Mediji, oduševljeni aktivizmom i elanom mladih
demonstranata, daju podršku prosvjedima, bojeći se i da
će zbog novoga zakona morati više pozornosti posvetiti
jezičnoj kulturi svojih voditelja i novinara. Oglašuje
se i povjerenik za proširenje Europske unije, koji
izražava zabrinutost zbog "autoritarnih tendencija" u
Hrvatskoj. U nizu stranih tiskovina pojavljuju se članci
koji spominju "uđenje duhova prošlosti na zapadnom
Balkanu" i podsjećaju na "purističko ludilo u NDH i
jezičnu represiju devedesetih". Zbog svega toga, Vlada
zakon ubrzo povlači i sve ostaje kao i prije.
Scenarij drugi
Nakon duge rasprave, Sabor odbacuje prijedlog zakona o hrvatskom
jeziku. Zbog nedostatka zakonske regulative, engleski jezik sve se više čuje u
medijima i u učionicama hrvatskih sveučilišta. Istovremeno, mladi znanstvenici
zanemaruju vlastiti jezik i pišu doktorate na engleskome, a na radnim mjestima
strani menedžeri, predstavnici krupnoga kapitala, zlostavljaju hrvatske radnike
prijeteći im otkazima ako ne govore engleski. Na koncu, zbog bombardiranja
anglizmima u školstvu, biznisu i medijima, hrvatski jezik postaje pidžinom,
unakaženim idiomom bez "prave" gramatike i osiromašena rječnika.
Međutim, ništa od svega toga ne će se
ostvariti. Strani studenti ne hrle na hrvatska
sveučilišta da bi se za njih isplatilo držati
predavanja na engleskome, a i premali bi broj naših
sveučilišnih nastavnika bio u stanju predavati na tom
jeziku. Postdiplomski studenti ne pišu doktorate na
engleskom jer se od njih i ne očekuje da njihov
znanstveni doprinos bude prepoznat u inozemstvu. Da je
drukčije, možda bi barem jedno hrvatsko sveučilište
ušlo u popis četiristo najboljih svjetskih
sveučilišta, što za sada nije slučaj. A ni na radnome
mjestu velikog terora engleskog u dogledno vrijeme ne
će biti: inozemni poslovni ljudi ne pokazuju osobit
interes da se presele u Hrvatsku i preuzmu neko od
dobro plaćenih menedžerskih mjesta u uspješnim
hrvatskim tvrtkama. Kada bi se to i dogodilo, radnike
bi od prisile da govore engleski trebalo štititi
radno, a ne jezično zakonodavstvo.
Neobično je ako u Hrvatskoj zakon o
radu bolje štiti radnika od otpuštanja nego od povrede
njegova Ustavom zajamčenog prava da u svojoj državi
govori vlastitim jezikom. Na koncu, jezik se ne može
pidžinizirati ni "unakaziti" zbog previše posuđenica.
To se jednostavno u povijesti jezika ne događa: jezici
ne postaju pidžinima zbog posuđivanja stranih riječi.
U mnogim europskim jezicima, koji uzorno funkcioniraju
kao nacionalni standardi, ima znatno više tuđih riječi
nego što će ih u hrvatskom ikada biti. Ruski je vrlo
dobar primjer, a i u engleskome ima više posuđenih
nego izvornih anglosaksonskih riječi. Štoviše, za
engleski zacijelo vrijedi da ne bi mogao imati više
anglizama nego što ih ima, pa ipak je sasvim dobar
standardni jezik.
Scenarij treći
U Europskoj se uniji ekonomska kriza produbljuje, pa
predsjednik Europske komisije ističe da i male zemlje moraju podnijeti svoj dio
tereta i provesti mjere stroge štednje. U tom cilju odlučuje se da bliskosrodni
i međusobno razumljivi jezici ne će više moći istodobno biti službenim jezicima
EU, jer je prevođenje na sve njih preskupo. Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori
Europska komisija upućuje "preporuku sa zakonskom snagom" da se dogovore oko
zajedničkoga službenog jezika. Hrvatska ministrica vanjskih poslova oduševljeno
pozdravlja preporuku Europske komisije i ističe kako je Hrvatska oduvijek bila
pionir regionalne suradnje, a hrvatska ministrica kulture predlaže i politički
neutralan naziv novoga službenoga jezika svih država zapadnog Balkana:
"međusobno razumljivi balkanoslavenski jezik".
Sada dolazi do oštre polemike, ali ne
o "preporuci" Europske komisije, već o nazivu
zajedničkoga jezika. Prijedlog ministrice kulture
izaziva oštre polemičke reakcije stručne javnosti, a
osobito hrvatske lingvistice, bivše profesorice
Sveučilišta u Schweinfurtu i autorice nagrađivane
knjige o jeziku i nacionalizmu, koja tvrdi da bi se
jezik trebao zvati "srpskohrvatski" s argumentom "da
je u nauci odavna dokazano da zajednički jezik treba
tako da se zove". U Srbiji pak prevladava mišljenje da
zajedničkim jezikom govore Srbi svih triju
vjeroispovjesti, kao i svi Srbi koji žive u državama
nastalim raspadom Jugoslavije i drugdje, pa je zato
najispravnije da se jednostavno zove - srpski. Na
kraju naziv "međusobno razumljiv balkanoslavenski"
pobjeđuje jer je pamtljiviji onima koji ne znaju gdje
su Hrvatska i Srbija, ali čuli su za Balkan. To se
javnosti prikazuje kao velik uspjeh hrvatske vanjske
politike.
