S generalima Špegeljom, Tusom, Stipetićem i Agotićem, koji se danas promoviraju kao stvaratelji Hrvatske vojske, Hrvatska je imala više problema nego sa svim srpskim generalima na vojnome polju.

Prije desetak dana obilježena je 20. obljetnica utemeljenja Hrvatske vojske. Proslavom su evocirane uspomene na događaj na nogometnom stadionu u Kranjčevićevoj, u Zagrebu, gdje je prvi hrvatski predsjednik postrojio neke postrojbe tadašnje Hrvatske vojske u nastajanju. Tada je narod oduševljeno klicao hrvatskim mladićima i djevojkama u odorama jer je to bio i stvarni i simbolički znak mlade, netom proglašene države te jamstvo da će se Hrvatska oduprijeti srpskoj oružanoj agresijil. No 20 godina poslije, proslava u Kranjčevićevoj održana je praktički uz bojkot naroda. Istodobno, u dijelu hrvatskih medija četiri umirovljena generala, Špegelj, Stipetić, Tus i Agotić, predstavljeni su kao oni koji su stvorili Hrvatsku vojsku što je izravnim svjedocima i sudionicima toga vremena još jedan oblik krivotvorenja činjenica. O svemu tome razgovaramo s umirovljenim admiralom Davorom Domazetom Lošom, najboljim poznavateljem povijesti nastanka Hrvatske vojske i Domovinskoga rata, strategije i vojne doktrine.

Nedavno je obilježena 20. Obljetnica utemeljenja hrvatskih oružanih snaga. Na stadionu u Kranjčevićevoj u Zagrebu, uz čelnike države i brojne goste, bio je jako malo građana. Jeste li vi pozvani na tu proslavu?

Dobio sam poziv. Nazvao me časnik iz ureda načelnika Glavnog stožera, no poziv sam uljudno odbio jer sam pretpostavljao kakva će to proslava biti.
Obilježavanje obljetnice moglo se pratiti u programu televizije i taj čin je potvrdio ispravnost moga postupka.

Kako ocjenjujete proslavu?

Jednom riječju, otužno.

Zašto?

Bilo je otužno jer nije bilo naroda, a hrvatske oružane snage stvorio je hrvatski narod u obrani od agresije. Hrvatska je vojska za samo četiri godine rata postala jedna od respektabilnih vojnih snaga, ne po brojnosti, nego po doktrini, a doktrina je način na koji se borite na bojištu. Samo su tri vojske izvele elemente zračno-kopnene bitke, odnosno integriranog bojišta, a to su izraelska, američka i hrvatska, i to svi stručnjaci znaju. Zato smo mi pobijedili u ratu. Ali na toj proslavi, umjesto da se slavi činjenica da smo jedna od triju zemalja koje su usvojile najsuvremeniju vojnu doktrinu, doktrinu 21. stoljeća, doktrinu integriranog bojišta, od svih generala koji su usvojili i primijenili tu doktrinu, nije bilo nikoga. Imao sam dojam da se htjelo što mizernije i što banalnije prikazati tih 20 godina stvaranja hrvatskih oružanih snaga. Očigledno, u tome su uspjeli.

Narod ne osjeća da je to njegova pobjednička vojska

Čega je posljedica ta ravnodušnost naroda koji je ignorirao proslavu?

Narod osjeća da to nije pobjednička Hrvatska vojska iz 1995. godine. To nije Hrvatska vojska koja je stvorila najboljeg pjeđaka na svijetu, to nije Hrvatska vojska koja je integrirala na bojnome polju eksplozivnost južnih i ustrajnost sjevernih Hrvata te oslobodila zemlju, a na prostorima Bosne i oslobodila dobar dio prostora te omogucila Daytonski sporazum. To nije vojska od koje je JNA strepila 1995. U zadnjih deset godina sve se učinilo da od te pobjedničke vojske ne ostane praktički ništa. A učinilo se tako da su njezini ključni generali proglašeni zločincima, a onda to časnici, branitelji i narod osjećaju jer je narod skupa sa svojom vojskom branio Domovinu od agreslje kojom je bilo predviđeno da Hrvatska padne za 14 dana. Narod, dakle, osjeća da to više nije ona njegova pobjednička vojska i zato je postao ravnodušan na ovakve proslave. Ali sigurno ne bi bio ravnodušan da se postroje istinskt hrvatski generali koji su vodili operacije.

