Nedavno je obilježena 20. Obljetnica utemeljenja
hrvatskih oružanih snaga. Na stadionu u Kranjčevićevoj u
Zagrebu, uz čelnike države i brojne goste, bio je jako
malo građana. Jeste li vi pozvani na tu proslavu?
Dobio sam poziv. Nazvao me časnik iz
ureda načelnika Glavnog stožera, no poziv sam uljudno
odbio jer sam pretpostavljao kakva će to proslava
biti.
Obilježavanje obljetnice moglo se pratiti u programu
televizije i taj čin je potvrdio ispravnost moga
postupka.
Kako ocjenjujete proslavu?
Jednom riječju, otužno.
Zašto?
Bilo je otužno jer nije bilo naroda, a
hrvatske oružane snage stvorio je hrvatski narod u
obrani od agresije. Hrvatska je vojska za samo četiri
godine rata postala jedna od respektabilnih vojnih
snaga, ne po brojnosti, nego po doktrini, a doktrina
je način na koji se borite na bojištu. Samo su tri
vojske izvele elemente zračno-kopnene bitke, odnosno
integriranog bojišta, a to su izraelska, američka i
hrvatska, i to svi stručnjaci znaju. Zato smo mi
pobijedili u ratu. Ali na toj proslavi, umjesto da se
slavi činjenica da smo jedna od triju zemalja koje su
usvojile najsuvremeniju vojnu doktrinu, doktrinu 21.
stoljeća, doktrinu integriranog bojišta, od svih
generala koji su usvojili i primijenili tu doktrinu,
nije bilo nikoga. Imao sam dojam da se htjelo što
mizernije i što banalnije prikazati tih 20 godina
stvaranja hrvatskih oružanih snaga. Očigledno, u tome
su uspjeli.
Narod ne osjeća da je to njegova
pobjednička vojska
Čega je posljedica ta ravnodušnost
naroda koji je ignorirao proslavu?
Narod osjeća da to nije pobjednička
Hrvatska vojska iz 1995. godine. To nije Hrvatska
vojska koja je stvorila najboljeg pjeđaka na svijetu,
to nije Hrvatska vojska koja je integrirala na bojnome
polju eksplozivnost južnih i ustrajnost sjevernih
Hrvata te oslobodila zemlju, a na prostorima Bosne i
oslobodila dobar dio prostora te omogucila Daytonski
sporazum. To nije vojska od koje je JNA strepila 1995.
U zadnjih deset godina sve se učinilo da od te
pobjedničke vojske ne ostane praktički ništa. A
učinilo se tako da su njezini ključni generali
proglašeni zločincima, a onda to časnici, branitelji i
narod osjećaju jer je narod skupa sa svojom vojskom
branio Domovinu od agreslje kojom je bilo predviđeno
da Hrvatska padne za 14 dana. Narod, dakle, osjeća da
to više nije ona njegova pobjednička vojska i zato je
postao ravnodušan na ovakve proslave. Ali sigurno ne
bi bio ravnodušan da se postroje istinskt hrvatski
generali koji su vodili operacije.
Ova obljetnica bila je povod nekim
medijima da istaknu neke časnike i predstave ih kao
stvaratelje Hrvatske vojske. To su generali Antun Tus,
Petar Stipetić, Martin Špegelj i Imra Agotić. U svojim
istupima oni su ne samo zanemarili ulogu prvog
predsjednika Tuđmana, nego su čak o njemu govorili kao
o čovjeku koji je kočio nastanak Hrvatske vojske...
Kako ste doživjeli njihove istupe?
Mislim da je
to dio iste priče o kojoj Vam govorim u kojoj se
sustavno želi stvoriti slika o generalima JNA i tzv.
Šuškovim generalima. S tim generalima, s tom
četvoricom koju spominjete, Hrvatske oružane snage
imale su više problema nego sa svim srpskim generalima
na vojnome polju. Zašto vam to govorim? Prvo, cijela
ova proslava 20. obljetnice pretvorila se u
hvalospjeve generalu Špegelju, a Špegelj je predlagao
nešto što bi željeli i predložili u to vrijeme i sami
vodeći srpski generali, Kadijević ili admiral Mamula,
koji su jasno i glasno rekli da je njima trebao tada
legitimitet za napad na Hrvatsku. A to što je Špegelj
predlagao, napad na vojarne, to je bila zamka za
Hrvatsku koja je išla na ruku Srbima. U strateškom
smislu, da je Tuđman tada poslušao Špegelja, danas ne
bismo imali nikakvu Hrvatsku.
