Težište krize u rusko-američkim odnošajima sve se
intenzivnije premješta na Balkan i dijelove središnje
Europe. Uostalom, novim stanjem već je zabrinuta i
Europska unija, pa njemačka kancelarka Angela Merkel
diže glas zbog sve snažnijega ruskog pritiska na zemlje
zapadnoga Balkana i Hrvatsku. Sjedinjene Američke Države
ubrzano rade na izglađivanju spora između Hrvatske i
Madžarske, nastaloga zbog prijepora oko MOL-ova
vlasništva nad hrvatskom naftnom kompanijom INA-om.
Nu, Zapad je poduzeo protumjere tek nakon
što je održana zajednička vojna vježba "Srijem 2014." ruskih i srpskih vojnih
snaga 60-ak kilometara od državne granice s Hrvatskom. Riječ je o svojevrsnom
održavanju vojne napetosti na jugoistočnim granicama NATO saveza, a vježbom se
održava uspomena na proboj Srijemskoga fronta 1944., kad su postrojbe Crvene
armije probile hrvatsku obranu i prešle Dunav zaprijetivši opstanku tadašnje
hrvatske države te pod srpskim pokroviteljstvom uvele boljševički poredak na
području država koje su ranije činile Kraljevinu Jugoslaviju.
Zbog kontinuiteta agresivne
velikosrpske politike vojna vježba "Srijem 2014."
održavala se i u predvečerje komemorativnoga skupa u
prigodi obilježavanja obljetnice srpskoga zaposjedanja
Vukovara i dijelova istočne Slavonije 1991. godine.
Nu, genezu ruskoga nastupanja prema toplom moru treba
tražiti u poduzetnosti ruske energetske elite, koja je
Južnim tokom preko Srbije i Madžarske trebala držati u
energetskoj pat poziciji Europsku uniju.
U hrvatskoj javnosti prilično je
nezapaženo prošla poruka ruskoga Ministarstva vanjskih
poslova, u kojoj Putinova vlada američko-hrvatsku
vojnu i političku suradnju naziva drskim pritiskom na
Zagreb, što je svojevrsni presedan u dosadašnjim
odnošajima Moskve prema članicama NATO saveza. Nema
dvojbe kako se Moskva ne bi usudila odaslati takvu
poruku Zapadu da njezina ponuda nije pronašla uporište
u sadašnjoj vladajućoj garnituri na čelu s
predsjednikom države Ivom Josipivićem. Upravo je
predsjednik države najgrlatiji zastupnik t. zv.
regionalne politike, koja pod plaštem nevine suradnje
novonastalih država iz bivše SFRJ samo prikriva
provedbu politike Novoga srpskog memoranduma.
Nedavno pak glasovanje u Vijeću
sigurnosti UN-a oko produljenja mandata snagama
EUFOR-a u BiH, na kojem je Rusija ostala suzdržana, a
što je veleposlanik Vitalij Čurkin obrazložio
stajalištem Moskva koja se protivi ulasku Republike
Srpske u euroatlantske integracije, samo potvrđuje sad
već otvorenu rusku strategiju prema toplom moru. U
realizaciji te ruske strategije pripomagali su
nažalost, što svjesno, a što opet nesvjesno, svi oni
koji zadnjih petnaestak godina pokušavaju regionalnom
politikom poništiti rezultate hrvatskoga Domovinskog
rata i tranzicije iz komunističkoga u demokratski
sustav.
Kako je hrvatska politika, unatoč svom
članstvu u NATO-u i EU, u svim područjima svoga
djelovanja duboko zagazila u regionalne vode, očito je
postala lagani plijen u novom srpskom nastupanju, iza
kojeg se skrivala strategija Moskve o prodoru na toplo
more. Javna šutnja o tim ključnim pitanjima hrvatske
države očito je bila nepodnošljiva saveznicima, a
sustavno pogoršavanje odnosa s Madžarskom, prijetilo
je rastrojavanju svojevrsnoga saveza zemalja srednje
Europe, koje čine poveznički pojas od Baltika do
Jadrana.
U tom kontekstu događaja trebalo bi
gledati i na odluku Haaškoga suda da na slobodu pusti
ordiniranoga ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Upravo
je on zbog svojih sirovih i javnih velikosrpskih
nastupa očito jedina politička osobnost, koja naivnim
i nepolitičnim Hrvatima može otvoriti oči. Naime,
Vojislav Šešelj ne radi ništa drugo nego samo na
jednostavn i prost način javnosti prevodi aktualnu
srpsku politiku, koja je razrađena u Novom
memorandumu. Šešelj je zapravo zrcalo u kojem se
ogleda uglađena politika bivšega predsjednika Srbije
Borisa Tadića, ali i nešto manje uglađena politika
sadašnjega predsjednika Tomislava Nikolića i
Aleksandra Vučića, koji se primjerice na diplomatsko
stajalište albanskoga premijera Edija Rame o Kosovu,
svojoj javnosti ispričavao kako ga nije mogao u
Beogradu javno zatući lopatom.
Šešelj je, dakle, ogledalo u kojem se
može jasno ogledati i politika predsjednika hrvatske
države Ive Josipovića, koja je najprije bila sukladna
Tadićevoj regionalnoj politici, ali i politici
sadašnjega četničkog vojvode Tomislava Nikolića.
Upravo zato, Josipović piše grozničava pisma Haaškome
sudu, sudcu Theodoru Meronu, zastupnicima Europskoga
parlamentima protiv puštanja Vojislava Šešelja na
slobodu.
Na tragu Josipovićevih ogleda našla se
i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja pak
svojim porukama nastoji potaknuti europske diplomate
na očuvanje stabilnosti t. zv. regije, što opet nije
ništa drugo nego pokušaj uvlačenja europske
diplomacije u igru oko potpore ruskogom nastupanju
prema toplom moru. Šešeljevi javni nastupi mogli bi
potaknuti i možebitni otklon umjerenih Jugoslavena od
Josipović-Pusićkine politike, što bi moglo dovesti u
pitanje i provedbu plana o ćiriličenju Vukovara, što
opet nije bilo ništa drugo nego stvaranje mekoga
trbuha za što lakše nastupanje rusko-srpske politike u
Hrvatskoj.
Pravodobno otvaranje očiju hrvatskim
biračima, moglo bi obrisati prašinu sa zrcala, u
kojima se temeljito može ogledati pogubna politika Ive
Josipovića, koji je Hrvatsku u svom mandatu pokušao
što dublje uvući u još jedan jugoslavenski glib. Taj
glib razbija mu nitko drugi nego četnički vojvoda
Vojislav Šešelj.
Autor: Mate
Kovačević, Hrvatsko slovo
(99) |
