I dok s radošću zahvaljujem Bogu na daru tog znakovitog
Papinog pastirskog posjeta mojoj maloj napaćenoj zemlji,
još mi negdje u pozadini gorak okus od podvala
protivnika dolaska Pape u Domovinu. Ti mrzitelji vjere i
svega vjerskog, mrzitelji Pape i Crkve, mrzitelji
Hrvatske, uporno su tjednima pokušavali Hrvatskoj naciji
objasniti kako nam Papin dolazak može donijeti više
štete nego koristi, jer eto, treba za njegov posjet
izdvojiti 41 mil. kuna, a za Hrvatsku je to previše.
Naravno, da su sve svoje snage
mrziteljstva prema Papi i Crkvi uperili tamo gdje su mislili da će najlakše
naiči na plodno tlo zadovoljavajući svoje zlonamjerne pohote - Facebook.
Vjerujem da su danas nakon svog čudesnog neuspjeha bili jako ljuti upravo na
raspjevanu katoličku mladež kojih bijaše velik broj, na mlade obitelji koji po
vručini sa svojom djecom dočekaše namjesnika Kristova, na nepregledno mnoštvo
vjernika.
U nekoliko nametnutih rasprava o posjetu Pape ukljućih se i
sama. Pitanje je glasilo: Treba li izdvojiti 41 mil. kuna za doček Pape? Bijah
ljuta i izrevoltirana tim pitanjem. A onda sam ja počela nizati pitanja
dočaravajući slijepcima kraj zdravih očiju, što to oni ne vide, gluhima kraj
zdravih ušiju, što to oni ne čuju. I navest ću samo nekoliko od tih.
Pa postavih ovako:
- Koliko se milijuna kuna izdvaja za
partizanske mirovine, djeci, unucima i potomcima
partizana? Mi vrlo dobro znamo tko su bili partizani i
kakve su tragove ostavili. Mi znamo i kad je 2. svj.
rat završio. Nisam nigdje vidjela niti pročitala da je
netko doveo u sumnju te milijune kuna i postavio
pitanje: Zašto i do kada će se one trošiti na
privilegiranu partizansku kastu?
- Koliko se milijuna kuna troši za
ured bivšeg (transparentnog) predsjednika, iz kojeg je
svakodnevno uperena strijela mržnje prema svemu što je
Hrvatsko i koristi samo za blaćenje naše Domovine? Za
njegovo osiguranje, čujem još pojačano nakon Haških
presuda, njegove tjelohranitelje, skupe izlete, poput
nedavnog u Kinu, luksuza, kokvog si ne može ni u snu
zamisliti jedan prosjećan Hrvat? Nisam takodje nigdje
vidjela niti čula da je netko postavio pitanje zašto
se financira izdajnik, krivokletnik, novcima poreznih
obveznika i čemu služi njegov ured?
- Koliko se plaća elita savjetnika
ureda sadašnjeg Predsjednika, tipa B. Lončar, S.
Perković i njima slični, a dokazano bivši udbaši koji
su radili i dan danas rade protiv interesa Hrvatske?
Je li netko postavio to pitanje? Usudi li se itko
upitati zašto u Uredu Predsjednika sjede ljudi koji
Hrvatsku ne vole niti su je ikad voljeli, a na njih se
troši silan novac?
- Koliko se pak troši na Srbe? Na
privilegirane srpske povratnike, koji ni u snu nisu
željeli prihvatiti Hrvatsku? Povratnike, koji su
palili, rušili, mučili, ubijali, silovali, a za
nagradu im se obnovile (i još obnavljaju) ili grade
kuće, stanovi, daju im se prava koja ni u bivšoj
državi nisu imali? No, ni to nije sve. Oni su kao
nagradu za svoje zločine dobili privilegirano
partnersko mjesto u Vladi i igraju odlučujuću ulogu o
stanju nacije.
Koliko se izdvaja za njihove tiskovine koji u srcu
Hrvatske izruguju Hrvatske svetinje, pok. predsjednika
Tuđmana, pljuju po svemu što je Hrvatsko i
omalovažavaju? Ne radi li se i tu, o Bog samo zna zna,
koliko milijuna kuna?
Gdje su dušobrižnici i glasnogovornici
pravde? Čudno, kako su im ti milijunčići kuna sitni i
nevidljivi, a ovih 41 mil. za doček Pape su toliko
vrijedni da će dovest državu u propast. Njihova čudna
pravda i ne pozna kršenje ljudskih prava, uzimajući u
obzir da Hrvati kao većinsko katolički narod, ima
pravo ugostiti poglavara svoje Crkve, bez pitanja i
odobrenja razularene glasne manjine kojoj je darovan
veliki publicitet od strane medijskih plaćenika i
podplaćenika.
Čitajući komentare za i protiv
financiranja Papinog posjeta, dobila sam dojam da se
toj glasnoj i privilegiranoj grupi buntovnika i
nezadovoljnika, priklonila i jedna grupica tobože
vjernika, jer eto, oni bi taj novac potrošili radije u
neke humanitarne svrhe, a Papa neka lijepo sjedi gdje
jest, tamo u svom Rimu. Od svog "humanog/itarnog
osjećaja" i ne vide kako im svakodnevno kradu iz
vlastitog džepa i to sve po čudnim kriterijima
izdvajanja sredstava.
