Neki Bazdulj, šštićenik ministrice Zlatar Violić u Beogradu slavi 'jugoslavensku Dalmaciju'

Problem Hrvatske i Hrvata su Jugoslaveni, nositelji unutarnje agresije, kojom su blokirane sve hrvatske stvaralačke snage�, riječi su admirala Davora Domazeta Loše na obilježavanju 91. rođendana dr. Franje Tuđmana. Zabilježili su ih 13. i 15. svibnja i riječki Novi i zagrebački Jutarnji list, ijedan i drugi zadrti jugoslavenski - ja bih rekao: jugo- nacionalistički ili oijunaški - dnevni listovi u Hrvatskoj i ismijali ih kao �teoriju urote�.

Naravno da je admiral u pravu: ovodobni jugonacionalisti partizanskog i četničkog pedigrea, oličeni u osobama predsjednika Vlade Milanovića i države Josipovića, ali i gotovo svih glavnih ustanova sustava, u koje su instalirani podzemnim djelovanjem svojih stranih (britanskih i drugih) pokrovitelja te nemarom nemalog broja politički sluđenih Hrvata, doista su nositelji �unutarnje agresije� (što je vrlo dobar i upotijebljiv izraz).

S vremena na vrijeme ipak valja obratiti pozornost na djelovanje jugonacionalista iz susjednih država, jer ih pobjeda hrvatskog naroda u Domovinskom ratu nije nimalo naučila pameti. Hrvate povijest, naime, uči da su njihova najveća stradanja i pokolji nastali zajedničkim �bratsko-jedinstvenim� djelovanjem ovdašnjih i tamošnjih orjunaša. Tako i samo djelomično poznavanje jugonacionalističke umreženosti �na ovim prostorima� i �u regiji� svjedoči o njihovu golemom fanatizmu, ali - zbog spomenute potpore moćnih pokrovitelja - i o njihovoj nerazmjerno velikoj mogućnosti da nanose štetu hrvatskom narodu i njegovoj državi. U normalnoj demokratskoj državi ovakvim skupinama bavili bi se policija i sudovi za zaštitu ustavnog poretka, a ovdje ta zloćudna manjina progoni većinu jer je jednostavno - na vlasti.

JUGOINTEGRACIJE I INTEGRATORI

I nije samo riječ o zdušnom bratskom burgijanju ovdašnje i tamošnje �haaške stranke� - dakle, potkopavanju hrvatske države u svijetu - već i njezinu rušilačkom djelovanju u Hrvatskoj, posebice na duhovnom planu. Zbog toga se već vrlo teško može govoriti o hrvatskoj televiziji, novinarstvu, filmu, kazalištu, književnosti, katedrama društvenih znanosti, sve tamo do intemetskih portala s bezimenim psovačima... Sve je to u neshvatljivo velikoj mjeri zatrovano jugonacionalizmom i jugonacionalistima, domaćim i stranim, da je Oluja broj 2, ovakva ili onakva, doista nužnost. Naznake pobune potlačene hrvatske i katoličke većine - ishod lokalnih izbora i posebno velike referendum ske akcije - mogu u tome smislu biti samo početak.

Ta �zapadno-balkanska mreža� djeluje od samog nastanka hrvatske države i prodorna je i sada, nakon znane haaške presude - svojevrsnog drugog oslobođenja hrvatske države. Ima mnogo adresa, a jedna od njih je bosansko-hercegovački portal Tačno.ba. Na njoj, recimo, neki Milan Marinković 4. travnja ove godine piše tekst pod naslovom �Zašto su jugointegracije važnije od europskih� - lako je zamisliti kakve je sve šljake bilo moguće nadrobiti pod ovakvim naslovom.

Mnogo je zanimljiviji popis članova kolegija, kolumnista i suradnika: Viktor Ivančić, Ma rinko Čulić, Oliver Frljić, Drago Pilsel, Predrag Lučić, Heni Erceg, Dragan Markovina... U normalnim državama, ponavljam, ovo bi bili opskurni tipovi, koje bi se držalo u getu otprilike onako kako Nijemci tretiraju svoje neonaciste - u Hrvatskoj to su državnim novcem (cijeli život) uzdržavani novinari, privilegirane �ličnosti� na 1. programu �hrvatske� televizije, osobe koji svojim umnim iscjedcima zauzimaju vodeće kazališne scene i ljetne festivale, drmaju svakovrsnim carski uzdržavanim �nevladinim udrugama�. Spomenuti Markovina za novac većinskih hrvatskih i katoličkih poreznih platiša na splitskom Filozofskom fakultetu uči mladež - orjunaškoj - povijesti i (istina, neslavno) natječe se za mjesto splitskog gradonačelnika...

