Odgovorni srbijanski državni vrh, premijer Ivica Dačić,
zamjenik premijera Aleksandar Vučić i predsjednik
Tomislav Nikolić, sastoji se od trojice izdajnika koji
ne vjeruju u Boga nego u EU i Nato. I onda je svadljivi
episkop usporedio šefa vlade Dačića s njegovim
prethodnikom Zoranom Đinđićem koji je radi odlučujućih
reformi ubijen 2003. 'Dačića ne interesira nebesko
carstvo. Tako je govorio i Đinđić, a kako je završio
neka Bog presudi'. Episkop Atanazije oglasio se kao
kakav zloguki prorok.
Iza ovoga skandaloznog nastupa
uslijedila je politička uzbuna. 'Što je naš dragi Bog
zaslužio da ga ovakovi ljudi predstavljaju', suho je
reagirao napadnuti šef vlade Dačić. Poglavar Crkve
patrijarh Trinej komentirao je kako iza izjava
episkopa 'ne stojim ja, a ni crkveni Sinod'. Ali
dvojicu pobunjeničkih biskupa to nije zaustavilo.
Amfilohije je dodao u srbijanskim vodećim novinama
Politici: 'Neka odumre u vladi sve ono što je
bolesno'. Atanazije je to potkrijepio kako su njegove
izjave pravo svakoga slobodnog srpskog rodoljuba'.
Genocid nad srpskim narodom?
Srpska pravoslavna crkva širi u školama takve stravične bajke.
Borba oko smjera daljnje politike prema Kosovu i uopće glede orijentacije
Srbije, vjerojatno nije završena skandaloznim nastupom dvojice episkopa nego je
tek njezin početak, upravo u Pravoslavnoj crkvi. Gotovo nije moguće podcijeniti
njezin utjecaj na mnoge u Srbiji kao kandidata za članstvu u EU s oko sedam
milijuna stanovnika: prema Politikinoj anketi Crkva uživa među svim društvenim
institucijama najveći ugled - daleko ispred vlade, pravosuđa i armije.
Drukčije od njegovih oprezno distanciranih izjava, neki za sada
misle da i Patrijarh i ostatak Crkve inače nastupaju kao mistični čuvari
ekskluzivnog nacionalizma, često nenačeta traženjem povijesne istine. Nitko nije
tako kao Srpska pravoslavna crkva stoljećima njegovao mit o žrtvi uvijek
ugrožene Srbije, i pri tome se istodobno zauzimao za srpsku hegemoniju i
ekspanziju. Ona podliježe bizantskoj tradiciji i izričito se smatra državnom
crkvom. U Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, koja je uzalud nastojala poravnati
nacionalne razlike, bila je samo tolerirana. Kad su u kasnoj fazi Jugoslavije
nacionalizmi ponovno izbili na površinu, osjetila je da je došao njezin čas. Već
1982. vodeći su crkvcni predstavnici - među njima i današnji patrijarh Irinej -
bubnjali na otpor protiv 'polaganog i dobro pripremljenoga genocida nad srpskim
narodom na Kosovu'. Tamo se od kasnog srednjeg vijeka nalaze značajni
srpskopravoslavni manastiri.
Iseljavanje mnogih Srba iz prosjački
siromašnoga Kosova, stoje sličilo sličnom iseljavanju
iz drugih siromašnih regija Jugoslavije, predstavnici
Crkve preokrenuli su u dokaz za gcnocid. Monaški
teolog Atanazije Jeftić, danas ekstremni episkop,
klevetničkom je nizaljkom u crkvenom glasilu
Pravoslavlje 1983./84. s izmišljenim silovanjima
srpskih žena od strane kosovskih Albanaca i drugim
jezovitim pričama priprema duhovni teren za kasniji
rat na Kosovu. Ove se izmišljotine i danas nalaze na
internetu.
Crkva je pripremala i podupirala i rat u Hrvatskoj te Bosni i
Hercegovini. Episkopi su vidjeli u autokratu Slobodanu Miloševiću obećanje svoje
fantazije o velikosrpskoj (i pravoslavnoj) državi', ustvrdila je istražiteljica
Srbije Sabrina Ramet u studiji o 'Politici Srpske pravoslavne crkve'. Tek što su
Srbi 1991. protjerali hrvatsko i katoličko pučanstvo iz istoka Hrvatske.
