Je li to bilo jednoga dana u stoljeću sedmom, kada je prvi Hrvat krštenjem uveo Narod Hrvata u krug civiliziranih naroda ondašnje Europe, koja je tek nastajala na ruševinama nekada slavnoga Rimskoga carstva?
Ili u vrijeme kneza Višeslava?
Ili pak u vrijeme slavnoga kneza Branimira kojemu papa Ivan VIII. još 7. lipnja 879. godine šalje pismo i blagoslov, kojim Zemlja Hrvata prvi put u svojoj povijesti dobiva međunarodno priznanje najvišeg autoriteta onoga vremena?
Je li to bilo 925. godine, kada je okrunjen naš prvi kralj Tomislav?

Ili pak u vrijeme najmoćnijega hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Velikoga?
Nije to bilo tih slavnih godina.

A onda je iznenada došlo dugih devet stoljeća, kada su nas bez milosti šibali vjetrovi iz svih smjerova. Vjekovi u kojima je ovaj Narod teško stradao i često pod tuđim stjegovima i za tuđe interese bivao sve manjim.

No, svjetlo vjere koju je Hrvat primio u stoljeću sedmom i obećanje vjernosti Petrovu nasljedniku, dalo je snage hrvatskom čovjeku da mu kroz dugih devet stoljeća ne ugasne onaj zapretani žar pod pepelom, taj san o jedinoj Domovini. San kojega su sanjale brojne generacije ovoga Naroda. Sve do XX. stoljeća. I zato je završetak I. svjetskoga rata davao ovom Narodu određene nade. Jer, pobjeda mira koja je tada počela uređivati nove države suvremene Europe, bila je i Hrvatima povijesna prilika. Ali, nažalost, jesenje magle 1918. godine učinile su svoje.

Dakle nije to bilo niti te godine.
Nije to bilo nažalost niti u travnju 1941.
Nije to bilo niti u krvavom svibnju 1945. godine.

I onda, opet muk. Tzv. "hrvatska šutnja" duga 45 godina. Životni vijek još jedne generacije. Vijek jedne generacije koja se rasula po cijeloj kugli zemaljskoj. Vrijeme kada je vjerni narod Hrvata mogao samo svojem Bogu jedinomu plakati poput biblijskoga proroka Jeremije:

"Spomeni se, Gospodine, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.
Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.
Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.
Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.
Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.
Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.
Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.
Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.
Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.
Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.
Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.
Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!
Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:
zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.
Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.
Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?
Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?"

I Bog je čuo plač Naroda Svojega. I dao nam je taj dan koji smo stoljećima čekali. Dan za koji smo generacijama unatrag znali da se zove - Dan državnosti. Dan kada je napokon rođena slobodna i samostalna Zemlja Hrvata, koju smo toga dana nazvali Republika Hrvatska. Vratili joj izvorno ime i hrvatska obilježja.

I u svojoj svemogućnosti dobri Bog nije dozvolio da to bude nekog "običnog" dana. One slavne 1990. godine, 30. svibnja bila je srijeda, tri dana pred blagdan Duha Svetoga Utješitelja. Sretni Dan hrvatske povijesti, kada je nakon Svete mise u zagrebačkoj Katedrali, ispred zgrade Hrvatskoga državnoga sabora na jarbol podignut povijesni hrvatski stijeg. Dan kada je plakala cijela Hrvatska, i od boli, i od sreće, i od nade. I iz prkosa.

Dan kada je Otac Domovine dr. Franjo Tuđman na prepunom Jelačić placu u zipku koja je simbolizirala tek rođenu, slobodnu Hrvatsku Domovinu položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, i koju je tada blagoslovio prvi čovjek Crkve u Hrvata naš Kardinal dr. Franjo Kuharić. Tako je dakle u znaku zemaljskoga i nebeskoga kruha rođena naša Hrvatska Domovina.

Mnogi u svijetu nisu željeli stvaranje Hrvatske Države. I za mnoge je ona bila neželjeno dijete. I u svijetu. A i za neke u Domovini.
Prvih deset godina pod vodstvom dr. Franje Tuđmana bile su godine stvaranja Države. Bili smo potpuno sami ali s vjerom u Boga i Vječnu Hrvatsku Domovinu. Krvavi, nametnuti rat u kojem je Narod "kao jedan" stao u obranu Slobode. U kojem smo izborili pobjedu, očuvali Zemlju Hrvata. Kroz cijelo to vrijeme brinuli smo o našim prognanicima i stotinama tisuća izbjeglih žitelja susjedne države BIH.

Ali smo tada voljeli svoju Domovinu. I onda kada je bila ponižena. I krvava. Ranjena. I kada su mnoge naše obitelji prinijele na Oltar Slobode svoje najmilije sinove i kćeri, očeve, majke, djedove i bake... Bili smo ipak ponosan Narod. Svijet se počeo diviti našem pobjedničkom mentalitetu. Naši športski uspjesi zadivili su svijet. Naši "brončani" nogometaši, Janica i Goran u svijet su ponijeli istinu o našoj Domovini.