Posebno zanimljiv uvid u mentalni sklop tih jugonacionalista iz opasnog susjedstva nudi članak �Dalmacija u mom oku' Muharema Baz dulja u beogradskom listu Vreme od 31. Siječnja ove godine. Bazdulj je 36-godišnji travnički jugo- nacionalist, Sorosev laureat i suradnik zagrebačkog Zareza, tiskotine u vlasništvu sadašnje �hrvatske� ministrice kulture Andreje Zlatar Violić. O prijetvornom jugonacionalizmu (zapravo četništvu) spomenutog Vremena pisao je Bazduljev sunarodnjak, soroševac, pa čak i nekakav istomišljenik Senad Pećanin, u sarajevskim Danima, od 15. ožujka 1994. godine: �Proveo sam ugodno vrijeme u Splitu u redakciji Ferala promatrajući beogradskog novinara Mirka Mlakara kako nam, sasvim ozbiljno, pokušava ekonomskim motivima obrazložiti odluku Vremena da u četiri broja tiska predizbomi plakat �poznatog srpskog političara� Željka Ražnjatovića Arkana. Slušajući Mlakara, shvatio sam da su od srpskih fašista svakog prijezira dostojniji samo umišljeni srpski antifašisti�.

Bazdulj tekst o Dalmaciji u njegovu oku piše povodom devedesete obljetnice rođenja splitskog novinara i istaknutog orjunaškog simbola na cijelom �zapadnom Balkanu� Miljenka Smoje 14. veljače 1923. godine. Istodobno, i po prirodi stvari, tekst je oda jugonacionalističkom �Hajduku� i posebno crvenoj zvijezdi na njegovu dresu (�ni jednom klubu crvena zvijezda nije bolje stajala, čak ni Crvenoj zvijezdi�).
�Znao je Smoje da je zvijezda s Hajdukova grba i zvijezda iz stihova Tina Ujevića i Krste Jurasa ista zvijezda previsoka�, piše Bazdulj. �Ta je zvijezda simbol jugoslavenske Dalmacije na povijesnoj okomici koja ide od Matije Bana i Tina Ujevića preko Miljenka Smoje i Frane Cetinića pa sve do Arsena Dedića i Igora Mandića�.

BAZD(ULJ) O SMOJI

Potom se Bazdulj za svoju - vidi se već jasno - prizemnu i tipično poluinteligentsku jugopro midžbu koristi pjesmom �Vraćamo se iz Dejvica� iz 1984. godine, srpskog pjesnika i doseljenika u Dubrovnik Milana Milišića (poginuo od granate, jedne od prvih, koju su mu srpska braća poslala na Dubrovnik). O Milišiću se, usput, kao o �kultnom� autom nedavno govorilo na možda najtvrđem or junaškom uporištu ionako jugonacionalističkog HRT-a - na trećem programu Hrvatskog radija. Naime, Bazdulj priziva Milišićevu jugokomunističku idilu u Dalmaciji i nekog konobara, oženjenog Čehinjom, koji �navija za Hajduk i - reprezentaciju Jugoslavije�. �Nigdje konobari nisu (navijali za reprezentaciju Jugoslavije), barem tako stih sugerira, kao u Dalmaciji�, piše Bazdulj. Nakon Hajduka Bazdulj prelazi na Smoju. Kritizira autore televizijske serije o njemu, Željka Rogošića i Darka Halapiju, što su Smoju pokušali depolitizacijom u stanovitom smislu pohrvatiti, kad je on bio odlučni Jugoslaven, čak i Miloševićeve vrste.

�Posthumna sentimentalna rehabilitacija Miljenka Smoje u Hrvatskoj vodi se pod sloganom da je on, tobože, kroz Meštrovu (iz �Velog mista�) devizu Neću politiku u svoju butigu iskazao i vlastitu poetiku te životnu filozofiju�, ljuti se Bazdulj. �Kruna spomenute rehabilitacije bila je četverodijelna TV-serija Željka Rogošića i Darka Halapije �Libar Miljenka Smoje oli ča je život vengo fantažija� prikazana jesenas na HTV-u. Njezini su autori razgovarali s impresivnim brojem sugovornika te su prezentirali dragocjen arhivski materijal, no tendencija je bila očita: Smoju i njegovo djelo valja depolitizirati i stoje moguće više isjeći iz jugoslavenskog konteksta i prilagoditi ga užem hrvatskom kontekstu.

