Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

CROATIJO, BOLEŠTINAMA PRITRUJENA!      (07.07.2011.)

Dana 25. lipnja bit će 20. obljetnica hrvatske državnosti. Gotovo nitko od građana zapravo i ne zna koji je to državni praznik, a da se dogodi to neznanje, pobrinula se 2000. godine tadašnja nova vlast koja je smatrala da povijest započinje s njom i da treba raščistiti sa svim postignućima iz prijašnjega desetljeća u kojemu je Hrvatska stasala na međunarodnu političku pozornicu.

Danas, osim, vjerojatno, vlastodržačke tzv. elite, nitko u ovoj zemlji ne zna ni što se ni kada slavi, zavladao je opći nered u kojemu je narod odlučio da ništa i nikada ne slavi pa doista djelujemo kao zemlja bez povijesti.


Bio je to lijevi neokomunističko-liberalni udar na simbole, odnosno njihov zalog za budućnost u kojoj će država i narod vrlo brzo ostati bez identiteta, što se doista i događa. HDZ-ova vlast mogla je povratkom na vlast za manje od četiri godine vratiti sve na početak, ali nije htjela zato što nije bila svjesna posljedica toga udara i zato što nije smjela jer se vrlo brzo, kao i prethodna, stavila dragovoljno u ulogu vazala središta moći u svijetu. Vrlo brzo javnost je 2004. godine shvatila da to više nije onaj Tuđmanov HDZ i da je od te slavne stranke ostalo samo ime.

Bilo bi lijepo slaviti svaku, a naročito ovu okruglu, jubilarnu 20. Obljetnicu hrvatske državnosti, kao što inaće ponosno čine državljani svih zemalja na svijetu, međutim, u posljednjih deset godina u Hrvatskoj je osjećaj državnosti stavljen na stup srama, u javnom diskursu nametnut je kao grijeh Hrvata, kao kompleks kojega se ako već ne trebaju stidjeti, onda svakako klonuti se od javnog iskazivanja kao nečega što je zastarjelo, primitivno i anakrono. Ta dugotrajna propaganda uzela je velike žrtve u hrvatskom narodu. Da nije, ne bi građani davali na izborima povjerenje ljudima koji niti su sudjelovali u stvaranju hrvatske države, niti u njezinoj izgradnji, niti imaju bilo kakav pozitivni osjećaj za vrijednost nezavisnosti i slobode. Našim društvom ovladalo je zatrovano ozračje u kojemu se teško diše, ozračje nihilizma, relativizma i opće destrukcije u kojemu i oni koji alarmantno upozoravaju da je to put u pakao ili u nestanak bivaju prikazani kao groteskni natražnjački likovi koje je pregazilo vrijeme. Dogodila se, dakle, stravična inverzija pa sve što smo 90-ih utemeljili kao Lijepo, Dobro i Istinito, sada je u rušilačkom pohodu na sustav predstavljeno kao ružno, loše i laž. Jedan dnevni list provodi anketu u kojoj traži od čitatelja da odabere osobe koje su najzaslužnije za stvaranje hrvatske države, te im nudi popis od stotinjak osoba za koje bi se mogle opredijeliti.

Unutar predloženog popisa su osobe bez kojih zaista i ne bi bilo Hrvatske, ali i osobe koje su aktivno sudjelovale protiv, pa čak i one koje su u to doba bile tek rođene. S obzirom na spomenuto ozračje destrukcije i na nevjerojatnu manipulaciju, doista nas ne bi iznenadilo da i čitatelji toga dnevnoga lista na pijedestal onih koji su zaslužni izaberu one koji su Hrvatsku rušili, a da Tuđman, Šušak i Gotovina, kardinal Kuharić, Blago Zadro i brojni drugi, bez kojih stvamo ne bismo imali Hrvatsku, dobiju simboličan broj glasova. Patologija stvorenih društvenih odnosa još više je sadržana u činjenici da se oni ljudi koji nisu ni po čemu zaslužni uopće ne smatraju posramljenima što im netko pripisuje zasluge za samostalnost Hrvatske. Dakle u vrjednosnom pogledu hrvatsko društvo je razoreno, a osim na visokoj političkoj razini, to se vidi, uostalom, i na dnevnoj, životnoj i lokalnoj razini gdje se više ne zna što je vrlina, a što grijeh. U gradovima i opčinama više će glasova dobiti neki narkoman ili kokošarski mafijaš, nego čestiti i provjereni stručnjak. Kada pošteni poduzetnik otvori kafić, posjetitelji izbjegavaju popiti piće u njegovu lokalu i mahom odlaze u susjedni koji drži okorjeli kriminalac.

