Nakon destaljinizacije u svim je zemljama komunističkog
bloka, pa i u Jugoslaviji, uslijedilo razdoblje koje
povjesničari nazivaju "proces intenzivne
okcidentalizacije", tijekom kojega se selektivno i
ograničeno puštala kontrolirana distribucija
zapadnjačkih intelektualnih i glazbenih kulturnih
proizvoda. Službeni stav komunističkih vlasti prema
rock-glazbi i kontrakulturi bio je za vrijeme
staljinizma izričito represivan, taj se glazbeni žanr
smatrao degeneriranim i antidržavnim, a takav se stav
manifestirao i osamdesetih godina, kad je sovjetski
predsjednik Andropov 1982. inicirao antirock-kampanju.
No komunističke vlasti nisu uvijek imale manihejistički
pristup tom fenomenu pa su umjesto suzbijanja i zabrane
povremeno nastojale legitimirati te grupe kako bi ih se
bolje kontroliralo. Takav je pristup kulturnoj politici
bio na snazi u istom razdoblju i u Češkoj s
jazz-festivalima, a i u Jugoslaviji s festivalima novoga
vala održavanim pod pokroviteljstvom SKOJ-a - bilo je to
razdoblje u kojem glazbenici nisu više morali odgovarati
za djela, politička stajališta i parole vlastite
publike.
Bivša Jugoslavija u svijetu se rado
predstavljala kao najotvorenija i najviše prozapadno
orijentirana socijalistička zemlja pa je silno ulagala
u međunarodni imidž radi dobivanja povoljnih inozemnih
kredita. Bilo je to vrijeme kada je drug Tito
dočekivao Johna Fostera Dullesa, družio se s Nixonom i
Castrom te obilazio svijet u svojem slavnom Cadillacu,
s panama-šeširom i kubanskom cigarom, kao čudan spoj
Freda Astairea i slavenskoga bizantinizma. Da je manji
dio iste generacije uživao sve režimske povlastice, od
besplatnih državnih stanova do raznih partijskih
fotelja i ljetovanja u povoljnim jadranskim
odmaralištima, povijesna je činjenica, ali je
stvaranje te fiktivne međunarodne slike zapravo bilo
plaćanje visoke i tragične cijene za jugoslavensko
Potemkinovo selo usred Europe. Titoistički je režim
kombinirao elemente represije i ispušnog ventila.
Jedna od još nedorečenih priča u tom smislu ostaje
uloga jugoslavenske kontrakulture i tzv. novog vala.
Kontrolirano toleriranje novih
avangardnih zapadnih trendova pa i punk-rock-glazbe na
domaću scenu trebalo je Jugoslaviji poslužiti kao
dokaz otvaranja prema Zapadu. U tom je smislu
kanaliziran i usmjeravan omladinski bunt trebao
služiti simulaciji društvene zbilje ili pak
hedonističkom eskapizmu. Činjenica je, dakako, da
različite uspomene vežu različite generacije,
društvene slojeve pa i pojedince koji su bili proizvod
određene društvenopolitičke situacije ili vremenskog
konteksta, tako da se u predodžbama dijela društva
profilirao sediment uvjetovanih predrasuda i
samopercepcije koja je bila u potpunom raskoraku s
većinskom društvenom zbiljom totalitarnog sustava, a
pogotovo s onim što je taj sustav značio onom sloju
ljudi koji su bili etiketirani kao neprijatelji
države. Zapravo je urbana manjina slušala
jugoslavenski novi val, unatoč stanovitoj popularnosti
na cijelom jugoslavenskom prostoru. Isto je tako
državna nomenklatura i tzv. nova klasa počela živjeti
paralelnim životom visokoga zapadnog standarda, koji
je bio posve nerazmjeran jugoslavenskom
egzistencijalnom prosjeku te kulturnom i obrazovnom
horizontu kakav je opisivao, primjerice, druge,
siromašnije društvene segmente u tadašnjoj
Jugoslaviji, a pretežno one s ruralnih područja.
Novi val kao ispušni ventil režima
Činjenica je da su najtvrđi
komunistički sustavi bili zapravo paradoksalno krhki i
proturječni, a dopuštanje postojanja "sivih zona"
djelomično kontroliranih zapravo je služilo i kao
ispušni ventil i kao delegitimacija političkog režima.