Ova obljetnica bila je povod nekim medijima da istaknu neke časnike i predstave ih kao stvaratelje Hrvatske vojske. To su generali Antun Tus, Petar Stipetić, Martin Špegelj i Imra Agotić. U svojim istupima oni su ne samo zanemarili ulogu prvog predsjednika Tuđmana, nego su čak o njemu govorili kao o čovjeku koji je kočio nastanak Hrvatske vojske... Kako ste doživjeli njihove istupe?

Mislim da je to dio iste priče o kojoj Vam govorim u kojoj se sustavno želi stvoriti slika o generalima JNA i tzv. Šuškovim generalima. S tim generalima, s tom četvoricom koju spominjete, Hrvatske oružane snage imale su više problema nego sa svim srpskim generalima na vojnome polju. Zašto vam to govorim? Prvo, cijela ova proslava 20. obljetnice pretvorila se u hvalospjeve generalu Špegelju, a Špegelj je predlagao nešto što bi željeli i predložili u to vrijeme i sami vodeći srpski generali, Kadijević ili admiral Mamula, koji su jasno i glasno rekli da je njima trebao tada legitimitet za napad na Hrvatsku. A to što je Špegelj predlagao, napad na vojarne, to je bila zamka za Hrvatsku koja je išla na ruku Srbima. U strateškom smislu, da je Tuđman tada poslušao Špegelja, danas ne bismo imali nikakvu Hrvatsku.

Drugo, ostali generali, poglavito Tus i Stipetić, došli su kad je praktički sve bilo gotovo. Bio sam u Zboru narodne garde na Tuškancu i znam da ih se pet puta čekalo da dođu, ali oni su mirno sjedili: Tus u svome domu, a Stipetić u 5. vojnoj oblasti u Zagrebu. Kad su sazreli uvjeti, 14. rujna 1991., dakle kad smo krenuli na vojarne jer je postalo jasno tko je agresor, a to su bili JNA i srpske paravojne snage, a mi imali embargo na oružje, onda su oni došli. Ponavljam, kad je bilo gotovo. Kad su se, pak, pojavili, došlo je praktički do opstrukcije unutar Hrvatskih oružanih snaga. Podsjetio bih na zapovijed generala Tusa kad je postao načelnik Glavnoga stožera, a načelnik je postao zato što je Tuđmanu trebalo da dođe što više generala JNA i da se suprotstavi namjerama Engleza da oružane snage i hrvatsku državu prikažu kao zločinačku i kao novu ustašku državu.

Tuđman je želio poslati poruku da ne stoje takve teze ako su i generali JNA pristupili Hrvatskoj vojsci. Međutim, njihov dolazak je, ponavljam, predstavljao potpunu opstrukciju u hrvatskim oružanim snagama.

Vraćam se generalu Tusu. Za vrijeme pregovora Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića u Haagu, a konferenciju je vodio lord Peter Carington, Tus je pokrenuo napad na bjelovarsku vojarnu kada nikakvoga razloga za to nije bilo. Tuđman se u Haagu našao u vrlo neugodnoj situaciji jer mu je rečeno da on kao vrhovni zapovjednik mora nadzirati vojsku, a u tom trenutku načelnik Glavnoga stožera, general Tus, samostalno je pokrenuo akciju uz pomoć eklatantnih pripadnika HOS-a. I to je stvorilo problem Tuđmanu na političkoj i diplomatskoj pozornici.