Tako gledam statistiku izdvajanja
sredstava za nacionalne manjine, i imam osjećaj da se
nalazim u zemlji čudesa. I na čas poželjeh biti jedna
od tih, privlegiranih, ali naravno samo u smislu
privilegija i povlastica koje im moja čudna zemlja
daruje. A ja vrlo dobro znam kako bi te privilegije
uložila u neprivilegirane Hrvate; počevši od
branitelja, kao dar zahvalnosti za ostvareni stoljetni
Hrvatski san, djeleći pravedno sredstva i pazeći da
ona dopru do onih kojima je Hrvatska i Hrvatski
nacionalni interesi, Hrvatska kultura i baština u srcu
i duši, tako da moja Domovina bude prosperitena, a
njezini stanovnici ponosni i sretni.
Da, kad bi samo jednim dijelom tih sredstava mogla
raspolagati, osigurala bih miran život mnogim
obespravljenim braniteljim, pomogla obiteljima i
umirovljenicima, pomogla njegovati i očuvati Hrv.
kulturnu baštinu, i ne bismo imali ruševne dvorce po
Hrv. Zagorju i drugdje, te sramotno ruševne spomenike
koji nekoć bijahu znak Hrv. identiteta, takva bi
raspodjela bila pravedna.
Ako bi jedan dio tih sredstava uložila u jezik i
kulturu, onda bi se našla koja kuna i za prijevod
sramotne haške presude o kojoj vladarica Hrv. Vlade
tek na svom šturom engleskom nešto razumije? Pa kad
ona ne razumije, smatra valjda da niti narod ne treba
ništa znati niti razumjeti. Cilj je postignut. Nakon
presude još samo put u rajsku EU, i čudesna zemlja
ulazi u bajku zajednice grabežljivaca u Brüsselu gdje
će je ovako poniženu i obespravljenu očerupati do
kraja.
No, na žalost, u mojoj zemlji čudesnih
kriterija je najgore biti Hrvat, još samo omraženije
je biti branitelj. Biti radnik i od svoga rada
dostojanstveno živjeti, biti dijete sretnog
djetinjstva ne brinuti se hoće li ti roditelji
pribaviti najpotrebnije, biti školarac ili student ne
strepeći za svoje sutra, biti znanstvenik i svoje
znanje u svoju zemlju ugraditi, biti umirovljen i
svoje znanje i iskustva prenositi na generacije koje
dolaze a ipak uživati stećenu mirovinu - sve je to u
mojoj zemlji čudnih kriterija, utopija.
Jer, za sve ove neprivilegirane Hrvate - kad se
podmire privilegirani (stranci) ne ostane ništa. Ti
čudni kriteriji su do apsurda čudni uzimajući u obzir
da umjesto obnavljanja, njegovanja i promicanja
hrvatske kulture, spomenika i baštine, se grade i
obnavljaju četnički i partizanski spomenici,
financiraju takozvane razne nevladine udruge i
istospolne zajednice i sl. O kakvim je kriterijima
riječ, nije teško zakljućiti.
Ovi privilegirani (nacionalne manjine)
koristeći sve ono što im i ne pripada, mudro šute.
Njihov osjećaj poštivanja Hrvatske Države i većinskog
Hrvatskog naroda s kojima bi trebali dijeliti istu
sudbinu, posebno u ovo vrijeme gospodarske krize, se
ne da primjetiti. Jer, oni su plaćeni da vladajućima
plješću i povlađuju.
I spominjući branitelje, ne mogu ne
spomenuti jedan detalj nedavnog susreta na radom
mjestu s jednim starijim švicarskim bračnim parom.
Nakon par kratko poslovno razmjenjenih riječi, rekoše
kako idu u Yu na jedan od (očigledno Hrvatskih otoka)
na ferije kod poznanika i prijatelja, a taj se vratio
na svoj otok. Već su bili dole u Yu, i zemlja i ljudi
su prekrasni. I pustih ih pričati mi o toj zemlji ne
odajući se da sam i sama odozdo, želeći iskušati
njihovo "znanje" i saznaja o toj prekrasnoj zemlji.
Primjetih da nisu mogli odmah zaključiti po mom
prezimenu odakle sam i moja radoznalost se pretvori u
igrokaz s ljudima koji mi pokušaše dočarati tu čudnu
zemlju, pričajući uglavnom u Yu kontekstu sna i
blagostanja od prije. I možda bi me ti moji
sugovornici i ambasadori promicanja Yu teze i dalje
podučavali o Yu povijesti mog Hrvatskog naroda da ih
nisam prekinula u momentu kad su u najcrnjem i
omalovažavajućem kontekstu spomenuli hrvatske
branitelje. Ne znam jesu li ostali više šokirani i
zatečeni mojom reakcijom da sve to nije tošno što
govore ili saznanjem da sam Hrvatica. Pokušavše se
moji stari sugovornici izvući izgovorom da su ipak to
saznanja od njihovog prijatelja povratnika (iz
Horgena) koji se u tu Domovinu vratio uživati mir koji
su mu upravo ti omraženi hrvatski branitelji
osigurali, a stari Švicarci mi rekoše, kako oni nemaju
protiv nikoga ništa .
Spominjući hrvatske branitelje kao
razularenu bandu svrstavajući ih uz bok kriminalcima,
veliki teret i uteg Države koju iskoriđtavaju,
dangube, ljenčine i besposličare, branitelje u
kontekstu privilegirane mase, takvu sliku šire Yu
nostalgičari među strancima, a ovi to prenose dalje.
Taj sam dan bila i tužna i sretna.
Tužna, što takvi ne odustaju od sijanja mržnje na sve
što je Hrvatsko i nama Hrvatima sveto, a sretna da su
baš ti Švicarci sugovornici naišli na mene i u
nekoliko rečenica imali priliku dobiti sliku o zaista
privilegiranima u mojoj čudesnoj, prekrasnoj Hrvatskoj
zemlji sa još čudnijim kriterijima.
M. Krakan
|