupština je uvjerena da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta izbjegavanja sličnih zločina u budućnosti...8. Štoviše Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji".

Ovi citati uzeti su iz knjige "Dubrovačke žrtve" dr. Hrvoja Kačića. Knjiga opisuje klasične primjere terora nad nevinim ljudima u Dubrovniku 1944. i u poratnim godinama, gdje je nakon propasti fašizma i nacionalsocijalizma teror - kao i svugdje po Hrvatskoj - nastavljen novim tipom jugokomunističkog jednoumlja. Partizani su u Dubrovniku i okolici ubili svećenike - kao isusovca Petra Pericu - koji su u ratu pozivali sve strane na razum i dapače čak pomagali partizanskom pokretu. Dubrovčani koji ne mogu zaboraviti zlodjela što su u "ime naroda" izvršena nad svećenicima i drugim žrtvama pozivaju Hrvatsku vladu i Hrvatski državni sabor da se upravo na temelju Rezolucije Skupštine Vijeća Europe i drugih europskih dokumenata oda moralna zadovoljština najbližima i da se iznese istina nad zločinačkim djelima u Dubrovniku.

Ovih dana objavljene su dvije knjige koje Hrvatsku upozoravaju na strašne zločine na kraju rata i na Goli otok. To su "Ukradeno djetin stvo" Ivana Otta (Naklada Bošković iz Splita) i "Tito na Golom otoku" Stanislava Janovića (Naklada Pavičić). Dok je "Ukradeno djetinstvo" već objavljeno na slovenskom i njemačkom jeziku, isto bi trebalo učiniti s knjigama Hrvoja Kačića i Stanislava Janovića. To su, nažalost, ne samo hrvatske, nego i europske neprevladane teme. Te knjige ne pozivaju na odmazdu, nego na smireni i istiniti pristup ""antifašta" svojoj prošlosti. Samo tako mogu pridonijeti pomirbi hrvatskoga naroda, kojom je zahvaljujući Franji Tuđmanu ostvarena hrvatska država na kraju dvadesetoga stoljeća.

Uvijek na europskoj stazi

Vjerujemo da pristup Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. hrvatski narod doživljava osjećajem zadovoljstva. Hrvatski narod, koji su u dvadesetom stoljeću šibale neprijateljske snage, uvijek je bio na europskoj stazi. U toj europskoj orijentaciji imat će sada priliku nadoknaditi ono što je propušteno tijekom dvadeset godina. Propuštena je izgradnja zemlje na način da može vlastitom hranom opskrbljivati narod koji u Hrvatskoj živi. Propuštena je izgradnja vizije za budućnost Hrvatske. Propuštena je bolja briga za mlađež, pa ona bježi iz Hrvatske. Propušteno je uključivanje dijaspore u hrvatski politički i gospodarski život. Propušteno je suviše toga, pa ako bi Hrvatska ostala izvan Europske unije, ona ne bi napredovala, nego nazadovala na tipično balkanski način. Bila bi prepuštena na milost i nemilost vlastitoj novoj "vlasteli", kako je to u Hrvatskoj uvijek bilo kad su vladah "vlastiti" ljudi.

Pisac ovih redaka promatrat će s pomiješanim osjećajima proslavu na Trgu bana Jelačića 30. lipnja. Tu će se naći cjelokupna europska politička elita. Dva će dana Zagreb biti glavni grad Europske unije. Uhvatit će me nostalgija. Desetljećima smo preko koelnskih radiopostaja širili ideju Europe, a i preko raznih emigrantskih publikacija. Sad se EU i za Hrvatsku počinje ostvarivati, za čim smo toliko težili. No, zašto se to nije davno dogodilo?

Kad bude zazvučala europska himna na Trgu bana Jelačića misli će mi odlaziti pokojnom Hrvatu Luji Tončić Sorinju, bivšem austrijskom ministru vanjskih poslova i glavnom tajniku Vijeća Europe (1969.-1974.), koji je u siječnju 1973. predložio da "Oda radosti" iz Devete simfonije Ludwiga van Beethovena postane europskom himnom. Da je živ radovao bi se kao dijete pristupu njegove Hrvatske Europskoj uniji. Sjetit ću se i Paule von Preradović, autorice austrijske himne, unuke hrvatskoga književnika Petra Preradovića. Ona i njezini sinovi Otto i Fritz Molden sudjelovali su u pokretu otpora protiv nacizma i u tom smislu spadaju i u našu hrvatsku, a ne samo austrijsku i europsku, baštinu. Njezin otac Dušan bio je veliki hrvatski rodoljub i u tom je duhu odgojio svoju kćerku Paulu. Neka se sada Hrvatska ugleda malo bolje u Austriju i Njemačku, pa će joj ići bolje.

Stjepan Šulek, Hrvatsko slovo

28.06.2013.