Ista ta ekipa generala kriva je za ono strahotno stradanje 102. brigade pri prelasku rijeke Kupe u kasnu jesen 1991. godine. Uz ostalo, general Gorinšek je u travnju 1992. išao u nepotrebnu operaciju u Baranji koja nije imala nikakva izgleda, nadalje general Stipetić bio je zapovjednik obrane Posavine pa vidimo kako je završila, ali je to kasnije izokrenuo u optužbe kako je netko to tobože izdao itd. Bit cijele priče tih četiriju generala je da prikažu kako je to sve što govore i što su radili jedino ispravno, a svi ostali, Tuđman, Šušak i svi drugi generali, da su radili neispravno i da su bili zločinci. Zato se tu četvoricu danas potencira i lažno prikazuje kao stvaratelje Hrvatske vojske.

Da biste napali, odnos snaga mora biti minimalno tri prema jedan

Oni uz ostalo tvrde da se rat mogao završiti 1992. godine, samo da se njih slušalo.

General Tus samostalno je zapovjedio napad na vojarnu u Bjelovaru, što je Tuđmanu zadalo probleme na političkoj i diplomatskoj pozornici. General Stipetić izgubio je Posavinu, a onda izokrenuo priču o navodnoj izdaji. To svjedoči o njihovoj razini strateškog promišljanja. Takve tvrdnje pokazuju da su to ljudi koji pojma nemaju o strategiji, a ja to mogu reči jer sam završio JNA kao i oni, ali oni nemaju pojma. Ne treba biti mnogo pametan, nego samo uzeti u obzir odnos snaga, a druge elemente rata ne moramo ni spominjati jer oni te druge elemente rata i ne znaju, nisu to učili niti su za njih sposobni. Dakle koji je to odnos snaga potreban da bi se išlo u napad? Da biste išli u napad, minimalni uvjetje da imate tri puta jače snage od protivnika. Ne samo u ljudstvu, nego i u tehnici i u svim ostalim segmentima. Mi danas živimo u vrijeme tehničkog vođenja rata. Već danas je potreban odnos snaga pet prema jedan, odnosno čak sto prema jedan.

Amerikanci kad vode danas neke operacije, imaju odnos snaga tisuću prema jedan. A ta četvorica generala, Špegelj, Tus, Stipetić i Agotić ne poznaju suvremeni način ratovanja, ne poznaju modularnu strukturu, ne znaju što je integrirano bojište, ne znaju što je realno vrijeme. Da se njih slušalo, danas ne bismo imali Hrvatsku. Osim toga, zapadni analitičari i stručnjaci, pa i ti Englezi koji nam nisu skloni, izražavali su divljenje Hrvatskoj vojsci jer je "Hrvatska vojska uspjela operativno narasti i biti sposobna za izvođenje strateških operacija za samo tri godine 1992. do 1995." Kako bi se stvorila vojska da ide u strateške napade i oslobađanje, potrebno je 20 do 30 godina velikoga rada i mnogo novca, a Hrvatske oružane snage su to stvorile za tri godine. Ali nisu čak ni ta četvorica generala, mojih kolega, kriva što tako govore koliko su krivi mediji koji su ih stavili u funkciju te propagande, a oni su pristali na to i u tomu je njihova pogreška.

Je li mogao general Stipetić već 1992. s hrvatskim snagama doći u Banja Luku s obzirom da je navodno JNA bila u kaosu nakon uspješnih operacija HV-a u zapadnoj Slavoniji? Neki autori to spominju dodajući da je grijeh Tuđmana što to nije prihvatio, nego je general Bobetko išao na razgovore ili pregovore s ratnim zločincem Ratkom MIadićem?

To su sve izokrenute priče. Ma kojim snagama smo mi mogli 1992. u Banju Luku? Prije svega, zašto svi ti koji pisu takve nebuloze nisu došli 1992. pa skupa s Tusom i Stipetićem išli na Banju Luku? Nitko im nije branio. To su ispraznice koje nemaju nikakve veze sa strateškim planom. Vrlo je jednostavno bilo: neprijatelji nisu uspjeli u Hrvatskoj za 14 dana izbiti na granicu Virovitica-KarIobag, a toliko su bili predvidjeli i u to su bili sigurni. Premda s trećinom okupiranog teritorija, Hrvatska je ostala na nogama, a uz to je i spasila Bosnu i Hercegovinu. Da su Srbi izbili na zapadnu zamišljenu im granicu Velike Srbije, tada bi Bosna i Hercegovina bila gotova i tada tamo ne bi bilo borbenih djelovanja. Kad to nisu uspjeli, onda Beograd uz sugestije izvana 1992. godine kreće u okupaciju BiH te prebacuje sve snage u tu susjednu zemlju. U Bosni i Hercegovini tada je bilo šest korpusa JNA, uz srpske paravojne formacije i cjelokupne snage na prostoru Cme Gore, kao i cjelokupne snage na prostoru Srbije. Prema tomu, s kim i čime bismo mi to, kao što tvrde, te godine došli u Banju Luku, u situaciji embarga na oružje. Ljudi koji to pričaju nemaju, zapravo, pojma o čemu govore.

Osim toga, u to vrijeme ne vode igru ni Tuđman, ni Milošević, pa ni Izetbegovic. Igru vode London, Pariz i Washington. Konkretno, lord Peter Carington, kao predsjedavajući konferencije za bivšu Jugoslaviju, tražio je razgovor tih snaga. Budući da je to bio vojni razgovor, tražili su od generala Bobetka da razgovara sa svima. Zašto ti kritičari ne kažu tko je vodio te razgovore. Nisu se Bobetko i Mladić našli sami. Vodila se, dakle, igra da bi Srbi dobili dovoljno vremena za pripremu okupaciju Bosne i Hercegovine. Ali, što se događa nakon toga 1992? Oslobođen je jug Hrvatske! Eto, kako i zašto su se događali ti susreti i razgovori. Jedini koji je znao i ispravno razumijevao strateške silnice bio je Tuđman. Hvala Bogu da je imao generala Bobetka koji je, premda stariji čovjek, za razliku od ovih danasnjih kriticara, razumijevao strategiju u svim elementima, diplomatskom, političkom, povijesnom i svakom drugom, za raziiku od njih koji ništa nisu razumjeli.

JNA je čekala da hrvatska prava napadne, ali Tuđman nije nasjeo

Jedna od optužaba generala Stipetića, Špegelja, Tusa i Agotića odnosi se na prvog predsjednika Tuđmana. Tvrde da je stalno govorio da rata ne će biti, da ih je time demotivirao i slično?

Ako Kadijević i Mamula, dvije najmjerodavnije osobe u JNA, kažu da ih je Tuđman prešao jer je odugovlačio, onda je jasno o čemuje riječ. Tuđman je bio i vojnik, i general, i povjesničar i politicar. On je znao da ne može opstati ako izade otvoreno, sto su nepnjateli i jedva čekali. JNA nije imala legitimitet za djelovanje unutar Jugoslavije, oružane snage svake zemIje djeluju na ugroze izvana. Da bi imala legitimitet ili legalitet, Hrvatska je trebala prva napasti JNA, nakon čega bi JNA imala pravo poraziti, hrvatske, kako su zvali, paravojne snage. Tuđman je sve to znao, a oružja nije imao. On dobiva na vremenu. Neka ti kritičari pročitaju i citiraju Kadijevića što kaže o Tuđmanu.

Navedena četvorica generala prozivaju i Vas da ste pokazivali bijes prema oficirima koji su dolazili iz JNA govoreći: "Što će nam te komunjare; sad kad je sve gotovo došli su samo po čin"?

