Hrvatska reprezentacija ne zadovoljava se samo 1-0 ili
2-0 vodstvom, naši igrači i kod većeg vodstva teže
nadigravanju i golovima, pa je nastup naše
reprezentacije na ovome natjecanju jednostavno prava
atrakcija.
Česi nam nisu bili ni dorasli. Oni
koji su sa Španjolcima do zadnje sekunde igrali egal
protiv Hrvata su sretni što su se mogli izvući s
pristojnim porazom. Kad ono, dosegli remis.
Nezasluženo. Jako, jako sam zadovoljan nastupom naše
reprezentacijom utakmicom protiv Češke. I pritom
nesretan kao malo dijete bez igračke.
Da, nismo dobili i teško je to
prihvatiti. Ovaj nam rezultat odgovara, no to što se
događalo na utakmici nikako nam ne odgovara. Za ovakav
završetak i za ispuštenu pobjedu krivci su oni koji su
se pod krinkom navijača krili i ubacivale baklje i
petarde u teren. To nisu navijači, to je bolest. Naša
reprezentacija zbog tog događaja izgubila je i ritam i
usredotočenost i nažalost dogodilo se to što se
dogodilo. Ne želim više trošiti riječi na ponašanje
tih pojedinaca. Govoriti ću samo o igri.
Odmah sam vidio da smo dominantni i da
je najveći problem postići prvi gol, ostalo će doći
samo po sebi. Upravo tako je i bilo.
U našoj momčadi nije bilo loše karike,
lanac je bio čvrst, toliko zategnut oko vrate češke
momčadi da je prije ili kasnije češki otpor morao biti
ugušen. I postigao ga je jedini igrač koji ga je morao
postići, da bi mu taj gol bio adekvatna nagrada za
dosad učinjeno na europskoj smotri. Naš Ivan Perišić
doslovce leti po terenu, pretrčava, dribla, puca,
asistira otima, ukratko radi sve.
K tome, hrvatska reprezentacija ne
zadovoljava se samo 1-0 ili 2-0 vodstvom, naši igrači
i kod većeg vodstva teže nadigravanju i golovima, pa
je nastup naše reprezentacije na ovome natjecanju
jednostavno prava atrakcija.
Lopta nam klizi po zemlji, dodavanja
su nam točna, posjed opasan, nema stavke s kojom
možemo biti nezadovoljni. Borbenost je fanatična, ali
tehnička superiornost je ono što nas čini
samouvjerenima u razmišljanju o krovu Europe.
Ali, zašto nam se sve to događa? Zašto
imamo neprijatelje koji prate našu nacionalnu momčad i
prijete joj eliminacijom? Zašto kao društvo to nismo
rješili, zašto moramo trpjeti iživljavenje takvih
tipova?
Opet, igra je ono što nas raduje. Sada
će cijela Europa vidjeti - dolazi Hrvatska. Nikad
jača, nikad bolja. I odmah će se postaviti na
drugačiji način. Turci su nam bili teži suparnik, ali
mi imamo standardnu svoju igru i manifestiramo svoju
moć. Nitko nije odigrao tako dvije lijepe utakmice i
što drugo nego reći - sad su Španjolci na redu.
No, ne mogu sakriti žalost, ljudi
moji, kako rješiti ovaj problem s neprijateljima
reprezentacije?
Miroslav Čiro Blažević,
http://ciroblazevic.hr
|