U tom je smislu čak lakše bilo govoriti o Smojinim tekstovima s kraja osamdesetih godina u kojima je podržavao antibirokratsku revoluciju (uz predsmrtno mea culpa na svoj način - �Jesan, zajeba san se�), nego o cjeloživotnom kontinuitetu jugoslavenstva. Amputacijom njegove političke orijentacije, u Hrvatskoj je mogla nastupiti era, kako bi rekao Viktor Ivančić, smojatanja'.

Zanimljivo je da su ovo groteskno krivotvorenje odmah po emitiranju, već lani 15. listopada, uočili vodeći novinari partizansko-četničkih glasila Novosti iz Zagreba i Slobodne Dalmacije iz Splita Boris Rašeta i neki Vladimir bez prezimena (vjerojatno Matijanić). Rašeta, prezimenjak - navodno i bliski srodnik - zloglasnog generala jugovojske Rašete, koji je 1991. godine divljao po Zagrebu i Hrvatskoj, danas je vodeći komentator najtiražijeg dnevnika u Hrvatskoj �24 sata�. Nezadovoljan što Rogošić i drugovi nisu prikazali Smoju u svoj njegovoj miloševićko-jugoslavenskoj staturi, spomenuti je Vladimir rekao: �Ma, ne znam više što bih mislio o ovome, ali očekujem saznanje daje Smoje ubijen na Bleiburgu!�

Vratimo se ipak Bazdulju, travničkom orjunašu miomirisna prezimena, i njegovu tekŹstu; nakon Smoje on govori o meni.

SLAVITELJI UJEDINJENJA

�Paradoksalno je, na prvi pogled, da o Smojinu jugoslavenstvu često točnije govore, makar i s prezirom i uz uvrede, oni koji ga mrze (najeklatantniji primjer je Joško Čelan)�, nastavlja Bazdulj.

�I kao što o učenjima kakva srednjovjekovnog heretika čiji su spisi spaljeni nešto ipak možemo saznati tek citatima koje nam donosi pravovjernik koji je s njim polemizirao, nije nezanimljivo iščitati Smojine citate koje je prikupio Čelan u knjizi optužnici Spomenik izdaji (s podnaslovom Nova Or juna: prilozi za životopis Miljenka Smoje). Smoje je, recimo, 1983. godine napisao tekst pod naslovom Mi, Jugosloveni i u njemu napisao da se �lipi, zdravi i snažni� u svijetu predstavljaju kao Jugoslaveni, a �grubi, malešni, kvadratasti� po nacionalnosti. Pa je 1987. napisao �Ja sam u svakom pogledu najprvo Jugosloven. Pravi zapravo.�

Godinu dana kasnije, Smoje piše o crvenom Splitu i jugoslavenskom Splitu i suprotstavlja ga �nacionalističkom, antikomunističkom, najreligioznijem i najhrvatskijem gradu�, ako bi bio takav, �naš (bi) lipi Split postao redikulozan�. Iste godine Smoje piše i o �istorijskoj zadaći Dalmacije� u spašavanju Jugoslavije. Nad svim ovim Smojinim stavovima, Čelan se zgraža. Smeta mu i što je za Smoju srpska vojska u Splitu krajem 1918. godine bila oslobodilačka, dok je za njega okupatorska, smeta mu i Smojino obilježavanje prvog prosinca, dana kad je stvorena prva Jugoslavija. Zbog svega ovoga, Čelan već u (pod)naslovu Smoji lijepi etiketu oijunaša�.

Bazdulj, baš kao što je to radio svojedobno u polemici s Viktorom Ivančićem izvršni vladar orjunaške Slobodne Dalmacije Krunoslav Kljaković, odaje mi priznanje za točan prikaz Smojina lika, ali, naravno, shvaća da sam nepopravljiv kad je u pitanju novo �bratstvo i jedinstvo� zapadno- balkanskih naroda (u kome se, zanimljivo, nikad ne spominju Albanci, Mađari, pa ni Slovenci niti Makedonci, a i od Muslimana pripušteni su samo ovako posrbljeni, kao Bazdulj). Ljut je pak na Rogošića i drugove koje razložno prepoznaje kao svoje jugonacionaliste koji se, avaj, tu i tamo predaju pred klasnim neprijateljem.

�Postavlja se, međutim, pitanje zašto golema većina onih koji brane Smoju misle da ga je lakše braniti ako se ovakvi (politički) stavovi prešute�, predbacuje im Bazdulj. �Je li nešto u njima problematično? Postoji li još uvijek strah od naljepnice orjunaša koju osim Čelana i njemu sličnih štedro dijele i oni koji su nominalno na suprotnom kraju ideološkog spektra, a koji zajedno udarnički rade na praktičnom obesmišljavanju svakog projekta jugoslavenskog zajedništva i solidarnosti?�

(Odgovor zbunjenom Bazdulju: naravno, da (je) Rogošić savršeno zna(o) tko je Smoje, jer su bili iz iste partijske škole, ali morao je svoga junaka, makar i samo djelomično, učiniti probavljivim svojoj koliko-toliko hrvatskoj publici. Usput, njegovo rušenje s mjesta ravnatelja 1. programa HTV- a, na koji ga je doveo njegov kum i ravnatelj HTV- a Radman, jedan Tuđmanov ministar iz ratnih dana i dobar poznavatelj jugo-podzemlja, koje nakon 2000. godine vlada Hrvatskom, opisao je kao posljedicu �sukoba Udbe i Kosa u vrhu vlasti�.)

OPASNI BESMISAO

Pod međunaslovom �Stazama revolucije� Bazdulj potom doživljava orgazme diveći se �Memoarima jugoslavenskog revolucionara� Vicka Krstulovića, zloglasnog splitskog partizančine, koji je značajan dio hrvatske domovine poslije 2. svjetskog rata darovao svojoj srbijanskoj braći�.

Najgora je pak njegova zloporaba pjesme �Dalmacija u mom oku� istaknutog šibenskog estradnog pjesnika Krste Jurasa, kojeg, zbog spominjanja stiha �(vidim) istu zvijezdu previsoku�, Bazdulj svrstava među četnike ili orjunaše kakav je, recimo, Igor Mandić. Tko pročita ili posluša cijeli tekst, lako će vidjeti da tu �zvijezda� može imati samo pejzažnu ili čak metafizičku, a nikako političku ulogu. Tim više što na drugom mjestu Juras piše: �Ali negdje zvona zvone i skidaju ljudi kape� (što se u pravilu radi prije nego što se uđe u crkvu, koju jugonacionalisti drže svojim najvećim neprijateljem) ili �dok dječji plač se čuje sastaju se nove klape� (kao da orjunaši brinu o hrvatskom natalitetu ili očuvanju kulturne baštine).

Na kraju, Bazdulj je bijesan i na splitskog gradonačelnika Željka Keruma �za kojeg je najveća moguća uvijeda reći za nekog da je �urbani Jugoslaven�, kome suprotstavlja �velikog� Smoju, koji je �uvijek bio na strani života, na strani čovjeka� (naročito jednog, imenom Slobodan Milošević).

Što bih ja na kraju ovoga teksta, u kojem sam jednom neprijatelju hrvatske države, ustupio izdašan prostor, bez šireg komentara, imao reći?

Prvo, da će moji čitatelji uvrjedljivu pa i drsku glupost ovih teza o �jugoslavenskoj Dalmaciji� i njezinu glavnom ovodobnom zastupniku lako prepoznati i bez moje pomoći. Drugo, da to ne znači daje ovaj besmisao bezopasan: ne zaboravimo, naime, daje Bazdulj bliski suradnik trenutačne ministrice kulture u Hrvatskoj Andreje Zlatar Violić, koju - zbog ovoga i svega ostalog - s cijelom njezinom jugobulumentom treba što prije, već na jesenskim prijevremenim izborima, skinuti s vlasti i ne dopustiti joj (im) da se ikad više na nju vrate. Treće, čak i kad u tome uspijemo, još uvijek će ovakvi bazdulji - jer dobro znaju zašto nariču nad propalom zlotvorevinom - nastaviti, kao i protekla dva desetljeća, terorizirati preostale Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Na kraju ovog zapravo vrlo smirenog teksta, ipak jedna mi je rečenica �digla fibru�: naime, ona u kojoj Bazdulj piše kako je �svaki Jugoslaven, na neki način, imao dva zavičaja: svoj i Dalmaciju�, s očitom željom da se to stanje vrati. Čovjek tada poželi da mu hrvatska država' onemogući da se u nju vrati i kao turist...

Piše: Joško Čelan

Izvor: Hrvatski tjednik

06.06.2013.