Mislio sam prvi dio ovog sastava pisati o povijesti
Vukovara, Vučedolskoj kulturi te o ratnim danima u
Vukovaru ali sam odustao jer smo tijekom putovanja
slušali referate na te teme. Također onaj tko je jako
zainteresiran ima podosta materijala na internetu.
Vratimo se mi stoga na put u Vukovar. Mislim da smo
imali sreće što je prof. Čečura bio s nama u busu jer
je tijekom cijelog putovanja davao korisne informacije
o krajevima kroz koje smo prolazili. Tako je u 8 sati
počeo svoje, kao uvijek zanimljivo predavanje, kojem
je ovaj put tema bila stanje hrvatskog gospodarstva te
neiskorištene mogućnosti istočnog kraja Hrvatske prema
kojem smo putovali.
Nakon dva sata vožnje stali smo na odmorištu i nakon
pola sata nastavili za Vukovar. Nedugo nakon što smo
sišli s autoceste prolazimo kroz Vinkovce. Ubrzo
dobivamo obavijest da smo uskoro u Vukovaru jer je
mala udaljenost između ta dva grada. Atmosfera u busu
se smirila, a mene je počelo grčiti u trbuhu na samu
pomisao da dolazim u grad u kojem je sve počelo, gdje
se odvijao horor i stravičan zločin.
Prolaskom po Trpinjskoj cesti kroz glavu mi prolaze
hrabri branitelji koji su stali u obranu svoje
domovine i koji su na razne načine uništili 60 srpskih
tenkova za vrijeme najžešćih proboja u grad. Trpinjska
cesta na kojoj se odvijala glavnina napada prozvana je
"grobljem tenkova". Gledajuću kroz prozor razrušene
kuće, spazim vodotoranj, simbol grada. Osjećaji koje
prolaze kroz moje tijelo teško je opisati. Dok ga
gledam onako izgranatiranog i jadnog u meni se
javljaju mržnja i bijes, a s druge strane, kad ga
vidim kako uspravno stoji još i danas, usprkos brojnim
granatama koje su ga pogodile, osjećam ponos i nadu.
Ta četiri osjećaja mi se miješaju negdje u glavi i
trbuhu dok prolazimo rubnim dijelovima grada prema
središtu.
Prošli smo pored Mitnice, zadnjeg naselja u Vukovaru
koje je palo u okupatorske ruke. Sljedeća postaja je
Ovčara. Farma, sasvim obična, slična tisućama drugih,
smještena 10-ak kilometara jugoistočno od Vukovara. Uz
ostale dvije, Grabovo i Jakobovac, činila je
zaokruženu sliku bogatstva i moći grofovske obitelji
Eltz, a danas pripada vukovarskom poljoprivrednom
kombinatu VUPIK. I za Ovčaru se ne bi čulo da se nije
dogodila 1991.g. Stravičan zločin mržnje, nehumanosti
i najnižih ljudskih strasti. Ovčara, masovna grobnica,
sveto mjesto poznato u cijeloj Hrvatskoj i šire.
Mjesto na kojem je ubijeno 200 ranjenika i medicinsko
osoblje iz vukovarske bolnice, a još 63 se smatra
nestalima. Srbi su mislili prikriti ovaj stavičan
zločin tako da su ih odveli po blatnjavoj cesti daleko
od bolnice gdje su mislili da ih nikad neće pronaći.
No kako je bio snijeg u to doba, na mjestu na kojem su
ih ubili i zakopali raspadanje ljudskih leševa brže
otapa snijeg. Tako se na satelitskoj snimci vidjelo da
se snijeg otopio samo na tome mjestu, što je bilo
sumljivo, te su poslani izviđači da vide što je uzrok
tome. Naišli su na stravičan prizor. Možete li si
zamisliti kako su se ti ranjenici i medicinsko osoblje
osjećali toga hladnog dana kasne jeseni 1991.g. i jesu
li znali da se s toga puta neće vratiti? Kome su
uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama?
