I dogodilo se da su se kandidirali brojni kandidati,
kako oni s lijeve, jednako tako i oni s njene desne
političke opcije. Kandidati različitih političkih
stranaka, različitih svjetonazora, različitih programa,
ostvarivih i neostvarivih, poznatih političara, državnih
dužnosnika, kako onih na vlasti jednako tako i onih iz
oporbe - bilo ih je u startu barem desetak, uglavnom
materijalno vrlo imućnih i političkih utjecajnih ljudi.
Ali, dogodilo se... dogodilo se da se
potiho, gotovo neprimjetno, kandidirao i jedan pjesnik, za kojeg je malo tko
čuo, a kamoli mogao povjerovat da bi mogao proći na izborima..! I dogodilo se,
na sveopće iznenađenje svih političara, anketara, izbornih analitičara,
novinara, diplomata, pa i na iznenađenje cijeloga svijeta da je već u prvome
krugu čak s 67% glasova (a gotovo da je cijeli narod izišao na izbore) -
pobijedio upravo taj pjesnik.
Brzo su se razletjeli novinari, i
novinske agencije cijeloga svijeta su javljale - da je
jedan pjesnik političarima iz ruku na slobodnim
izborima preoteo državu.
Inauguracija je bila veličanstvena, s
mnoštvom stranih državnika, s tisuće novinara, TV
postaje cijeloga svijeta uživo su je prenosile!
I svi su, na kraju očekivali što će
taj pjesnik, kao novoizabrani predsjednik države
učiniti, kako će izvući državu iz gospodarske krize,
koju su generacije prethodnih političara na vlasti
ogulile do kože. I ne samo ogulile već su rasprodale
sve ono što je i malo vrijedilo, a još gore kod
međunarodnih kreditnih institucija zadužile su državu
da se decenijama iz tog duga ne će moći izvući. Zemlja
u kojoj je pomalo zavladala i apatija, bezvoljnost,
neperspektivnost i gubitak nade u budućnost, a
poglavito kod mlađih naraštaja koji više svoju
budućnost nisu mogli vidjeti ni u odlasku u
inozemstvo, jer svugdje je bila slična situacija,
slična kriza u svojim pojavnim oblicima.
A novoizabrani predsjednik je znao da
se s državom može uspješno upravljati samo onda
ukoliko država ima financijsko pokriće za svoj
proračun. Dobro je znao da ako država ima pokriven
proračun, da će se i druge njene oblasti, gospodarstvo
i slično nekako pokrenuti, prekinuti stagnaciju i
ubrzati svoj razvoj. A kako je bilo riječ o čovjeku
koji je iznad svega cijeno duhovne i moralne
vrijednosti, te bio čovjekoljubiv i istinoljubiv - to
je uzroke svih narodnih nedaća potražio u nemoralu,
nepoštenju, rasipništvu, krađi, korupciji, žrtvovanju
vola zbog jednog šnicla i sl. Dakle u pojavama koje su
preplavile cijeli svijet, a ne samo njegovu zemlju.
Smatrao je da je uzrok cjelokupne
svjetske krize umnožavanje bezakonja, što je
neposredno proizišlo iz liberalizma. Iz liberalizma u
zakonodavstvu, liberalizma u sudstvu, u bankarstvu, u
investicijama, u odgovornosti, i gotovo u svim
oblastima društvenog, gospodarskog, kulturnog i
političkog života, gdje se je zbog toga na brojnim
područjima izgubila kontrola, na državnom, pa često i
na osobnom planu. Smatrao je da je nemoral, a
poglavito gospodarski, uzročnih sveopće svjetske
krize. I zato je odlučio svakom nemoralu u svojoj
vlastitoj državi stati na kraj, a da bi bila i uzor
čitavom svijetu, oduzeti instrumente koji taj nemoral
materijalno potkrepljuju. Dakle oduzeti mu najjače
oružje iz njegovih ruku - nemoralno (a nažalost i
zakonito) stečeni kapital.
Smatrao je da sve one novčane
institucije gdje se zarađuje prevrtanjem novca za
novac poput banaka, mjenjačnica, osiguravajućih
društava, kladinica, mirovinskih fondova i slično, ne
mogu i ne smiju biti u vlasništvu pojedinaca već
isključivo u vlasništvu države. Svako posjedovanje
novčanih institucija u privatnom vlasništvu smatrao je
najobičnijim prikrivenim zelenašenjem, zavijenim u
celofan visokog bankarstva.
Stoga je u svojoj zemlji, iako to baš
nije išlo nimalo lako, izvršio nacionalizaciju tih
institucija i ubrzo se je državni proračun napunio, pa
u prihodovnoj strani i značajno prekipio. Smanjio je
na minimum bankarske kamate, omogućio jeftine kredite
građanima i poslovnim ljudima i tako pokrenuo proces
oporavka gospodarstva. Smatrao je da je trenutna
svjetska kriza upravo i krenula iz novčarskih
institucija i novčarskog poslovnog nemorala, da se
može riješiti samo tako da sve te institucije ponovno
postanu isključivi monopol države.
