Pitajmo se tko su ti "antifašisti" u današnje vrijeme, u slobodnoj i
demokratskoj Hrvatskoj, koji provociraju hrvatski narod i slave taj
zločinački dan za grad Zagreb.
Neumitnošću kronologije, samih sudionika ondašnjih komunističkih zločina je
preostalo vrlo malo. Moglo bi ih se na prste nabrojati. Njihovih bioloških i
ideoloških, mržnjom zaluđenih sljedbenika svakako ima još priličan broj.
Nije moguće da bar kroz ovih posljednjih 29 godina nisu čuli za te sve
užasne zločine nad građanima tadašnjega Zagreba i cijele Hrvatske. Nije moguće da ne vjeruju, jer su otkrivene tisuće Hudih jama i ostalih
mnoštvenih stratišta, sa tolikim nedužnim hrvatskim žrtvama diljem bivše
zločinačke države Jugoslavije, kao i bar stotinjak takvih stratišta u
Zagrebu i oko Zagreba. To slaviti mogu samo potpuno amoralni neljudi.
Konkretno znamo da su toga dana, 8. svibnja 1945. godine, ušle u nebranjeni
Zagreb divljačke velikosrpske horde I i II armije takozvane NOV Jugoslavije,
pod vodstvom Koče Popovića, Peke Dapčevića, Milutina Morače, Mijalka
Todorovića, Radovana Vukanovića, Ljube Vučkovića i drugih, a među njima ni
jedan Hrvat. Deseti zagrebački korpus, pod vodstvom Ivana Šibla i Mate Jerkovića nije
smio biti ni blizu. Oni su u Zagreb ušli pokunjeni, tek drugoga dana, tj. 9. svibnja.
Sam Ivan Šibl, partizanski general potpukovnik i politički komesar X
zagrebačkog korpusa, a kasnije, od 1951, i narodni heroj Jugoslavije, u
svojim "Sjećanjima" priznaje da su se on i ostali borci X zagrebačkog
korpusa toga dana osjećali krajnje poniženo i postiđeno. Zagreb je bio pust, a u Beogradu se divljalo od veselja što su Hrvati "bratski oslobođeni", a posebno hrvatski glavni grad Zagreb. Kakav je to bio teror, pljačkanja, ubijanja, klanja, silovanja i sve ostalo
što je uslijedilo, poznato je.
Stoga mi dolazi u sjećanje jedan davni osobni razgovor, vezan za ta
događanja u Zagrebu.
Bilo je to 1976. godine. Nakon završenog studija opće medicine, obavljala
sam liječnički staž u jednoj zagrebačkoj bolnici (iako sam prethodno već
bila završila Stomatološki fakultet i bila zaposlena kao liječnica dječji
stomatolog). U popodnevnim satima pošla sam obići bolesnike i u jednoj jednokrevetnoj
sobi bio je stariji bolesnik. Malo smo porazgovarali o njegovom stanju i on
me je upitao poznajem li dr. Pavla Sokolića. Odgovorila sam: "Kako ne! On je
krasan čovjek i bio mi je profesor iz predmeta patofiziologije". Tada mi je taj bolesnik rekao: "Znate, ja njega zovem 'tatek', a on mene
isto 'tatek'. Hoćete li da Vam ispričam?"
Meni se nije žurilo i on je
počeo:
"Ja sam za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio partizanski komesar i
djelovao sam u okolici Zagreba. U jednoj akciji zarobili su me ustaše.
Dospio sam u zatvor u Savskoj u Zagrebu. Tijekom istrage jako su me mučili i
ja sam pretučen ležao na podu sobe. Jednoga dana čuo sam komešanje po
hodniku i u sobu mi je ušlo nekoliko ljudi u pratnji upravitelja zatvora.
Shvatio sam da je to bila komisija Međunarodnoga crvenoga križa. Kada su
vidjeli mene pretučenog na podu, jedan od njih je strogim glasom rekao:
'Ovaj čovjek treba odmah u bolnicu!'. Taj glas me je obradovao i urezao mi
se za sva vremena u sjećanje. Nije bilo pogovora od strane ustaša i ja sam
odmah prebačen u bolnicu Sveti Duh. Nakon desetak dana već sam se bio
oporavio i jedne noći u moju bolesničku sobu upadaju trojica u ustaškim
odorama. Pomislio sam: 'Sad sam gotov!'. Kada su mi strogo rekli: 'Poći ćeš
s nama!', odgovorio sam: 'Možete me ubiti, ali znajte, moj duh će lebdjeti
nad Hrvatskom!'. No, oni su mi prišli bliže i potiho rekli da su naši i da
me spašavaju.
Borba se nastavila i mi smo pobijedili i našli se u Zagrebu.
No, u Zagrebu su nastale strašne stvari, jer su prije nas ušle srpske armije
i preuzele komandu grada. Jednoga dana ja, na uglu Draškovićeve i Vlaške
ulice, sretnem Većeslava Holjevca. Dobro smo se poznavali i zaustavili se u
razgovoru. On mi reče: 'Vidiš li što se događa? Pobiše nam narod! Molim te,
otiđi odmah u Maksimir, na stadion, tamo je sabirni logor, i vidi što se
događa!'. Otišao sam odmah i zaprepastio se koliko je tamo bilo jadnih
ljudi. Na cijelome stadionu, na otvorenom, stajali su ili sjedili po zemlji.
Bio sam u vojničkoj odori i jedva sam prolazio. Na jednome mjestu zapazim
čovjeka kako čuči i jako kašlje. Slučajno ga upitah: 'Tko ste Vi?' i
odjednom čujem glas: "Ja sam Pavao Sokolić". Meni odmah sine: 'Pa to je glas
onoga čovjeka iz komisije koji me je spasio iz zatvora'. Upitao sam ga:
'Otkud Vi tu?'. Odgovorio je: 'Na znam. A tu je i još pet profesora iz
bolnice Rebro'. Otišao sam do zapovjednika logora Maksimir, a to je bio neki
Srbin Mitrović iz Vojvodine. Rekao sam mu da je tu čovjek koji je mene
spasio iz zatvora i da nema smisla da se tako prema njemu postupa. Uspio sam
osloboditi i dr. Sokolića i još te druge profesore. Od tada smo dobri
prijatelji."
Osobno se sjećam da je nama studentima uvijek bilo čudno zašto se profesor
Sokolić, kojega smo izuzetno cijenili, piše samo titulom doktor, a bez
profesor. Saznali smo da su ga iza rata okrivljavali da je bio Pavelićev
liječnik i da su mu zbog toga oduzeli zvanje profesora. Znamo da su mu
kasnije predlagali da bar formalno zatraži i provede proceduru za povratak
titule profesora, što on nikada nije htio, makar je zbog toga imao slabiju
plaću.
Nisam zapamtila ime toga bolesnika i nikada mi nije bilo jasno zašto je to
baš meni ispričao. Razmišljala sam i o tome što se sve govorilo o NDH, a i
po ovome primjeru se vidi kako je to bila uređena država, a i po ovom
razgovoru se vidi kako su neki vodeći hrvatski partizani mislili da se bore
za hrvatsku državu. No, da je bilo i takvih koji su kao poslušnici velikosrpske politike i
sljedbenici jugoslavenske zablude ogrezli i u zločinima protiv svoga naroda,
te tako odgajali i svoje potomke i sljedbenike, dokazuju i ovi njihovi
današnji nasljednici, koji veličaju i slave te strašne zločince, kao što je
njihov maršal Tito, i koji slave zločinačke spomendane.
dr. Ružica Ćavar
|