To će zauvijek ostati nepoznanica i tema za nagađanje.
Nakon Ovčare zaputili smo se prema memorijanom
groblju koje je jako lijepo uređeno. Na groblju nas
dočekuje vodič koji nas vodi glavnim prolazom do
velikoga glavnoga križa i tamo nam drži malo
predavanje o groblju. Ova najveća masovna grobnica u
Europi nakon 2. svjetskog rata nalazi se na istočnom
prilazu u Vukovar. Groblje je samo za poginule u
Domovinskom ratu, te za one koji imaju dodirne točke s
Domovinskim ratom. To su branitelji, ratni invalidi,
zapovjednci koji su sudjelovali u obrani Vukovara.
Napravljeno je nakon pada Vukovara 18. studenog
1991.g., a podijeljeno je na parcele A,B,C,D,E,F.
Ministarstvo branitelja je vlasnik groblja. Građani
Vukovara koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s
Domovinskim ratom nemaju pravo biti pokopani na
memorijalnom groblju. Pored središnjeg križa nalazi se
938 križeva od bijelog mramora od kojih svaki
predstavlja jednu ekshumiranu žrtvu. Zadnja žrtva
pokopana je u 12 mjesecu prošle godine i to samo jedan
mali dio kosti s ruke jer je to jedino ostalo od žrtve
i prema toj kosti je indentificirana.
Zadnje što smo posjetili je bila crkva sv. Filipa i
Jakova. U njoj smo imali predavanje župnika Zlatka
Špehara koji je potomak zadnjeg hrvatsko-ugarskog
kralja, a 1999. g. imenovan je gvardijanom vukovarskim
u vukovarskom franjevačkom samostanu. To predavanje će
mi ostati duboko u pamćenju i mislim da je poanta tog
predavanja bit razloga dolaska u Vukovar. Prvo nam je
pričao o knjižnom blagu grada Vukovara, visokoj
školskoj tradiciji, povijesti Vukovara. Govori kako je
Vukovar bio raj na zemlji koji je postao pakao zbog
Miloševićeve ideje da stvori Veliku Srbiju. Govori
kako je ta ideja imala loš tj. poguban utjecaj na grad
Vukovar i ljude koji su živjeli u njemu. Također kaže
da se u Vukovaru dogodio smišljeni zločin za koji
mnogi još nisu odgovarali, a neki čak sjede u
današnjem Saboru. Za primjer je uzeo dr. Stanimirovića
za kojeg tvrdi da je jedan od odgovornih za zločin na
Ovčari. Govori o političarima koji uvijek dođu na
obljetnicu pada Vukovara, te obećavaju "brda i
doline", a čim izađu iz grada sve zaborave. To je
okarakterizirao jednom rečenicom koja me se dojmila:
"S Markova trga se ne vidi Vukovar!"
Govori kako se ništa ne poduzima za
grad koji je na sebe primio žrtvu, žrtvu koji i danas
nosi, žrtvu koju čini se nitko ne cijeni jer Vukovar i
danas pati, rane još nisu zacijelile. Mnoga djeca su
bez roditelja i trebat će još puno vremena da se sve
vrati u normalu. Mnoga djeca su u Vukovaru gladna. Dok
djeca u većim gradovima traže nove mobitele i
kompjutere, vukovarsko dijete traži samo koricu kruha.
Zato sljedeći put kada ne budete mogli pojesti svoj
obrok do kraja, sjetite se da ima djece koja bi ga
rado pojela ne samo u Africi već i u Hrvatskoj.