Kada je shrvan teškom bolešću umro Otac Domovine dr. Franjo Tuđman, Karl Gustav Ströhm, veliki prijatelj Hrvata, Nijemac rodom, napisao je sjajan nekrolog u "Hrvatskom slovu" u kojem je proročanski nazvao "deset Tuđmanovih godina" najljepšim godinama Hrvatske povijesti!

U tom trenutku bio sam pomalo ljut na takvu ocjenu. No, ubrzo se ovo nes(p)retno proročanstvo počelo ostvarivati. Kao usud samouništenja. Zapuhali su neki čudni vjetrovi s tzv. "Zapadnog Balkana" (pitam se pitam, a gdje je onda "Istočni Balkan"?).

Učinkom tornada, dotada Ponosnom Zemljom, ugašen je plamen Ljubavi prema Domovini. I njenim svetinjama. Pogaženi su njeni simboli. Odbačeni najodličniji sinovi Pobjedničke Hrvatske vojske. Nestali su iz javnoga života iskreni hrvatski domoljubi. Nestao je slobodan informativni prostor. Istina je postala samo jedna. Ona kontrolirana. Najtužnije je pri tomu "kompromiserstvo" nekoć državotvorne stranke koja se odrekla svih svojih izvornih vrijednosti, uključujući i svojega Utemeljitelja, samo da bi se održala na vlasti.

I tako Narod ponovno luta. Bespućima "Zapadnog Balkana". Tužno.

Za to vrijeme hrvatska inteligencija duboko zavaljena u udobnim naslonjačima u institucijama koje bi morale čuvati naše kulturne i povijesne vrijednosti spava snom pravednika. U neka druga vremena Akademija i Matica bile su uz Crkvu u Hrvata čuvari naše samobitnosti i simboli naše četrnaest stoljetne prisutnosti. Samo Vi spavajte, gospodo! O, tempora, o, mores? No, usprkos svemu, ne smijemo danas biti malodušni i tužni.

30. svibanj želi se iščupati iz sjećanja ovome Narodu. I ponuđeni su nam neki drugi "termini". Nedvojbeno "novi" datumi sigurno su temeljni datumi novije Hrvatske povijesti. No, ne zaboravimo, nikada tih datuma ne bi bilo da nije bilo 30. svibnja 1990. godine.

Danas se nameće priča da je 30. svibnja - Dan hrvatskog sabora. Demokratske tekovine ovoga Naroda sežu još u vremena vladara hrvatske krvi, kada su se održavali Sabori hrvatskoga naroda. Hrvatski sabor trajao je stoljećima i pod tuđinskom vlašću. Bili oni Arpadovići, Anžuvinci, Habsburzi, Karađorđevići, pa sve do današnjih dana. Nebitno je kojim se jezikom u Saboru govorilo, latinskim, mađarskim, njemačkim ili od polovice XIX. stoljeća napokon hrvatskim jezikom. Hrvatski sabor je hrvatska povijesna tekovina i stoljetna vrijednost. Naše najviše predstavničko i zakonodavno tijelo. Danas se više nažalost ne zove Hrvatski državni sabor, ali on je takav kakav jest, naša stvarnost.

Prije dvadeset i tri godine izabran je novi saziv Sabora na temelju Izbornoga zakona koji je donio Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Osnivačka sjednica bila je 30. svibnja 1990. godine. Toga je dana dakle izvršena redovna promijena sastava Sabora na temelju izbornih rezultata koji su provedeni demokratskim putem.

Što se pak tiče višestranačkoga sastava ovoga Sabora, to nije bila novina, jer smo višestranački Sabor imali već tijekom XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća. Nitko nema pravo osporavanja Hrvatskoga sabora, ma kako se on prije zvao i u kakvim prilikama djelovao dugi niz stoljeća.

Najveći hrvatski blagdan - Dan državnosti pomaknut je voljom osporavatelja istine na 25. lipanj. I to s razlogom. Toga dana u Republici Hrvatskoj već deset dana traju školski ljetni praznici, pa naša djeca ne će u školi čuti ništa o tome kako je rođena Domovina, kako je ne bi (strahote li?) zavoljeli! A upravo to žele "gospodari svjetskoga kaosa".

Ali istinski sinovi i kćeri ove napaćene i prividno napuštene Zemlje znaju istinu! I upravo oni, "čuvari istine", prenijeti će istinu svojoj djeci i unučadi. I svemu Svijetu.

O vremenu nade i radosti.
O vremenu boli i tuge bez kraja.
O izdržljivosti.
O ponosu.
O vjeri u Boga.
I u jedinu i vječnu Hrvatsku Domovinu.

Hrvatsku koju smo stvorili s Ocem Domovine - dr. Franjom Tuđmanom. Da se nikada ne zaboravi, sve je započelo 30. svibnja 1990. godine.

Završavam riječima Oca Domovine: Nek nam živi, jedina i vječna Hrvatska Domovina!

Piše: Ivan Jaklin, Varaždin