No jedna od dvosmislenih poruka koju odašilje HRT-ova
serija Crno-bijeli svijet i njezino egzaltiranje
novovalne generacije jest ta da je malen dio
"kontrakulturne urbane elite" bio pokretač dalje
liberalizacije titoističkog sustava. Treba podsjetiti
da su u tadašnjoj Jugoslaviji osamdesetih godina
umjesto liberalizacije i nakon Titove smrti na djelu
bili procesi recentralizacije i militarizacije u svim
segmentima društva: od odgojno-obrazovnog sustava do
političke sfere.
Nitko ne poriče tadašnju kreativnost
ili bunt mlade jugoslavenske generacije niti pravo da
pripadnici te generacije danas gaje određeni osjećaj
nostalgije prema tom razdoblju punom utopijskih i
mistifikatorskih prizvuka. Ali treba imati na umu
političku pozadinu takve strategije, koja je trebala
odaslati poruku da u Jugoslaviji na simboličkoj i
političkoj razini ne može prevagnuti ni Istok ni
Zapad. Naime, tijekom Markovićeve vladavine i postupne
partijske menadžerizacije, kada su se partijski
direktori doškolovavali i privikavali na tržišnu
privredu u klupama američkih sveučilišta, u
Jugoslaviji je svima bilo jasno da kulturna dominacija
Zapada ostaje nepobitna i nitko je nikada i nije
ozbiljno doveo u pitanje sve do obnove
nacionalističkih težnji potkraj osamdesetih godina.
Konačna instanca koja se brinula za tu ravnotežu bila
je dogma titoizma, koja je pak uspostavljena nakon
Titove smrti.
Titoizam će u svojoj antisovjetskoj, nažalost i protuzapadnoj,
samodopadnosti postati opasna prepreka jugoslavenskom demokratskom razvoju, ali
je ekvidistanca pedesetih i šezdesetih godina odigrala pozitivnu ulogu i bila, u
zadanim povijesnim uvjetima, možda jedini mogući odgovor na dileme vanjske i
unutarnje politike. Tadašnja je "zlatna mladež" uživala u ritmu muzike za ples,
anarhoidnih rifova Haustora, Filma, Pankrta, Azre i u suvišnom akumuliranju
Badelovih tekućina. Ista je omladina prečesto, nažalost, zanemarivala činjenicu
da su te iste "subverzivne grupe" služile kao ispušni ventil komunističkom
sustavu, a da su pankeri i rokeri rado primali državne subvencije i nagrade,
poput one 7. sekretara SKOJ-a. Zapadnoamerički novi val ili post-punk grupe
poput The Ramones, Talking Heads, Patti Smith, Television i drugih, okupljenih
oko njujorškog kluba Ultravox, Spandau Ballet i Human League, unatoč nijekanju
društvene angažiranosti svjedočili su u pjesmama o zasićenosti i besmislenosti
potrošačkoga kapitalističkog društva, dok su se jugoslavenske grupe novoga vala
vrlo opreznim kritikama jedva doticale državne birokracije.
Zapravo HRT-ov serijal Crno-bijeli
svijet dobro pokazuje da je Jugoslavija u biti bila
hibrid socijalizma punog shizofrenih društvenih
dimenzija i državnoga kapitalizma te zapadnjačkog
kulta potrošačkog društva. No svaki je prosječni
jugoslavenski građanin sanjao o tom spasonosnom
Zapadu, o "društvu blagostanja i sreće" kojega
nažalost nije bilo u tadašnjim svakodnevnim redovima
pred dućanima, u delicijama bonova i električnim
restrikcijama. Mogućnost odlaska do Trsta u šoping, tu
i tamo koji vikend na Bjelolasicu ili neki aranžman do
Amsterdama ili Londona za one najsretnije nisu mogli
zasjeniti postojanje drugih totalitarnih obilježja
titoizma - žrtava represije i verbalnog delikta,
zlokobnih ruta koje su u nepovrat odvele tisuće i
tisuće građana zbog jedne suvišne riječi ili neke
"neprikladne" pjesme.
Iako dakle kritičan prema društvenim
anomalijama, novi val u Hrvatskoj, osim kritike
komisije za šund, nije imao osobitih problema s
komunističkom cenzurom. Tada su puštane u javnost i
angažirane pjesme Branimira Štulića poput Kurvinih
sinova, Poljske u mom srcu i Nedjeljnog komentara.
Treba podsjetiti da je omladinski tjednik Polet, čiji
je izdavač bio Savez socijalističke omladine Hrvatske,
bio i pokrovitelj rock-festivala, a novom je valu dao
apsolutnu potporu i imao presudnu ulogu u brzom
širenju pokreta među urbanom mladeži. U rujnu 1978.