Na kraju nam
je rekao ono što se mene jako dojmilo i ono zbog čega
smo i posjetili Vukovar. Pričao nam je kako je
razgovarao sa ženom kojoj su 4 sina i muž ubijeni,
smogao je snage i pitao ju jel mrzi, na što je ona
odgovorila da ne mrzi, ali kad ju je pitao jel oprašta
odgovorila je da se to ne može oprostiti. Takav je
odgovor svih Vukovaraca koji su proživjeli patnje
rata. Tu je snaga hrvatskog naroda jer mi ne mrzimo,
jer mi ne možemo mrziti. Da mrzimo i da Srbima, kojih
ima oko 10.000 u Vukovaru, vraćamo istom mjerom,
pogazili bismo sve žrtve ovoga rata, sve njihove
patnje i boli, pogazili bismo patnju svih invalida i
drugih ljudi koji su ostali bez svojih bližnjih,
ugasili bismo svaku svijeću koja gori na tim grobovima
i u tim kućama. Zato i naglašavam važnost ovog
predavanja i važnost dolaska u Vukovar.
Meni je ovo predavanje otvorilo oči i naučilo me da
s drugog stajališta gledam na Domovinski rat. Rekao
sam: kada smo ulazili u Vukovar, prvo što mi je prošlo
kroz tijelo je bila mržnja, a u ratu nisam izgubio ni
bližnjeg ni dom, a oni koji su izgubili sve ne mrze.
Stoga izvucite zaključak da ne treba mrziti jer
mržnjom bi se sve vratilo na staro, mržnjom bismo
bacili u vodu sav trud 1800 Vukovaraca koji su stali
braniti Hrvatsku, pogazili bismo grobove 5000 umrlih
Vukovaraca u ratu. Zato nemojte mrziti, ali nemojte ni
zaboraviti i budite zahvalni što se hrvatski barjak
slobodno vije na hrvatskom tlu. Ovim putem bih se još
jednom zahvalio župniku Špeharu na prekrasnom
predavanju i rekao mu da samo tako nastavi jer je malo
ljudi koji šire istinu o Hrvatskoj i Domovinskom ratu
i koji se zauzimaju za njezin međunarodni ugled.
Nakon što je predavanje završilo, prošetao sam sam
unutar crkve i naišao na natpis koji mi je sledio krv
u žilama. U zadnjem dijelu crkve na ćirilici je
pisalo: "Bog prašta, Srbi ne!" Stao sam ispred tog
natpisa i više nisam osjećao mržnju već samo nelagodu
zbog pomisli kroz što su sve Vukovarci prošli. Nakon
predavanja imali smo 3 sata slobodnog vremena. Ja sam
s prijateljima iz razreda odlučio otići do velikog
križa na Dunavu. Tamo smo se pomolili i zapalili
svijeće. Prošetali smo gradom u potrazi za restoranom.
Dok smo tražili malo sam se osvrnuo na ljude koji tamo
žive. Dan je bio lijep, a ulice su bile gotovo puste.
Tek tu i tamo koja grupa ljudi dođe i prođe.
Grad je pust. Na licima ljudi se još vide patnja i
bol. Oni su još u ratu iako je sve gotovo. Oni se
svaki dan bude i svaki dan liježu s ratom. Nitko s
nikim ne priča. Ne čuje se pjev ptica, dječji osmjeh.
Grad je pust, gotovo mrtav. Točno se zna koji je
hrvatski, a koji je srpski dućan. Grad je podijeljen,
a atmosfera strašna. Opet najviše pate oni koji su već
dovoljno propatili. Za grad se ne čini ništa. Ima još
neobnovljenih kuća, miniranih polja. Bit će još
žrtava. Tome treba stati na kraj. Dosta je više
bahatosti i obećanja s Markova trga. Dosta je njihovih
laži i prevara. Grad vene, grad koji bi trebao biti
simbol Hrvatstva vene, a mi nista ne poduzimamo. Treba
nas biti sram. Sve nas koji se smatramo i koji se
ponosimo što smo Hrvati.
Ali neću ovaj sastavak završiti s političarima. Oni
su u ovoj priči najmanje važni. Ovaj sastavak ću
završiti sa sjećanjem na one koji više nisu s nama, te
sa zahvalom njima što danas slobodno živimo na
hrvatskome tlu. Hvala im za hrabost, za izgubljene
živote, hvala im za ponosan Vukovar i slobodnu
Hrvatsku.
Filip Terzić
IId, www.hkz-kkv.ch |