Pravoslavna je crkva tu uspostavila svoju episkopiju i gradila crkve. Kad je
1995. Srebrenica pala u ruke srpskih postrojba i njihovi zapovjednici najavili
da će srušiti džamije, pravoslavni episkop Vasilije Kačevenda slavio je 'čudo i
milost Božju da su hrabri borci u tri dana oslobodili srpsku zemlju koju su bili
okupirali Turci'.
Crkva se protivila i sporazumu u
Daytonu kojim je okončan rat u Bosni jer je time
privremeno zaustavljen projekt Velike Srbije. Srpska
pravoslavna crkva sve dosad širi svoje mitove i
krivotvorine u vjerskoj nastavi koje nekritički
prenose televizijske postaje i mnoge novine.
Primjerice, Crkva je u prosincu 2012. pozvala u
beogradski kulturni centar Kolarac na predstavljanje
knjige 'Zločini u ratu - genocid u miru'. Autori nisu
obrađivali, primjerice, srpske zločine u Bosni i na
Kosovu, nego tobože porast bolesti raka kao posljedice
uraniziranih bomba koje je upotrijebio NATO 1999. da
bi zaustavio srbijanski ratni pohod na Kosovu. Crkvena
informacijska služba prosudila je da NATO-ovo
bombardiranje i (zaustavljeni) ekonomski razvoj 'imaju
oblik planiranoga genocida'.
Ne samo radikalni episkopi kao
Amfilohije i Atanazije rado posežu u politiku. Njihov
poglavar, sam Patrijarh, gotovo se ne susteže kad je
riječ o homofobnim parolama ili o napadima na EU u
svezi njegova zahtjeva Srbiji da pregovara o
normaliziranju odnosa s Kosovom. Početkom travnja
patrijarh Irinej protivio se sporazumu s Kosovom.
Takav sporazum sigurno će kasnije imali za posljedicu
zahtjev EU da Kosovo bude priznato kao država.
U svome
pismu Predsjedniku Republike, Vladi i parlamentu
patrijarh je grmio da 'Srbi nikako ne bi trebali
dragovoljno odustati od teritorija i suvereniteta, pa
ni tračka od tisuću i pet stotina godina života na
Kosovu', nastavivši time tradiciju izvrtanja
povijesti. Kosovo je u zbilji nakon stoljeća kao dio
Bizantskoga carstva i kratke srpske epizode sredinom
15. stoljeća, pet vjekova pripadalo Osmanskom carstvu.
Srbija je tek u balkanskim ratovima 1912./13. osvojila
Kosovo iz razvalina Osmanskoga carstva.
Čak u Drugom svjetskom ratu komunisti su priznali Albancima pravo na
nacionalno samoodređenje, što bi značilo ujedinjenje Kosova s Albanijom. Kasnije
je Tito povukao to obećanje. Nakon rata albansko stanovništvo Kosova dugo je
bilo diskriminirano, a srpski kolonisti imali su prednosti. Takvo mijenjanje
povijesti potpuno nedostaju u diskursu Srpske pravoslavne crkve, njih se može
naći samo u uglavnom neutjecajnoj šačici pobornika ljudskih prava i liberalnih
intelektualaca.
Stoga se Crkva sa svojim stalnim širenjem mitova ne nalazi na
rubu srbijanskoga društva: dva dana nakon Patrijarhove filipike 6. travnja vlada
je najavila da ne će potpisati predloženi sporazum s Kosovom. Istoga dana
državno se vodstvo, predsjednik Tomislav Nikolić, premijer Ivica Đačić i njegov
zamjenik Aleksandar Vučić, u svezi s Kosova našlo na raportu kod patrijarha
Irineja. Dva tjedna kasnije ipak je postignuto privremeno, ograničeno suglasje
između Beograda, Bruxellesa i Prištine. Patrijarh je odmah psovao radi
'napuštanja našeg vjekovnog, važnoga teritorija'. Kako izgleda, Crkva je
izgubila jednu bitku. Ali s time se nije pomirila. Patrijarh je u svakom slučaju
pozvao sve Srbe da 'ne priznaju tiraniju nasilja i nepravde te da crkvenu zemlju
Kosovo smatraju za sva vremena svojom zemljom'.
(FLORIAN
HASSEL)
Pripremio: Gojko Borić,
Hrvatski tjednik
23. svibnja 2013.
|
