Posjet Pape Benedikta XVI Hrvatskoj, jučer i danas. Pretražujem po portalima izvještaje, snimke Youtube Papinog govora u HNK, susret i bdijenje sa mladima, propovijed. A prijatelji sa facebooka se potrudiše nama koji ne bijasmo tamo, fotogalerijom dočarat taj jedinstven susret sa Petrovim nasljednikom.

Prekrasni dojmovi. Ne znam je li dojmljivije to nepregledno mnoštvo vijernika ili susret mladih s Papom. Gledajući raspjevano mnoštvo mladih Hrvatica i Hrvata osjećam još veći ponos i sreću, pripadnošću tom malom katoličkom Hrvatskom puku, tom napaćenom narodu kojega je samo snaga vjere kroz stoljeća držala i održala na ovim prostorima. Papine riječi ohrabrenja, nade i poticaja da i nadalje budemo nositelji Kristove riječi, Papine poruke obiteljima i posebno mladima odzvanjaju mi u ušima.

I dok s radošću zahvaljujem Bogu na daru tog znakovitog Papinog pastirskog posjeta mojoj maloj napaćenoj zemlji, još mi negdje u pozadini gorak okus od podvala protivnika dolaska Pape u Domovinu. Ti mrzitelji vjere i svega vjerskog, mrzitelji Pape i Crkve, mrzitelji Hrvatske, uporno su tjednima pokušavali Hrvatskoj naciji objasniti kako nam Papin dolazak može donijeti više štete nego koristi, jer eto, treba za njegov posjet izdvojiti 41 mil. kuna, a za Hrvatsku je to previše.

Naravno, da su sve svoje snage mrziteljstva prema Papi i Crkvi uperili tamo gdje su mislili da će najlakše naiči na plodno tlo zadovoljavajući svoje zlonamjerne pohote - Facebook.
Vjerujem da su danas nakon svog čudesnog neuspjeha bili jako ljuti upravo na raspjevanu katoličku mladež kojih bijaše velik broj, na mlade obitelji koji po vručini sa svojom djecom dočekaše namjesnika Kristova, na nepregledno mnoštvo vjernika.

U nekoliko nametnutih rasprava o posjetu Pape ukljućih se i sama. Pitanje je glasilo: Treba li izdvojiti 41 mil. kuna za doček Pape? Bijah ljuta i izrevoltirana tim pitanjem. A onda sam ja počela nizati pitanja dočaravajući slijepcima kraj zdravih očiju, što to oni ne vide, gluhima kraj zdravih ušiju, što to oni ne čuju. I navest ću samo nekoliko od tih.

Pa postavih ovako:

- Koliko se milijuna kuna izdvaja za partizanske mirovine, djeci, unucima i potomcima partizana? Mi vrlo dobro znamo tko su bili partizani i kakve su tragove ostavili. Mi znamo i kad je 2. svj. rat završio. Nisam nigdje vidjela niti pročitala da je netko doveo u sumnju te milijune kuna i postavio pitanje: Zašto i do kada će se one trošiti na privilegiranu partizansku kastu?

- Koliko se milijuna kuna troši za ured bivšeg (transparentnog) predsjednika, iz kojeg je svakodnevno uperena strijela mržnje prema svemu što je Hrvatsko i koristi samo za blaćenje naše Domovine? Za njegovo osiguranje, čujem još pojačano nakon Haških presuda, njegove tjelohranitelje, skupe izlete, poput nedavnog u Kinu, luksuza, kokvog si ne može ni u snu zamisliti jedan prosjećan Hrvat? Nisam takodje nigdje vidjela niti čula da je netko postavio pitanje zašto se financira izdajnik, krivokletnik, novcima poreznih obveznika i čemu služi njegov ured?

- Koliko se plaća elita savjetnika ureda sadašnjeg Predsjednika, tipa B. Lončar, S. Perković i njima slični, a dokazano bivši udbaši koji su radili i dan danas rade protiv interesa Hrvatske? Je li netko postavio to pitanje? Usudi li se itko upitati zašto u Uredu Predsjednika sjede ljudi koji Hrvatsku ne vole niti su je ikad voljeli, a na njih se troši silan novac?