Polet je u Domu sportova organizirao prvi veliki
koncert novih bendova kad su nastupili hrvatski
sastavi Azra, Prljavo kazalište, Parafi, slovenski
Pankrti i Buldožer te makedonska jazz-rock-skupina Leb
i sol.
Ideološki konformizam
Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. u
Jugoslaviji se provode izvanredne političke, vojne i
ekonomske mjere, zbog teške ekonomske krize,
devalvacije dinara, zabrane uvoza mnogih proizvoda
široke potrošnje, što je proizvelo niz socijalnih i
etničkih nemira u manje razvijenim područjima, a
posebno na Kosovu, gdje 1981. izbijaju demonstracije
koje su predvodili Albanci. Oni su zahtijevali status
republike za Kosovo, a na zahtjev vlasti su odgovorile
grubom represijom i nasiljem. Proces recentralizacije
provodi se od 1982, kada se na 19. plenumu CK SK
Srbije proglašava teritorijalno jedinstvo SR Srbije,
dok Federalna vlada uvodi dugoročni program ekonomske
stabilizacije.
Godine 1986. izlazi u javnost Memorandum SANU, dok se srbijanski
državni vrh radikalizira dolaskom na vlast Slobodana Miloševića 1987.
Tijekom1988/89. događa se svojevrsni puč insceniranjem demonstracija u
Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu, kad se smjenjuje lokalno rukovodstvo, a
umjesto njih postavljaju se osobe lojalne Miloševiću. Usporedno s tim događajima
srbijanski vrh provodio je mjere preoblikovanja JNA u srpsku vojsku, koja je
poslije stavljena u funkciju stvaranja Velike Srbije. Na takve mjere
recentralizacije tadašnje SFRJ nisu mogli utjecati lojalni hrvatski komunisti SK
RH, a još manje ostatak društva, službena omladina SKOJ-a ili istaknuti
predstavnici novoga vala, koji su jako pazili na svoj anarhoidni anacionalni
imidž i izbjegavali bilo kakvu asocijaciju s hrvatskim nacionalizmom.
Zapravo je tragedija te generacije
crno-bijelog svijeta bila u tome što unatoč
buntovničkom imidžu ona nikada nije bila u srži
antisistemska, nego samo institucionalno integrirana,
budući da je proizašla iz rukovodećega političkog,
gospodarskog i vojnog kruga (kolovođe su joj bila
djeca partijskih čelnika, menadžera, direktora,
visokih oficira JNA.). Generacija novoga vala nije
stoga ni mogla doživjeti drukčiju sudbinu od one koja
je zadesila i postšezdesetosmašku generaciju na Zapadu
u smislu uhljebljivanja u sinekurama današnjih vodećih
demokratskih političkih, znanstvenih, kulturnih i
medijskih struktura, koje su generacijski dobili kao
nasljeđe vlastitih obiteljskih i društvenih veza.
Pankeri i rokeri novoga vala zapravo nikada nisu
prekinuli pupčanu vrpcu s roditeljima iz generacije
1945.
Naspram generacije iz sedamdesetih godina i Hrvatskog proljeća,
koja je dala niz angažiranih hrvatskih intelektualaca, disidenta i filozofa,
generacija novog vala iz osamdesetih nije iznjedrila eksponirane i upečatljive
intelektualce ili umjetnike koji su znali prepoznati znakove vremena, nego
darovite ljude koji zbog ideološkog konformizma i društvenog komoditeta zapravo
nisu htjeli preuzeti tu generacijsku političko-društvenu odgovornost i izrasti u
čimbenik promjena u tadašnjoj Jugoslaviji, koja se postupno rastvarala. Unatoč
tome što ih je povijest brutalno demantirala, dio je te generacije išao
regresivnim i konzervativnim putem očuvanja ili liberalizacije tadašnje SFRJ
unutar praksističkih sveučilišnih krugova ili unutar redova Udruženja za
jugoslavensku demokratsku inicijativu. S određenom povijesnom distancom moglo bi
se reći da je ta generacija bila odraz onoga što danas izlazi na vidjelo u
mnogim tranzicijskim zemljama nakon stupanja na vlast reformiranih komunista
koji su prihvatili pravila tržišne igre. Nesretni serijal Crno-bijeli svijet
zapravo je pokušaj njihova današnjega društvenog reafirmiranja, uz nostalgične
zvukove punk-rock bendova, koje pomalo nalikuje na kompenziranje njihove
promašene uloge u prošlosti.
Piše: Jure Vujić, Vijenac 549
|