Hoćemo li se "ponovo dati u jaram ropstva", smijemo li dopustiti da narod pobjednik u ratu za slobodu postane odbačenim narodom? Sve veća malodušnost u mnogih državljana, zaokupljenih brigom za osobno i obiteljsko preživljavanje u uvjetima zabrinjavajuće rasprodaje i zemlje i ZERP-a, te nalegnuća kapital-liberalističkih krpelja na "stado maleno", sve usavršenija bezdušnost nomenklature i s njom uvezanih struktura moći nad društvom koje ne mogu opstati u svom svijetu imanja bez podjarmljivanja mnoštva i podrivanja svijeta bitka, sužavaju prostor razgovoru o pravom smislu slobode, za koju nas, reče sv. Pavao, "Krist oslobodi".

Temeljna su prava čovjeka, kroz ugrozu izvornih i neotuđivih prava i identiteta hrvatskoga naroda, u našoj državi ugrožena, ali nije se dalo čuti, niti u obzoru obljetničarskoga prisjećanja na dan usvajanja Opće deklaracije o pravima čovjeka (10.XII.1948.), glasova o slobodi koja očovječuje ljude tek ako "ljubavlju služe jedni drugima", o voditeljskom Duhu koji daje nepropadljive plodove (ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost), i o protuduhu koji donosi porobljavanje i propast i pojedincima i cijelim narodima.

Stvari je protivduha i urušavanja civilizacijske vjerodostojnosti i pravednosti Hrvatske, nedvojbeno važnim igračem, u jednome času, postao Ivo Sanader, danas neslavni ex-predsjednik Vlade uhićen u Austriji u vrijeme njegova "bijega" od hrvatske pravde s kartom v žepu na velebritanskom putu, i kojega čeka međunarodni postupak izručenja domovini i sudski pritvor i stanovito polaganje računa pred sobom samim s gledom na razmjere i posljedice vlastitoga služenja, ne Duhu i narodu, nego tijelu i spektaklu, ne istinskoj hrvatskoj demokraciji, nego vještini vladanja na štetu demokracije, prava čovjeka i vječne Croatiae. Stavljen u službu čimbenika protivduha i otimanja narodu kruha i vina nacionalne slobode, čini se da nije Ivo I. (u društvima oko idejnoga poligona "Jutarnjega lista", naime, slavljen kao Dux!) stigao spoznati kako je "sloboda jedina istina Duha"(Hegel), niti se, na vrijeme, zamisliti nad pozivom na ostavku u otvorenome pismu, koje mu je iz Pariza uputio hrvatski proljećar Ante Glibota, 10. prosinca 2005., nazivajući Sanadera, "izdajnikom nacionalnih interesa i pogrditeljem dostojanstva hrvatskoga naroda" (Hrvatski list, 15.XII.2005.), njegovu Vladu "antihrvatskom" i "mlinskim kamenom o vratu naroda", njegove nedemokratske metode vladavine "gaženjem i kršenjem hrvatskoga Ustava i zakonitosti", nadasve mu prigovorivši iživljavanje nad hrvatskim braniteljima i bezočan odnos prema "hrvatskom vitezu generalu Anti Gotovini koji je svojom hrabrošću zadužio hrvatski narod, svojom borbom za državnu nezavisnost i obranu nacionalnoga prostora od velikosrpske agresije", kao i to što je primio u Hrvatskoj "sa svim vojnim počastima, notorne zločince srpske agresije na hrvatski narod".

Nedvojbeno jest da je stvari zloduhoga, ustavolomlja i postpraxisarskom konceptu antikroatizma kao vodeće ideje u novoj srboslavizaciji Hrvatske, poslužio Sanader i onda kada je - zlorabeći dužnost predsjednika Vlade RH i HDZ-a i poznato prijateljevanje s jednim veoma utjecajnim književnim znanstvenikom i starijim gospodinom - posebnom izjavom uživo za udarni TV-dnevnik 4. XI.2005., izrijekom podržao netom osuđena ultraklevetnika P. Matvejevića, napao na sudbenu vlast, koja je verbalnomu političkomu "ubojici" presudila po zakonu i Ustavu, i tako širom otvorio vrata bezakonju i nepravdi, nejednakosti ljudi pred vlastima, te čudovišnom masmedijsko-političkomu nasilju, diskriminaciji i harangi bez prostornih, jezičnih i vremenskih granica usmjerenima protiv mene kao čovjeka, građanina i hrvatskoga književnika, a sve prema strategiji objavljenoj 4.XI.2005. na portalu Srpske informativne mreže. Dvojbe i nejasnoće ostaju o svim škudama (ili skupocjenim satovima za njegovu zbirku) koje je zaslužio Sanader počinjenjem samo toga svoga neljudskoga i nedržavničkoga djela (zamisliva ne u zemlji istinske demokracije, već pod vlašću neke pukovničke hunte ili reanimirane "yu-hobotnice" sa znakom Megazločinca) i je li tom znakovitom gestom prijezira prema svetosti čovjeka i neovisnomu sudstvu podmirio sve svoje prijašnje dugove i obveze prema vrhovnim mentorima i ložarima, među kojima se izdvojio razvikani "sin mostarskoga sudije " iz prve petoljetke jugokrvavije, književnik bez književnoga djela, znanstvenik bez znanstvenoga opusa, koji je, razotkriven u svom korjenitom boljševizmu i "zastupanju velikosrpskih četničkih stajališta" (Z.Tomac), izgubio tlo pod nogama u Parizu, da bi potom, nakon "serbokroatičkoga" i italokomunističkoga rada u Rimu, završio, budući prvakom u osvetničkom "lovu" na glave hrvatskih književnika, na hrvatskomu "stupu srama" , ali i u posebnoj milosti "Ive Drugoga", također zaslužna, smatraju mnogi poslije četofilne fešte u Srbu i de facto priznavanja Karadžić-Mladićeve "države", na crti "zastupanja velikosrpskih četničkih" interesa.

Ne zaustavi li naš narod slobode mehanizme paravlasti i veleizdaje, ne poništi li legitimna i legalna vlast sve nelegitimne odluke i zakone (što su donijeti u ovih desetak i više godina "kontrarevolucije što traje") kojima se oštećuju vitalni nacionalni interesi, ne uspravi li se nacija i duhovno i gospodarski i državno-organizacijski, doista bi nam se moglo slučiti, ne suvereno upravljanje svojom Republikom i suodlučivanje za europskim političkim stolom nezavisnih država, nego povratak "u jaram ropstva". Hoće li sadašnje antikourpcijsko kolo okolo Ive Prvoga - koje se već na početku okrznu i o Ivu Drugoga s podatkom o povećoj svoti novca primljena, od problematična darovatelja, za pobjedu na predsjedničkim izborima - ubrzati tijekove hrvatskoga sursumcordiranja, samooslobođenja od elementalnoga zla nepoštenja i korupcije, možda će uskoro postati razvidnim ako se kolo proširi, ako se društvo i nacija probudi u vlasti Duha. I pod luči mea culpa zaziva: Bože, zašto se nismo očuvali od ove sramote po nama, zašto ne bijasmo umnima, povezanima i čista srdca za spasonosno prepoznati lik hrvatske inačice Mounierova "buržuja", odnosno "dobroćudna oblika Antikrista"!

Mile Pešorda, Kolumna EUROGLEDI,

Hrvatsko slovo br. 817., Zagreb, petak, 17.XII.2010.

 21.12.2010.