Drugo, ostali generali, poglavito Tus i Stipetić,
došli su kad je praktički sve bilo gotovo. Bio sam u
Zboru narodne garde na Tuškancu i znam da ih se pet
puta čekalo da dođu, ali oni su mirno sjedili: Tus u
svome domu, a Stipetić u 5. vojnoj oblasti u Zagrebu.
Kad su sazreli uvjeti, 14. rujna 1991., dakle kad smo
krenuli na vojarne jer je postalo jasno tko je
agresor, a to su bili JNA i srpske paravojne snage, a
mi imali embargo na oružje, onda su oni došli.
Ponavljam, kad je bilo gotovo. Kad su se, pak,
pojavili, došlo je praktički do opstrukcije unutar
Hrvatskih oružanih snaga. Podsjetio bih na zapovijed
generala Tusa kad je postao načelnik Glavnoga stožera,
a načelnik je postao zato što je Tuđmanu trebalo da
dođe što više generala JNA i da se suprotstavi
namjerama Engleza da oružane snage i hrvatsku državu
prikažu kao zločinačku i kao novu ustašku državu.
Tuđman je želio poslati poruku da ne stoje takve
teze ako su i generali JNA pristupili Hrvatskoj
vojsci. Međutim, njihov dolazak je, ponavljam,
predstavljao potpunu opstrukciju u hrvatskim oružanim
snagama.
Vraćam se
generalu Tusu. Za vrijeme pregovora Tuđmana,
Miloševića i Izetbegovića u Haagu, a konferenciju je
vodio lord Peter Carington, Tus je pokrenuo napad na
bjelovarsku vojarnu kada nikakvoga razloga za to nije
bilo. Tuđman se u Haagu našao u vrlo neugodnoj
situaciji jer mu je rečeno da on kao vrhovni
zapovjednik mora nadzirati vojsku, a u tom trenutku
načelnik Glavnoga stožera, general Tus, samostalno je
pokrenuo akciju uz pomoć eklatantnih pripadnika HOS-a.
I to je stvorilo problem Tuđmanu na političkoj i
diplomatskoj pozornici.
Ista ta ekipa generala kriva je za ono strahotno
stradanje 102. brigade pri prelasku rijeke Kupe u
kasnu jesen 1991. godine. Uz ostalo, general Gorinšek
je u travnju 1992. išao u nepotrebnu operaciju u
Baranji koja nije imala nikakva izgleda, nadalje
general Stipetić bio je zapovjednik obrane Posavine pa
vidimo kako je završila, ali je to kasnije izokrenuo u
optužbe kako je netko to tobože izdao itd. Bit cijele
priče tih četiriju generala je da prikažu kako je to
sve što govore i što su radili jedino ispravno, a svi
ostali, Tuđman, Šušak i svi drugi generali, da su
radili neispravno i da su bili zločinci. Zato se tu
četvoricu danas potencira i lažno prikazuje kao
stvaratelje Hrvatske vojske.
Da biste napali, odnos snaga mora
biti minimalno tri prema jedan
Oni uz ostalo tvrde da se rat
mogao završiti 1992. godine, samo da se njih slušalo.
General Tus
samostalno je zapovjedio napad na vojarnu u Bjelovaru,
što je Tuđmanu zadalo probleme na političkoj i
diplomatskoj pozornici. General Stipetić izgubio je
Posavinu, a onda izokrenuo priču o navodnoj izdaji. To
svjedoči o njihovoj razini strateškog promišljanja.
Takve tvrdnje pokazuju da su to ljudi koji pojma
nemaju o strategiji, a ja to mogu reči jer sam završio
JNA kao i oni, ali oni nemaju pojma. Ne treba biti
mnogo pametan, nego samo uzeti u obzir odnos snaga, a
druge elemente rata ne moramo ni spominjati jer oni te
druge elemente rata i ne znaju, nisu to učili niti su
za njih sposobni. Dakle koji je to odnos snaga
potreban da bi se išlo u napad? Da biste išli u napad,
minimalni uvjetje da imate tri puta jače snage od
protivnika. Ne samo u ljudstvu, nego i u tehnici i u
svim ostalim segmentima. Mi danas živimo u vrijeme
tehničkog vođenja rata. Već danas je potreban odnos
snaga pet prema jedan, odnosno čak sto prema jedan.