Indoktrinacija s vremena na vrijeme poprima oblik specijalnog rata protiv Hrvatske, odnosno oblik neskrivenog terora kojega smo i danas, na 20. obljetnicu državnosti, svjedoci i zbog kojega se hrvatski narod danas osjeća jedva nešto bolje nego u propaloj Jugoslaviji kada mu je sustavnim nasiljem zanijekano pravo na ime, slobodu i ponos. I dok je u Jugoslaviji teror nad Hrvatima provodio sustav, danas ga provode različite manjine koje su dobrano ovladale i sustavom koje dovode u kušnju slobodu i demokraciju, već i po definiciji. Uz lažni izgovor da pomiću granice te slobode, razne homoseksualne, nacionalne, političke i ine manjinske udruge ne traže samo ono što im po zakonima ove zemlje pripada, ne traže samo ono što je iznad tih zakona, nego agresivno nameću vlastite istine, vlastite interpretacije povijesti i vastite vrijednosti te iritiraju pripadnike većine od kojih mnogi podliježu tim kušnjama i pribjegavaju fizičkom nasilju kao nedavno u Splitu za vrijeme gay parade. Policija hapsi, zatvara i tuče pripadnike većine zbog fizičkog nasilja, a štiti pripadnike manjine unatoč njihovom verbalnom i mentalnom nasilju nad većinom. Homoseksualci i lezbijke u Splitu nisu organizirali paradu samo da bi propovijedali vlastitu inačicu ljubavi, a ne rat, ili da bi benignim druženjem pokazali svima kako i oni postoje, nego su išli pjevati "Po šumama i gorama", komunističke stihove pod kojima su ubijani nedužni građani, ustali su, kako govore, protiv fašizma i ksenofobije u Hrvatskoj imputirajući Hrvatskoj nešto čega u stvarnosti nema gotovo ni u rudimentalnim razmjerima, a noseći papirnate likove nekih javnih osoba, nisu skrivali mržnju prema njima iako im te osobe nisu dale povoda za takvo što.


U danima poslije, izdavali su priopćenja prepuna mržnje prema Crkvi, Kaptolu i katolicima pa prema tome, njihova manifestacija osim demonstracije spolne orijentacije imala je itekako političku dimenziju. Za njih u Hrvatskoj ne vrijedi Spinozina definicija da je sloboda spoznata nužnost, dakle da svačija sloboda završava tamo gdje počinje sloboda drugoga. Sve te manjine za sebe traže ekskluzivnost te svoje istine i svoj životni stil žele inaugurirati kao vrijednost višega reda u odnosu na istine većine koje bi trebale onda biti vrijednosti nižega reda. Nasilje, dakako, nije častan odgovor na te drske provokacije, ali su u pravu one javne osobe koje su nakon Splita rekle da su i sami sudionici parade izazvali reakciju većine. Na žalost, neki koji su tako zborili, iz redova Crkve ili nekih drugih krugova, pod snažnom medijskom vatrom povukli su svoje istinite izjave, što samo pokazuje da u Hrvatskoj nema hrabrosti za obranu istine i ljudskog dostojanstva i integriteta.


Inteligencija mirno hrče svojim snom pa oni koji bi po naravi svojih funkcija i stečenog renomea trebali ustati u zaštitu granica spomenute slobode, tek su stereotipni likovi naše zatrovane stvarnosti koji radije biraju konformizam nego ustajanje u zaštitu čudoreda, zdravoga mozga, ljudske prirode i jednakih prava sviju. Zahvaljujući tom konformizmu većine, Croatia je danas pritrujena raznim bolestinama koje se valjaju po ulicama. Na svoju 20. obljetnicu Hrvatska dnevno zivi u psihološkom strahu većem nego 1991. kada ju je Srbija oružjem napala, u strahu od raznih manjinskih udruga, stranih veleposlanika, domaćih petokolonaša, haaških istražitelja i sudaca, od vlastite nacionalne televizije koja u jednom danu emitira i po dva partizanska filma i njezinih voditelja Dnevnika koji se iživljavaju nad njezinim narodom i patnjama koje je proživio. Onima koji su izloženi čitavom tom teroru, a davali su život za ovu zemlju i znaju da je sve laž i manipulacija, preostaje jedino da umiru od tuge ili da zavape: "Jahve, oprosti tim kršćanofobima i kroatofobima jer ne znaju što čine!". 

Saull Bellow svojedobno je napisao da ih više umire od tuge nego od radijacije, pa ipak ljudi prosvjeduju samo zbog radijacije. I u Hrvatskoj ih možda umire više od tuge, nego od PTSP-a i ratnih nesreća, ali to nikoga nije briga. To je nama naša borba dala.

Ivica Marijačić, Hrvatski list
23. lipnja 2011.

32-2011

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: