Bilo bi lijepo slaviti svaku, a naročito ovu okruglu,
jubilarnu 20. Obljetnicu hrvatske državnosti, kao što
inaće ponosno čine državljani svih zemalja na svijetu,
međutim, u posljednjih deset godina u Hrvatskoj je
osjećaj državnosti stavljen na stup srama, u javnom
diskursu nametnut je kao grijeh Hrvata, kao kompleks
kojega se ako već ne trebaju stidjeti, onda svakako
klonuti se od javnog iskazivanja kao nečega što je
zastarjelo, primitivno i anakrono. Ta dugotrajna
propaganda uzela je velike žrtve u hrvatskom narodu. Da
nije, ne bi građani davali na izborima povjerenje
ljudima koji niti su sudjelovali u stvaranju hrvatske
države, niti u njezinoj izgradnji, niti imaju bilo kakav
pozitivni osjećaj za vrijednost nezavisnosti i slobode.
Našim društvom ovladalo je zatrovano ozračje u kojemu se
teško diše, ozračje nihilizma, relativizma i opće
destrukcije u kojemu i oni koji alarmantno upozoravaju
da je to put u pakao ili u nestanak bivaju prikazani kao
groteskni natražnjački likovi koje je pregazilo vrijeme.
Dogodila se, dakle, stravična inverzija pa sve što smo
90-ih utemeljili kao Lijepo, Dobro i Istinito, sada je u
rušilačkom pohodu na sustav predstavljeno kao ružno,
loše i laž. Jedan dnevni list provodi anketu u kojoj
traži od čitatelja da odabere osobe koje su
najzaslužnije za stvaranje hrvatske države, te im nudi
popis od stotinjak osoba za koje bi se mogle
opredijeliti.
Unutar predloženog popisa su osobe bez
kojih zaista i ne bi bilo Hrvatske, ali i osobe koje
su aktivno sudjelovale protiv, pa čak i one koje su u
to doba bile tek rođene. S obzirom na spomenuto
ozračje destrukcije i na nevjerojatnu manipulaciju,
doista nas ne bi iznenadilo da i čitatelji toga
dnevnoga lista na pijedestal onih koji su zaslužni
izaberu one koji su Hrvatsku rušili, a da Tuđman,
Šušak i Gotovina, kardinal Kuharić, Blago Zadro i
brojni drugi, bez kojih stvamo ne bismo imali
Hrvatsku, dobiju simboličan broj glasova. Patologija
stvorenih društvenih odnosa još više je sadržana u
činjenici da se oni ljudi koji nisu ni po čemu
zaslužni uopće ne smatraju posramljenima što im netko
pripisuje zasluge za samostalnost Hrvatske. Dakle u
vrjednosnom pogledu hrvatsko društvo je razoreno, a
osim na visokoj političkoj razini, to se vidi,
uostalom, i na dnevnoj, životnoj i lokalnoj razini
gdje se više ne zna što je vrlina, a što grijeh. U
gradovima i opčinama više će glasova dobiti neki
narkoman ili kokošarski mafijaš, nego čestiti i
provjereni stručnjak. Kada pošteni poduzetnik otvori
kafić, posjetitelji izbjegavaju popiti piće u njegovu
lokalu i mahom odlaze u susjedni koji drži okorjeli
kriminalac.
Indoktrinacija s vremena na vrijeme poprima oblik
specijalnog rata protiv Hrvatske, odnosno oblik
neskrivenog terora kojega smo i danas, na 20.
