Načelno i ustavno Hrvatska je država hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana. Kako je prekomplicirano da četiri i pol milijuna ljudi uza svoje ostale brige vode i državne poslove, građani s pravom glasa biraju svoje predstavnike u Sabor, Sabor bira vladu, a vlada upravlja zemljom. To je naizgled tako ljupko i elegantno da čovjek ne može naći primjedbe tako dobro smišljenom sustavu.

Pa zašto su ljudi onda tako frustrirani i bijesni, zašto se osjećaju prevarenima, pokradenima i izigranima? Nešto se očito izobličilo na tom putu prijenosa vlasti od građanina do neposrednih upravljača. Devedesetih su stvari bile mnogo prozirnije, narod je htio slobodu i državnu samostalnost pa je izabrao stranku koja mu je to najuvjerljivije nudila. Ta je stranka to i krenula ostvarivati.

Uza sve pogreške i povremena zastranjenja cilj je na kraju ostvaren, svojevrsni "ugovor" između građana i neposrednih upravljača u cijelosti je poštovan. To se često zaboravlja kada se govori o tom razdoblju hrvatske države. Tuđman je i do danas ostao jedini političar koji je ispunjavao obećanja dana narodu. Nakon njega postalo je normalno da se obećava jedno, pokušava nešto drugo, a ostvaruje nešto sasvim treće! O čemu nitko nije ni govorio ni pojma imao, osim inozemnih mentora i nadglednika višedesetljetnog puta u EU. Zašto je tomu tako? Jesu li baš svi političari nakon Tuđmana nesposobnjakovići, lažljivci, lopovi i izdajice?

Dopustimo čak i da jesu, ali ne postoji na svijetu tako nesposoban i lažljiv čovjek koji ama baš nikada nije nešto uspješno napravio ili rekao nešto istinito. Ravnajući se po tome da mi Hrvati baš ni u čemu nismo najbolji u svijetu, logično je zaključiti da nismo najbolji ni u nesposobnosti lažljivosti.

Stoga valja zaključiti da razlog kolosalne neučinkovitosti i nevjerodostojnosti naših političara nije primarno u njihovoj nesposobnosti koja je evidentna, ni u njihovoj lažljivosti koja je općepoznata, nego ipak u nečemu drugom. To drugo skriva i odgovor na naslovno pitanje. Hrvatska, naime, već dugo nije hrvatska. U Hrvatskoj više vrijedi riječ Veljka Džakule od riječi Ante Gotovine, Hrvatska vlada skače na svaki mig bruxelleskih činovnika, a odmahuje rukom na glas naroda, hrvatski propisi i gospodarska politika uredno idu na verifikaciju u Bruxelles, ako ne prođu, onda se odbacuju.

U takvim okolnostima demokratske procedure postaju farsa i pokriće za kolonijalno izrabljivanje, a Hrvatska trska na udaru globalnih vjetrova. Čuveni poklič iz devedesetih "Imamo Hrvatsku" danas više ne izlazi s hrvatskih usta. S punim pravom mogao bi se čuti s nekih drugih usta, ali ta druga usta nikada ne kliču, nego šapuću. Zapovjednički.

Čija je Hrvatska, o tomu se više ne odlučuje, ni na izborima ni na bojišnici. Narodu su, čini se, u potpunosti izmaknuti instrumenti odlučivanja o vlastitoj sudbini. Ta je operacija izvedena postupno političkim i financijskim makinacijama. Prvo su u sve relevantne političke stranke infiltrirani pouzdanici nevidljivih upravljača tako da nijedan izborni rezultat ne rezultira promjenom politike, koja je ionako zacrtana negdje izvan Hrvatske.

Hrvatska narodna banka u službi je financijskih središta moći i funkcionira kao strano tijelo u hrvatskom sustavu, bankarski je sektor manje-više rasprodan u bescjenje, a isto tako i ključne tvrtke u drugim sektorima. Ono što je preostalo aktualna vlada upravo stavlja na bubanj.

Sve za Uniju, a u Uniju bogzna kad! Kažu nam sljedeće godine, a ja bih se bio spreman kladiti da će to, i ako bude, biti pod takvim uvjetima da ćemo formalno biti nekakvi članovi, a u stvari ništa se ne će promijeniti. Barem ne nabolje. Ima li izlaza iz takvog stanja? Teško. Financijskim, medijskim i obavještajnim sredstvima relativno lako sprječava se svaki pokušaj artikuliranja neke nove političke opcije koja bi iskreno stala u obranu nacionalnih i državnih interesa.

Postojeće su stranke pod kontrolom. Tračak nade nazire se u nekim pozitivnim pomacima u Karamarkovu HDZ-u iako se i cijeli izborni proces u toj stranci činio prilično nadziranim i predvidljivim. Može li Karamarko biti taj čovjek koji će izmaknuti sjenama prošlosti i eventualnim dugovima igračima iza kulisa? Tek će se vidjeti.

Za sada je činjenica da je povukao neke dobre poteze, od čega svakako najviše treba cijeniti činjenicu da u HDZ-ov tim polako uključuje kvalitetne ljude i provjerene domoljube. Ako se taj trend nastavi, moglo bi se vratiti povjerenje onih koji su zbog Sanadera prestali nade polagati u HDZ. Osobno mi se čini da bi bilo pametno pronaći mjesta i za Karamarkova protukandidata Kujundžića u HDZ-ovu timu. No politika je takva kakva jest i teško je dokučiti što se iza brda valja.

Tragično bi bilo da HDZ još jednom iznevjeri narod koji je tako odlučno poveo u borbu za samostalnost početkom devedesetih. Pred Karamarkom je velika prilika. I još veća odgovornost. Ukoliko uistinu misli ono što govori. Odgovornost je i na narodu. Ukoliko žele prosperitet, ljudi se iz pasivnih promatrača moraju prometnuti u aktivne sudionike.

Piše: Damir Pešorda
Hrvatski list
23.08.2012.

www.hkz-kkv.ch