Amerikanci kad vode danas neke operacije, imaju
odnos snaga tisuću prema jedan. A ta četvorica
generala, Špegelj, Tus, Stipetić i Agotić ne poznaju
suvremeni način ratovanja, ne poznaju modularnu
strukturu, ne znaju što je integrirano bojište, ne
znaju što je realno vrijeme. Da se njih slušalo, danas
ne bismo imali Hrvatsku. Osim toga, zapadni
analitičari i stručnjaci, pa i ti Englezi koji nam
nisu skloni, izražavali su divljenje Hrvatskoj vojsci
jer je "Hrvatska vojska uspjela operativno narasti i
biti sposobna za izvođenje strateških operacija za
samo tri godine 1992. do 1995." Kako bi se stvorila
vojska da ide u strateške napade i oslobađanje,
potrebno je 20 do 30 godina velikoga rada i mnogo
novca, a Hrvatske oružane snage su to stvorile za tri
godine. Ali nisu čak ni ta četvorica generala, mojih
kolega, kriva što tako govore koliko su krivi mediji
koji su ih stavili u funkciju te propagande, a oni su
pristali na to i u tomu je njihova pogreška.
Je li mogao general Stipetić već
1992. s hrvatskim snagama doći u Banja Luku s obzirom
da je navodno JNA bila u kaosu nakon uspješnih
operacija HV-a u zapadnoj Slavoniji? Neki autori to
spominju dodajući da je grijeh Tuđmana što to nije
prihvatio, nego je general Bobetko išao na razgovore
ili pregovore s ratnim zločincem Ratkom MIadićem?
To su sve izokrenute priče. Ma kojim
snagama smo mi mogli 1992. u Banju Luku? Prije svega,
zašto svi ti koji pisu takve nebuloze nisu došli 1992.
pa skupa s Tusom i Stipetićem išli na Banju Luku?
Nitko im nije branio. To su ispraznice koje nemaju
nikakve veze sa strateškim planom. Vrlo je jednostavno
bilo: neprijatelji nisu uspjeli u Hrvatskoj za 14 dana
izbiti na granicu Virovitica-KarIobag, a toliko su
bili predvidjeli i u to su bili sigurni. Premda s
trećinom okupiranog teritorija, Hrvatska je ostala na
nogama, a uz to je i spasila Bosnu i Hercegovinu. Da
su Srbi izbili na zapadnu zamišljenu im granicu Velike
Srbije, tada bi Bosna i Hercegovina bila gotova i tada
tamo ne bi bilo borbenih djelovanja. Kad to nisu
uspjeli, onda Beograd uz sugestije izvana 1992. godine
kreće u okupaciju BiH te prebacuje sve snage u tu
susjednu zemlju. U Bosni i Hercegovini tada je bilo
šest korpusa JNA, uz srpske paravojne formacije i
cjelokupne snage na prostoru Cme Gore, kao i
cjelokupne snage na prostoru Srbije. Prema tomu, s kim
i čime bismo mi to, kao što tvrde, te godine došli u
Banju Luku, u situaciji embarga na oružje. Ljudi koji
to pričaju nemaju, zapravo, pojma o čemu govore.
Osim toga, u to vrijeme ne vode igru
ni Tuđman, ni Milošević, pa ni Izetbegovic. Igru vode
London, Pariz i Washington. Konkretno, lord Peter
Carington, kao predsjedavajući konferencije za bivšu
Jugoslaviju, tražio je razgovor tih snaga. Budući da
je to bio vojni razgovor, tražili su od generala
Bobetka da razgovara sa svima. Zašto ti kritičari ne
kažu tko je vodio te razgovore. Nisu se Bobetko i
Mladić našli sami. Vodila se, dakle, igra da bi Srbi
dobili dovoljno vremena za pripremu okupaciju Bosne i
Hercegovine. Ali, što se događa nakon toga 1992?
Oslobođen je jug Hrvatske! Eto, kako i zašto su se
događali ti susreti i razgovori. Jedini koji je znao i
ispravno razumijevao strateške silnice bio je Tuđman.
Hvala Bogu da je imao generala Bobetka koji je, premda
stariji čovjek, za razliku od ovih danasnjih
kriticara, razumijevao strategiju u svim elementima,
diplomatskom, političkom, povijesnom i svakom drugom,
za raziiku od njih koji ništa nisu razumjeli.
JNA je
čekala da hrvatska prava napadne, ali Tuđman nije
nasjeo
Jedna od optužaba generala Stipetića, Špegelja,
Tusa i Agotića odnosi se na prvog predsjednika
Tuđmana. Tvrde da je stalno govorio da rata ne će
biti, da ih je time demotivirao i slično?
Ako Kadijević i Mamula, dvije
najmjerodavnije osobe u JNA, kažu da ih je Tuđman
prešao jer je odugovlačio, onda je jasno o čemuje
riječ. Tuđman je bio i vojnik, i general, i
povjesničar i politicar. On je znao da ne može opstati
ako izade otvoreno, sto su nepnjateli i jedva čekali.