obljetnicu državnosti, svjedoci i zbog kojega se
hrvatski narod danas osjeća jedva nešto bolje nego u
propaloj Jugoslaviji kada mu je sustavnim nasiljem
zanijekano pravo na ime, slobodu i ponos. I dok je u
Jugoslaviji teror nad Hrvatima provodio sustav, danas
ga provode različite manjine koje su dobrano ovladale
i sustavom koje dovode u kušnju slobodu i demokraciju,
već i po definiciji. Uz lažni izgovor da pomiću
granice te slobode, razne homoseksualne, nacionalne,
političke i ine manjinske udruge ne traže samo ono što
im po zakonima ove zemlje pripada, ne traže samo ono
što je iznad tih zakona, nego agresivno nameću
vlastite istine, vlastite interpretacije povijesti i
vastite vrijednosti te iritiraju pripadnike većine od
kojih mnogi podliježu tim kušnjama i pribjegavaju
fizičkom nasilju kao nedavno u Splitu za vrijeme gay
parade. Policija hapsi, zatvara i tuče pripadnike
većine zbog fizičkog nasilja, a štiti pripadnike
manjine unatoč njihovom verbalnom i mentalnom nasilju
nad većinom. Homoseksualci i lezbijke u Splitu nisu
organizirali paradu samo da bi propovijedali vlastitu
inačicu ljubavi, a ne rat, ili da bi benignim
druženjem pokazali svima kako i oni postoje, nego su
išli pjevati "Po šumama i gorama", komunističke
stihove pod kojima su ubijani nedužni građani, ustali
su, kako govore, protiv fašizma i ksenofobije u
Hrvatskoj imputirajući Hrvatskoj nešto čega u
stvarnosti nema gotovo ni u rudimentalnim razmjerima,
a noseći papirnate likove nekih javnih osoba, nisu
skrivali mržnju prema njima iako im te osobe nisu dale
povoda za takvo što.
U danima poslije, izdavali su priopćenja prepuna
mržnje prema Crkvi, Kaptolu i katolicima pa prema
tome, njihova manifestacija osim demonstracije spolne
orijentacije imala je itekako političku dimenziju. Za
njih u Hrvatskoj ne vrijedi Spinozina definicija da je
sloboda spoznata nužnost, dakle da svačija sloboda
završava tamo gdje počinje sloboda drugoga. Sve te
manjine za sebe traže ekskluzivnost te svoje istine i
svoj životni stil žele inaugurirati kao vrijednost
višega reda u odnosu na istine većine koje bi trebale
onda biti vrijednosti nižega reda. Nasilje, dakako,
nije častan odgovor na te drske provokacije, ali su u
pravu one javne osobe koje su nakon Splita rekle da su
i sami sudionici parade izazvali reakciju većine. Na
žalost, neki koji su tako zborili, iz redova Crkve ili
nekih drugih krugova, pod snažnom medijskom vatrom
povukli su svoje istinite izjave, što samo pokazuje da
u Hrvatskoj nema hrabrosti za obranu istine i ljudskog
dostojanstva i integriteta.
Inteligencija mirno hrče svojim snom pa oni koji bi
po naravi svojih funkcija i stečenog renomea trebali
ustati u zaštitu granica spomenute slobode, tek su
stereotipni likovi naše zatrovane stvarnosti koji
radije biraju konformizam nego ustajanje u zaštitu
čudoreda, zdravoga mozga, ljudske prirode i jednakih
prava sviju. Zahvaljujući tom konformizmu većine,
Croatia je danas pritrujena raznim bolestinama koje se
valjaju po ulicama. Na svoju 20. obljetnicu Hrvatska
dnevno zivi u psihološkom strahu većem nego 1991. kada
ju je Srbija oružjem napala, u strahu od raznih
manjinskih udruga, stranih veleposlanika, domaćih
petokolonaša, haaških istražitelja i sudaca, od
vlastite nacionalne televizije koja u jednom danu
emitira i po dva partizanska filma i njezinih
voditelja Dnevnika koji se iživljavaju nad njezinim
narodom i patnjama koje je proživio. Onima koji su
izloženi čitavom tom teroru, a davali su život za ovu
zemlju i znaju da je sve laž i manipulacija, preostaje
jedino da umiru od tuge ili da zavape: "Jahve, oprosti
tim kršćanofobima i kroatofobima jer ne znaju što
čine!".
Saull Bellow svojedobno je napisao da
ih više umire od tuge nego od radijacije, pa ipak
ljudi prosvjeduju samo zbog radijacije. I u Hrvatskoj
ih možda umire više od tuge, nego od PTSP-a i ratnih
nesreća, ali to nikoga nije briga. To je nama naša
borba dala.
Ivica Marijačić, Hrvatski list
23. lipnja 2011.
|