Budući da sam poznavao taj mentalni sklop, odnosno da su zastupali doktrinu Crvene armije ili JNA, kojima je vrijeme prošlo, a znajući istodobno da se s takvom doktrinom ne možemo suprotstaviti JNA, ja sam u tom smislu uistinu bio ljut zbog tolike nesposobnosti i nerazumijevanja suvremene doktrine. Bilo mi je jasno da se mi s doktrinama JNA ne možemo suprotstaviti nekomu tko ima oružja, a mi ga nemamo. U tomu je naš nesporazum i onda i danas, i bit će zauvijek.

Zašto su se sastajali obetko i Mladić?

Još nam malo demistificirajte te susrete hrvatskih i srpskih predstavnika u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku jer posljednjih godina mnogi kritiziraju, primjerice, prodaju nafte Srbima u to vrijeme, razgovore u Grazu između Mate Bobana i Radovana Karadžića i slične pojave?

Postoji nekoliko razina tih susreta i razgovora. Prvo, govorimo o strateškoj razini. Zaboravlja se da nisu ni Tuđman, ni Milošević ni Izetbegović gospodari situacije ili rata, nego je Milošević odabran kao operator krize da stvri Veliku Srbiju. Glavni igrači te upravljane krize su Britanci, potpomognuti Francuzima, a svoju politiku imali su i Amerikanci. Oni su igrači. Imamo, dakle, pregovore na najvišoj razini, postojao je predsjedavajući za bivšu Jugoslaviju, lord Carington, čovjek koji je Miloševiću rekao "brzo, bez mnogo prolijevanja krvi", a onda je došao James Baker pa Miloševiću dao zeleno svjetlo da može krenuti. Čim bi oni pozvali na razgovor, razgovor se morao održati. I onaj često spominjani susret u Grazu između Mate Bobana i Radovana Karadžića, a bio je tamo i Izetbegović, ali to preskaču, dio je te razine.

I na drugoj razini sve što se događalo, događalo se pod patronatom međunarodnih snaga. Taj isti general Stipetić bio je sa mnom u izaslanstvu kada se pregovaralo s izaslanstvom Srba s okupiranih dijelova Hrvatske. Bili smo od Norveške do Geneve, ne znam gdje sve nismo pregovarali, a uvijek su to vodili predstavnici UN-a. Treće, na najnižoj razini, rat je sam po sebi kaos. Največi zločin i prema Hrvatima i prema muslimanima nisu učinili sami Srbi, a kad to kažem govorim o zločinu u strateškom smislu, a ne u smislu ubijanja. Najveći zločin prema Hrvatima i Muslimanima u strateškom smislu napravilo je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda koje je izglasalo embargo na uvoz oružja.

Srbi, dakle, imaju oružja koliko god hoće, Hrvati i Muslimani nemaju ništa i još im je uveden embargo, a za embargo je pored Britanaca koji su to progurali u VS UN-a najzaslužniji Budimir Lončar. Kad nemate oružja u ratu, a oni su htjeli u BiH da bude rat svih protiv svih s ciljem da amnestiraju srpsku agresiju na BiH koju su u 1992. godine branili Hrvati, onda su dobrano radili na sukobu Hrvata i Muslimana kako bi rekli da svi ratuju protiv svih. A nitko ne spominje da je Hrvatska istodobno bila opterećena sa 700 tisuća prognanih, među kojima su bili i Muslimani, što je također bio dio strategije da se Hrvatska slomi. Bilo je tada 60 do 70 posto BiH okupirano. Rat sa sobom nosi i ono sve što ne valja, između ostaloga dolazi i do onoga što se zove šverc, a najviše su švercali pripadnici međunarodnih snaga, oni su bili glavni šverceri. Ali to je najniža razina rata, razina koja prati, na žalost, svaki rat.

Piše Ivica Marijačić

Hrvatski list
9. lipnja 2011.