- Koliko se pak troši na Srbe? Na privilegirane srpske povratnike, koji ni u snu nisu željeli prihvatiti Hrvatsku? Povratnike, koji su palili, rušili, mučili, ubijali, silovali, a za nagradu im se obnovile (i još obnavljaju) ili grade kuće, stanovi, daju im se prava koja ni u bivšoj državi nisu imali? No, ni to nije sve. Oni su kao nagradu za svoje zločine dobili privilegirano partnersko mjesto u Vladi i igraju odlučujuću ulogu o stanju nacije.
Koliko se izdvaja za njihove tiskovine koji u srcu Hrvatske izruguju Hrvatske svetinje, pok. predsjednika Tuđmana, pljuju po svemu što je Hrvatsko i omalovažavaju? Ne radi li se i tu, o Bog samo zna zna, koliko milijuna kuna?

Gdje su dušobrižnici i glasnogovornici pravde? Čudno, kako su im ti milijunčići kuna sitni i nevidljivi, a ovih 41 mil. za doček Pape su toliko vrijedni da će dovest državu u propast. Njihova čudna pravda i ne pozna kršenje ljudskih prava, uzimajući u obzir da Hrvati kao većinsko katolički narod, ima pravo ugostiti poglavara svoje Crkve, bez pitanja i odobrenja razularene glasne manjine kojoj je darovan veliki publicitet od strane medijskih plaćenika i podplaćenika.

Čitajući komentare za i protiv financiranja Papinog posjeta, dobila sam dojam da se toj glasnoj i privilegiranoj grupi buntovnika i nezadovoljnika, priklonila i jedna grupica tobože vjernika, jer eto, oni bi taj novac potrošili radije u neke humanitarne svrhe, a Papa neka lijepo sjedi gdje jest, tamo u svom Rimu. Od svog "humanog/itarnog osjećaja" i ne vide kako im svakodnevno kradu iz vlastitog džepa i to sve po čudnim kriterijima izdvajanja sredstava.

Tako gledam statistiku izdvajanja sredstava za nacionalne manjine, i imam osjećaj da se nalazim u zemlji čudesa. I na čas poželjeh biti jedna od tih, privlegiranih, ali naravno samo u smislu privilegija i povlastica koje im moja čudna zemlja daruje. A ja vrlo dobro znam kako bi te privilegije uložila u neprivilegirane Hrvate; počevši od branitelja, kao dar zahvalnosti za ostvareni stoljetni Hrvatski san, djeleći pravedno sredstva i pazeći da ona dopru do onih kojima je Hrvatska i Hrvatski nacionalni interesi, Hrvatska kultura i baština u srcu i duši, tako da moja Domovina bude prosperitena, a njezini stanovnici ponosni i sretni.
Da, kad bi samo jednim dijelom tih sredstava mogla raspolagati, osigurala bih miran život mnogim obespravljenim braniteljim, pomogla obiteljima i umirovljenicima, pomogla njegovati i očuvati Hrv. kulturnu baštinu, i ne bismo imali ruševne dvorce po Hrv. Zagorju i drugdje, te sramotno ruševne spomenike koji nekoć bijahu znak Hrv. identiteta, takva bi raspodjela bila pravedna.
Ako bi jedan dio tih sredstava uložila u jezik i kulturu, onda bi se našla koja kuna i za prijevod sramotne haške presude o kojoj vladarica Hrv. Vlade tek na svom šturom engleskom nešto razumije? Pa kad ona ne razumije, smatra valjda da niti narod ne treba ništa znati niti razumjeti. Cilj je postignut. Nakon presude još samo put u rajsku EU, i čudesna zemlja ulazi u bajku zajednice grabežljivaca u Brüsselu gdje će je ovako poniženu i obespravljenu očerupati do kraja.

