Temeljna su prava čovjeka, kroz ugrozu izvornih i
neotuđivih prava i identiteta hrvatskoga naroda, u našoj
državi ugrožena, ali nije se dalo čuti, niti u obzoru
obljetničarskoga prisjećanja na dan usvajanja Opće
deklaracije o pravima čovjeka (10.XII.1948.), glasova o
slobodi koja očovječuje ljude tek ako "ljubavlju služe
jedni drugima", o voditeljskom Duhu koji daje
nepropadljive plodove (ljubav, radost, mir,
velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost,
uzdržljivost), i o protuduhu koji donosi porobljavanje i
propast i pojedincima i cijelim narodima.
Stvari je protivduha i urušavanja
civilizacijske vjerodostojnosti i pravednosti
Hrvatske, nedvojbeno važnim igračem, u jednome času,
postao Ivo Sanader, danas neslavni ex-predsjednik
Vlade uhićen u Austriji u vrijeme njegova "bijega" od
hrvatske pravde s kartom v žepu na velebritanskom
putu, i kojega čeka međunarodni postupak izručenja
domovini i sudski pritvor i stanovito polaganje računa
pred sobom samim s gledom na razmjere i posljedice
vlastitoga služenja, ne Duhu i narodu, nego tijelu i
spektaklu, ne istinskoj hrvatskoj demokraciji, nego
vještini vladanja na štetu demokracije, prava čovjeka
i vječne Croatiae. Stavljen u službu čimbenika
protivduha i otimanja narodu kruha i vina nacionalne
slobode, čini se da nije Ivo I. (u društvima oko
idejnoga poligona "Jutarnjega lista", naime, slavljen
kao Dux!) stigao spoznati kako je "sloboda jedina
istina Duha"(Hegel), niti se, na vrijeme, zamisliti
nad pozivom na ostavku u otvorenome pismu, koje mu je
iz Pariza uputio hrvatski proljećar Ante Glibota, 10.
prosinca 2005., nazivajući Sanadera, "izdajnikom
nacionalnih interesa i pogrditeljem dostojanstva
hrvatskoga naroda" (Hrvatski list, 15.XII.2005.),
njegovu Vladu "antihrvatskom" i "mlinskim kamenom o
vratu naroda", njegove nedemokratske metode vladavine
"gaženjem i kršenjem hrvatskoga Ustava i zakonitosti",
nadasve mu prigovorivši iživljavanje nad hrvatskim
braniteljima i bezočan odnos prema "hrvatskom vitezu
generalu Anti Gotovini koji je svojom hrabrošću
zadužio hrvatski narod, svojom borbom za državnu
nezavisnost i obranu nacionalnoga prostora od
velikosrpske agresije", kao i to što je primio u
Hrvatskoj "sa svim vojnim počastima, notorne zločince
srpske agresije na hrvatski narod".
Nedvojbeno jest da je stvari
zloduhoga, ustavolomlja i postpraxisarskom konceptu
antikroatizma kao vodeće ideje u novoj srboslavizaciji
Hrvatske, poslužio Sanader i onda kada je - zlorabeći
dužnost predsjednika Vlade RH i HDZ-a i poznato
prijateljevanje s jednim veoma utjecajnim književnim
znanstvenikom i starijim gospodinom - posebnom izjavom
uživo za udarni TV-dnevnik 4. XI.2005., izrijekom
podržao netom osuđena ultraklevetnika P. Matvejevića,
napao na sudbenu vlast, koja je verbalnomu političkomu
"ubojici" presudila po zakonu i Ustavu, i tako širom
otvorio vrata bezakonju i nepravdi, nejednakosti ljudi
pred vlastima, te čudovišnom masmedijsko-političkomu
nasilju, diskriminaciji i harangi bez prostornih,
jezičnih i vremenskih granica usmjerenima protiv mene
kao čovjeka, građanina i hrvatskoga književnika, a sve
prema strategiji objavljenoj 4.XI.2005. na portalu
Srpske informativne mreže. Dvojbe i nejasnoće ostaju o
svim škudama (ili skupocjenim satovima za njegovu
zbirku) koje je zaslužio Sanader počinjenjem samo toga
svoga neljudskoga i nedržavničkoga djela (zamisliva ne
u zemlji istinske demokracije, već pod vlašću neke
pukovničke hunte ili reanimirane "yu-hobotnice" sa
znakom Megazločinca) i je li tom znakovitom gestom
prijezira prema svetosti čovjeka i neovisnomu sudstvu
podmirio sve svoje prijašnje dugove i obveze prema
vrhovnim mentorima i ložarima, među kojima se izdvojio
razvikani "sin mostarskoga sudije " iz prve petoljetke
jugokrvavije, književnik bez književnoga djela,
znanstvenik bez znanstvenoga opusa, koji je,
razotkriven u svom korjenitom boljševizmu i
"zastupanju velikosrpskih četničkih stajališta"
(Z.Tomac), izgubio tlo pod nogama u Parizu, da bi
potom, nakon "serbokroatičkoga" i italokomunističkoga
rada u Rimu, završio, budući prvakom u osvetničkom
"lovu" na glave hrvatskih književnika, na hrvatskomu
"stupu srama" , ali i u posebnoj milosti "Ive
Drugoga", također zaslužna, smatraju mnogi poslije
četofilne fešte u Srbu i de facto priznavanja
Karadžić-Mladićeve "države", na crti "zastupanja
velikosrpskih četničkih" interesa.
Ne zaustavi li naš narod slobode
mehanizme paravlasti i veleizdaje, ne poništi li
legitimna i legalna vlast sve nelegitimne odluke i
zakone (što su donijeti u ovih desetak i više godina
"kontrarevolucije što traje") kojima se oštećuju
vitalni nacionalni interesi, ne uspravi li se nacija i
duhovno i gospodarski i državno-organizacijski, doista
bi nam se moglo slučiti, ne suvereno upravljanje
svojom Republikom i suodlučivanje za europskim
političkim stolom nezavisnih država, nego povratak "u
jaram ropstva". Hoće li sadašnje antikourpcijsko kolo
okolo Ive Prvoga - koje se već na početku okrznu i o
Ivu Drugoga s podatkom o povećoj svoti novca
primljena, od problematična darovatelja, za pobjedu na
predsjedničkim izborima - ubrzati tijekove hrvatskoga
sursumcordiranja, samooslobođenja od elementalnoga zla
nepoštenja i korupcije, možda će uskoro postati
razvidnim ako se kolo proširi, ako se društvo i nacija
probudi u vlasti Duha. I pod luči mea culpa zaziva:
Bože, zašto se nismo očuvali od ove sramote po nama,
zašto ne bijasmo umnima, povezanima i čista srdca za
spasonosno prepoznati lik hrvatske inačice Mounierova
"buržuja", odnosno "dobroćudna oblika Antikrista"!
Mile
Pešorda, Kolumna EUROGLEDI,
Hrvatsko slovo br. 817., Zagreb, petak, 17.XII.2010.
21.12.2010. |