JNA nije imala legitimitet za djelovanje unutar
Jugoslavije, oružane snage svake zemIje djeluju na
ugroze izvana. Da bi imala legitimitet ili legalitet,
Hrvatska je trebala prva napasti JNA, nakon čega bi
JNA imala pravo poraziti, hrvatske, kako su zvali,
paravojne snage. Tuđman je sve to znao, a oružja nije
imao. On dobiva na vremenu. Neka ti kritičari
pročitaju i citiraju Kadijevića što kaže o Tuđmanu.
Navedena četvorica generala
prozivaju i Vas da ste pokazivali bijes prema
oficirima koji su dolazili iz JNA govoreći: "Što će
nam te komunjare; sad kad je sve gotovo došli su samo
po čin"?
Budući da sam poznavao taj mentalni
sklop, odnosno da su zastupali doktrinu Crvene armije
ili JNA, kojima je vrijeme prošlo, a znajući istodobno
da se s takvom doktrinom ne možemo suprotstaviti JNA,
ja sam u tom smislu uistinu bio ljut zbog tolike
nesposobnosti i nerazumijevanja suvremene doktrine.
Bilo mi je jasno da se mi s doktrinama JNA ne možemo
suprotstaviti nekomu tko ima oružja, a mi ga nemamo. U
tomu je naš nesporazum i onda i danas, i bit će
zauvijek.
Zašto su se sastajali obetko i
Mladić?
Još nam malo demistificirajte te
susrete hrvatskih i srpskih predstavnika u vrijeme
srpske agresije na Hrvatsku jer posljednjih godina
mnogi kritiziraju, primjerice, prodaju nafte Srbima u
to vrijeme, razgovore u Grazu između Mate Bobana i
Radovana Karadžića i slične pojave?
Postoji
nekoliko razina tih susreta i razgovora. Prvo,
govorimo o strateškoj razini. Zaboravlja se da nisu ni
Tuđman, ni Milošević ni Izetbegović gospodari
situacije ili rata, nego je Milošević odabran kao
operator krize da stvri Veliku Srbiju. Glavni igrači
te upravljane krize su Britanci, potpomognuti
Francuzima, a svoju politiku imali su i Amerikanci.
Oni su igrači. Imamo, dakle, pregovore na najvišoj
razini, postojao je predsjedavajući za bivšu
Jugoslaviju, lord Carington, čovjek koji je Miloševiću
rekao "brzo, bez mnogo prolijevanja krvi", a onda je
došao James Baker pa Miloševiću dao zeleno svjetlo da
može krenuti. Čim bi oni pozvali na razgovor, razgovor
se morao održati. I onaj često spominjani susret u
Grazu između Mate Bobana i Radovana Karadžića, a bio
je tamo i Izetbegović, ali to preskaču, dio je te
razine.
I na drugoj razini sve što se događalo, događalo se
pod patronatom međunarodnih snaga. Taj isti general
Stipetić bio je sa mnom u izaslanstvu kada se
pregovaralo s izaslanstvom Srba s okupiranih dijelova
Hrvatske. Bili smo od Norveške do Geneve, ne znam gdje
sve nismo pregovarali, a uvijek su to vodili
predstavnici UN-a. Treće, na najnižoj razini, rat je
sam po sebi kaos. Največi zločin i prema Hrvatima i
prema muslimanima nisu učinili sami Srbi, a kad to
kažem govorim o zločinu u strateškom smislu, a ne u
smislu ubijanja. Najveći zločin prema Hrvatima i
Muslimanima u strateškom smislu napravilo je Vijeće
sigurnosti Ujedinjenih naroda koje je izglasalo
embargo na uvoz oružja.
Srbi, dakle,
imaju oružja koliko god hoće, Hrvati i Muslimani
nemaju ništa i još im je uveden embargo, a za embargo
je pored Britanaca koji su to progurali u VS UN-a
najzaslužniji Budimir Lončar. Kad nemate oružja u
ratu, a oni su htjeli u BiH da bude rat svih protiv
svih s ciljem da amnestiraju srpsku agresiju na BiH
koju su u 1992. godine branili Hrvati, onda su dobrano
radili na sukobu Hrvata i Muslimana kako bi rekli da
svi ratuju protiv svih. A nitko ne spominje da je
Hrvatska istodobno bila opterećena sa 700 tisuća
prognanih, među kojima su bili i Muslimani, što je
također bio dio strategije da se Hrvatska slomi. Bilo
je tada 60 do 70 posto BiH okupirano. Rat sa sobom
nosi i ono sve što ne valja, između ostaloga dolazi i
do onoga što se zove šverc, a najviše su švercali
pripadnici međunarodnih snaga, oni su bili glavni
šverceri. Ali to je najniža razina rata, razina koja
prati, na žalost, svaki rat.
Piše Ivica
Marijačić
Hrvatski list
9. lipnja 2011.
|