Ni od ovoga scenarija ne će biti
ništa, ne zato što se u Hrvatskoj ne bi našlo dovoljno
političara koji su za političke bodove i pohvale iz
Bruxellesa spremni žrtvovati nacionalne interese i
hrvatsku jezičnu samobitnost, već stoga što Srbija,
Bosna i Hercegovina i Crna Gora još desetljećima ne će
postati članicama EU.
Scenarij četvrti
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske
odlučuje stati na kraj kaosu u pravopisu i donijeti jedinstven i obvezujući
pravopis za sve javne i državne institucije. Osniva se povjerenstvo kojemu je
zadaća na temelju postojećih pravopisa sastaviti novi službeni pravopis u kojem
će biti prihvaćena samo najbolja rješenja (a osobito ona koja su podudarna s
pravopisnim pravilima koja slijede ostale države u regiji gdje se govori
međusobno razumljivim jezicima). Još prije no što se povjerenstvo prvi put
sastalo premijer najavljuje da bez obzira na buduću odluku o novom pravopisu on
nikada ne će pisati rastavljeno "ne ću", a mnogobrojni privatni izdavači
odlučuju da se na njih odluka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH ne
odnosi, te da nikada ne će prihvatiti sastavljeno pisanje "neću". Suočeno s
takvim pritiscima, povjerenstvo donosi kompromisnu odluku da se ubuduće ima
pisati "neć u"...
I ovaj scenarij propada već nakon
sljedećih izbora. Tada Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i športa RH dokida prethodnu odluku
Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, s
obrazloženjem da nije provedena dovoljno opsežna javna
rasprava o novom pravopisu. Odlučuje se da treba
osnovati povjerenstvo koje će na temelju javne
rasprave donijeti smjernice o ujednačivanju
pravopisnih rješenja na osnovi postojećih pravopisa,
temeljem kojih će Ministarstvo predložiti neobvezujuće
preporuke o primjeni pravopisa u javnim i državnim
ustanovama. No četverogodišnji izborni ciklus
prekratko je vrijeme za provedbu i ovih odluka...
* * *
Nakon svega ovoga, čitalac će zacijelo
pomisliti da sam ja nepopravljivi optimist, kad ne vjerujem ni u jedan od
navedenih crnih scenarija o budućnosti hrvatskoga jezika. Ali ništa nije dalje
od istine. Primijetit ćete da svi do sada nabrojeni crni scenariji imaju jedno
zajedničko obilježje, budući da proizlaze iz odluka koje je neko službeno tijelo
donijelo ili propustilo donijeti. Ali po mojem mišljenju za razvitak standardnog
jezika "velike odluke" znatno su manje važne od upornog i postojanog rada na
izgradnji obrazovnog sustava, kulturnih i intelektualnih institucija i
povjerenja u njih i njihovu budućnost. A u Hrvatskoj upravo na tom polju
izrazito loše stoje stvari.
Volio bih da ovaj tekst mogu završiti
s čvrstim uvjerenjem da će s hrvatskim jezikom sve
biti u redu, kao što će sve biti u redu i s Hrvatskom,
ali ne mogu to sa sigurnošću tvrditi. Hrvatski je
jezik nacionalna institucija, koju su izgrađivale
generacije najboljih umova i najnadarenijih umjetnika
ove zemlje. Kao takav, i on dijeli sudbinu drugih
najviših kulturnih i znanstvenih institucija u
Hrvatskoj, i trpi zbog drastičnog pada povjerenja u
njih. Razočarani ljudi koji smatraju da je Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti samo debatni klub
ostarjelih trošitelja državnog proračuna ne će
razumjeti ni čemu služi standardni jezik i u čemu je
vrijednost očuvanja njegova identiteta, niti će
vjerovati deklaracijama Akademijina Razreda za
filologiju. Ako Vijeće za normu hrvatskoga standardnog
jezika može biti raspušteno, a da se intelektualna
javnost zbog toga osobito ne uzburka, što možemo
zaključiti o povjerenju javnosti u naše najviše
kulturne i znanstvene institucije!?
Ukinuto je tijelo koje je u području
jezične politike djelovalo upravo onako kako to
očekujemo u jednoj sređenoj državi: polako i
promišljeno, javnim autoritetom svojih članova i
znanstvenom utemeljenošću svojih preporuka, a ne na
brzinu donesenim zakonskim zabranama i propisima koji
se neprekidno mijenjaju.(1) Niti potpunom nebrigom za
pitanja norme, niti zakonima i propisima ne ćemo
uvjeriti našu djecu da im je standardni hrvatski jezik
uopće potreban, da je više cool dobro govoriti
hrvatski nego loše govoriti engleski. No kako ona mogu
vjerovati da je vrijedno njegovati hrvatski standardni
jezik i upoznavati njegovu povijest, ako im je glavna
ambicija iskoristiti svoje obrazovanje da bi što prije
emigrirali u neku zemlju gdje se uopće ne govori
hrvatski? Kako hrvatski standard može biti uspješan
projekt prethodnih generacija, ako Hrvatska to nije?
To je ono čega se ja bojim.
Piše:
Ranko Matasović, Kolo
__________
(1) Vijeću se prigovaralo da se
prerijetko sastajalo i da je donijelo premalo
preporuka o normi hrvatskoga standardnog jezika. U tom
se prigovoru očituje veliko nerazumijevanje stvarnih
problema jezične politike u Hrvatskoj: vrlo je dobro
što Vijeće nije donosilo previše preporuka, jer to
samo pokazuje da hrvatski standard, kao standard,
prilično dobro funkcionira, te da u njemu ne treba
mnogo toga mijenjati. Ne radi se o tome da se u
Hrvatskoj ne zna što je standardno, a što nije, već o
tome da prevelik broj govornika - pa i onih
obrazovanih - o standardu ne zna ono što bi trebao
znati . |