No, na žalost, u mojoj zemlji čudesnih kriterija je najgore biti Hrvat, još samo omraženije je biti branitelj. Biti radnik i od svoga rada dostojanstveno živjeti, biti dijete sretnog djetinjstva ne brinuti se hoće li ti roditelji pribaviti najpotrebnije, biti školarac ili student ne strepeći za svoje sutra, biti znanstvenik i svoje znanje u svoju zemlju ugraditi, biti umirovljen i svoje znanje i iskustva prenositi na generacije koje dolaze a ipak uživati stećenu mirovinu - sve je to u mojoj zemlji čudnih kriterija, utopija.
Jer, za sve ove neprivilegirane Hrvate - kad se podmire privilegirani (stranci) ne ostane ništa. Ti čudni kriteriji su do apsurda čudni uzimajući u obzir da umjesto obnavljanja, njegovanja i promicanja hrvatske kulture, spomenika i baštine, se grade i obnavljaju četnički i partizanski spomenici, financiraju takozvane razne nevladine udruge i istospolne zajednice i sl. O kakvim je kriterijima riječ, nije teško zakljućiti.

Ovi privilegirani (nacionalne manjine) koristeći sve ono što im i ne pripada, mudro šute. Njihov osjećaj poštivanja Hrvatske Države i većinskog Hrvatskog naroda s kojima bi trebali dijeliti istu sudbinu, posebno u ovo vrijeme gospodarske krize, se ne da primjetiti. Jer, oni su plaćeni da vladajućima plješću i povlađuju.

I spominjući branitelje, ne mogu ne spomenuti jedan detalj nedavnog susreta na radom mjestu s jednim starijim švicarskim bračnim parom. Nakon par kratko poslovno razmjenjenih riječi, rekoše kako idu u Yu na jedan od (očigledno Hrvatskih otoka) na ferije kod poznanika i prijatelja, a taj se vratio na svoj otok. Već su bili dole u Yu, i zemlja i ljudi su prekrasni. I pustih ih pričati mi o toj zemlji ne odajući se da sam i sama odozdo, želeći iskušati njihovo "znanje" i saznaja o toj prekrasnoj zemlji. Primjetih da nisu mogli odmah zaključiti po mom prezimenu odakle sam i moja radoznalost se pretvori u igrokaz s ljudima koji mi pokušaše dočarati tu čudnu zemlju, pričajući uglavnom u Yu kontekstu sna i blagostanja od prije. I možda bi me ti moji sugovornici i ambasadori promicanja Yu teze i dalje podučavali o Yu povijesti mog Hrvatskog naroda da ih nisam prekinula u momentu kad su u najcrnjem i omalovažavajućem kontekstu spomenuli hrvatske branitelje. Ne znam jesu li ostali više šokirani i zatečeni mojom reakcijom da sve to nije tošno što govore ili saznanjem da sam Hrvatica. Pokušavše se moji stari sugovornici izvući izgovorom da su ipak to saznanja od njihovog prijatelja povratnika (iz Horgena) koji se u tu Domovinu vratio uživati mir koji su mu upravo ti omraženi hrvatski branitelji osigurali, a stari Švicarci mi rekoše, kako oni nemaju protiv nikoga ništa .

Spominjući hrvatske branitelje kao razularenu bandu svrstavajući ih uz bok kriminalcima, veliki teret i uteg Države koju iskoriđtavaju, dangube, ljenčine i besposličare, branitelje u kontekstu privilegirane mase, takvu sliku šire Yu nostalgičari među strancima, a ovi to prenose dalje.

Taj sam dan bila i tužna i sretna. Tužna, što takvi ne odustaju od sijanja mržnje na sve što je Hrvatsko i nama Hrvatima sveto, a sretna da su baš ti Švicarci sugovornici naišli na mene i u nekoliko rečenica imali priliku dobiti sliku o zaista privilegiranima u mojoj čudesnoj, prekrasnoj Hrvatskoj zemlji sa još čudnijim kriterijima.

M. Krakan