Njegov primjer su slijedile i druge
države, i model se pokazao uspješnim.
Kako se približavala prva godišnjica
njegove inauguracije na vlasti, a gospodarstvo zemlje
je osjetno oživjelo, a narodu se vratilo pouzdanje u
budućnost i usadila se vjera u tog čovjeka, počeli su
stizati prijedlozi o organizaciji velike proslave
godišnnjice njegove inauguracije. Takvi su ga
prijedlozi vrlo razljutili, ali i ožalostili, jer
očito ljudi još nisu shvatili njegove namjere.
Zabranio je bilo kakvu, pa i onu najmanju proslavu
dana njegove inauguracije na vlasti s obrazloženjem da
čovjek još ni izdaleka nije postao savršeno djelo
Božje kreacije, a ponajmanje onaj na vlasti i da ga se
nikako ne smije slaviti. Ali zato je odredio da se
dan, tj. datum na koji pada godišnjica njegove
inauguracije proglasi za Dan orhideja i
odlučio da se slavi cvijet orhideje kao savršeno Božje
djelo.
Stoga je naredio svim ministrima, svim
dužnosnicima državne vlasti, na državnoj, regionalnoj
i lokalnoj razini, svim ravnateljima ustanova,
poduzeća, i svima drugima bez obzira na kojoj god bili
rukovodnoj funkciji, pa i onoj najmanjoj, da će svi
biti momentalno smijenjeni koji toga dana na svome
radnom stolu ne budu imali cvijet orhideje. I to
nipošto otrgnuti, već zasađeni u tegli, živi, svježi,
rascvjetali. Naredio je da se taj dan u cijeloj zemlji
slavi kao - Dan orhideja! Svi su to
prihvatili ponajprije jer je naredba stigla s vrha
vlasti, premda nisu baš ništa razumjeli, ali i iz
bojazni za svoje mjesto, funkciju i sl., jer su znali
da se njihov predsjednik drži riječi i da uvijek
izvrši ono što javno najavi.
Nastala je prava strka tko će na svome
radnom stolu imati ljepšu orhideju. Manje više svi su
se nekako dobro snašli, jer su imali dovoljno vremena,
a nekako kao da je i bila sezona orhideja. Ali nisu to
samo učinili oni koji se nalaze na nekoj funkciji, već
gotovo svi - i djeca i odrasli. Svi su htjeli imati
svoj cvijet orhideje.
Toga dana svi su, a brojni i
sumnjičavo, buljili u cvijet orhideje kojeg su
postavili na svoje radne stolove. Ali htjeli to ili ne
priznati, osjetili su sklad čudesne ljepote cvijeta,
njegov lagani gotovo neprimjetni miris i sve ih je
nekako ispunjavao nekakav osjećaj ljepote, smisla,
mira, postojanosti, kao da pokraj sebe imaju neko
dobrostivo duhovno biće, a ne neku običnu biljku. Toga
dana najčešće izgovorena riječ bila je - orhideja.
Nikada u svojoj povijesti, niti jednog
dana kao toga, cijela nacija nije bila tako ujedinjena
- oko jednog običnog cvijeta. Premda to nitko nije
glasno upitao, pa čak ni najbližeg suradnika ili
kolegu o smislu - svi su u sebi počeli razmišljati - u
čemu je smisao toga.
No, ubrzo se pronijela vijest da je najavljeno kako
će se Predsjednik u 12 h preko medija priopćavanja
obratiti građanima i svima čestitati - Dan
orhideja!
I doista uskoro svi su bili pred
svojim ekranima ili radioprijemnicima i čuli su topli,
smireni, naprosto blaženi glas svog Predsjednika!
- Dragi sunarodnjaci! Čestitam vam -
Dan orhideja! Mnogi koji pred sobom imate cvijet
orhideje, istovremeno imate pred sobom i savršeno
djelo Božje kreacije, savršeno baš u svemu. Ne samo da
ne misli zlo, da ne ogovara, ne samo da ne krade, da
ne vara, da ne ucjenjuje, da ne laže, da ne misli samo
na sebe, već upravo obrnuto kao savršeno živo biće -
oko sebe širi mir, neizrecivu ljepotu, sklad,
miomiris, postojanost, i cijelu sebe daje, svu svoju
ljepotu, svu svoju čaroliju, i sve svoje draži pruža
nama, a pritom ništa od nas ne traži, osim par kapi
vode!
Danas je u cijelom svijetu poznato oko
dvadeset i sedam tisuća različitih prekrasnih vrsti
orhideja. Ima ih upravo onoliko koliko ima i
različitih ljudskih karaktera.
Zato vas pozivam da se i mi ugledamo u
cvijet orhideje, i pridonesemo svi, svatko na svoj
način, da možda jednog dalekoga dana i mi postanemo
tako savršeni, poput orhideje, kad ćemo moći slaviti -
Dan čovjeka!
Autor: Mile
Prpa, www.hkz-kkv.ch
(99) |
